I bio je tako posjet predsjednice Izraelu. I bio je nakon toga ‘antologijski’ govor na kninskoj tvrđavi. I bio je onda još i famozni intervju, nema potrebe ni govoriti kome, u kojemu je ista ta predsjednica najavila kako će objaviti svoju kandidaturu za još jedan mandat. Pa je slijedom interesa – budimo ipak blagi – što su ga pobudili i govor, koliko god diletantski bio odglumljen, i intervju, koliko god bio u najmanju ruku krajnje diskutabilan (i) po sadržaju, posjet Izraelu pao u zaborav. Nepravedno! Jer osim tvrdo, mada ne i uvjerljivo demantiranog novinskog izvještaja o razgovoru KGK i domaćina, predsjednika Rivlina, osim gotovo prešućenog podatka da je novinarka koja je pisala sporni izvještaj navodno osobno bila nazočna razgovoru dvoje predsjednika, ima tu jedan detalj (samo prividno detalj) koji naprosto ne smije ostati prešućen.
Riječ je o poklonu hrvatske predsjednice svom izraelskom kolegi. Razmjena poklona uobičajena je pri susretima političara na visokim funkcijama. Oni se mogu predati bilo preko protokola bilo osobno. KGK je očito inzistirala na tome da svoj poklon preda izravno u ruke predsjedniku Izraela, smatrajući vjerojatno kako će time naglasiti njegovu važnost, odnosno važnost što mu ga ona pridaje. A što je poklonila? Knjigu, i to ne bilo koju. Poklonila je djelo dr. Esther Gitman ‘Alojzije Stepinac – stup ljudskih prava’. Autorica je židovska povjesničarka, apologetkinja kasnijeg kardinala, a u vrijeme ustaške strahovlade zagrebačkog nadbiskupa. Usprkos naporima Katoličke crkve u Hrvatskoj, publicista iz redova ljudi koji se bave poviješću, a kojima nije mrzak ni povijesni revizionizam, inicijative da se Stepinca proglasi pravednikom među narodima do sada nisu urodile plodom. Izraelski memorijalni muzej Yad Vashem tri ih je puta odbio, pozivajući se na to da pravednik među narodima postaje onaj koji je u vrijeme holokausta (a ustaše čak ni dr. Gitman ne može oprati od optužbe da su revnosno provodili fizičko uništavanje Židova, prethodno proglašenih građanima drugoga reda) spašavao progonjene Židove po cijenu ugrožavanja vlastitog života. Da je bilo Židova koje je zagrebački nadbiskup spasio, nesporno je. Koliko, otvoreno je pitanje, ali ono i nije bitno. No da Stepinac time nije ugrozio svoj život, to je jasno svakome tko se makar i najpovršnije bavio poviješću Drugoga svjetskog rata. A i njegovo protivljenje ustaškim progonima svodilo se na to da je pledirao za ‘humane uvjete’ prigodom transporta uhićenika u koncentracione logore (Jasenovac) te da je pozivao na jednakost svih ljudi, označavajući pritom arijevca kao ‘ponosnog’, a Židova kao ‘omraženog’ (?!). Poziv svećenicima i vjernicima da podrže proglašavanje ustaške paradržave, što ga je on sam svesrdno pozdravio, kao i neskriveni antikomunizam doveli su ga u sukob s pobjednicima nakon sloma nacifašizma (i ustaštva) i do zatvora, odnosno protjerivanja u rodni Krašić (gdje je i umro). Sukobljavanje s jugoslavenskim režimom nema, međutim, nikakve veze s proglašavanjem za pravednika među narodima. No KGK, koja je mandat započela izbacivanjem iz Ureda biste legendarnog vođe antifašističkog otpora u Jugoslaviji, maršala Tita (‘Nisam mogla biti jasnija’, reći će sama o toj svojoj gesti), očito je smatrala kako uz pomoć knjige dr. Gitman Izraelcima treba otvoriti oči, a Stepincu put u redove pravednika među narodima.
Taj poklon i dovođenje autorice poklonjene knjige na večeru u rezidenciju izraelskog predsjednika Rivlina 29. srpnja nesumnjivo su jasna poruka, ali i identifikacija hrvatske politike, onako kako je doživljava i prakticira KGK. To je politika zasnovana na kleronacionalizmu i radikalnom antikomunizmu, pri čemu ni jedno ni drugo Židovima u Izraelu nije niti može biti blisko. U Izraelu se naime ne zaboravlja da su katolički svećenici koji su imali hrabrosti izravno se usprotiviti nacifašizmu bili (ipak) iznimke, ma kako časne (uključujući i katoličke svećenike koji su se priključili Titovim partizanima), da Stepinac nije bio među njima, da je papa kalkulirao, smatrajući nacifašizam manjim zlom od komunizma i da je Vatikan odigrao veliku (i nečasnu!) ulogu prilikom prebacivanja stotina ratnih zločinaca iz Hitlerovog Trećeg Reicha i njegovih satelita (poput tzv. NDH) u Latinsku Ameriku – gdje su, po mišljenju KGK, našli ‘prostor slobode’. U Izraelu oni koji bi trebali znati, znaju i to da je Titova komunistička Jugoslavija (mada će kasnije biti uvjereni pobornik arapske strane u bliskoistočnim konfrontiranjima) bila među prvim zemljama što su priznale Državu Izrael i da je omogućavala transport, preko svojeg teritorija, oružja za obranu Izraela u prvom izraelsko-arapskom ratu. Znaju i zašto nikako nisu htjeli primiti prvoga hrvatskog predsjednika (onoga koji je bio sretan što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka) i zašto su prijateljski primili njegovog nasljednika koji se u govoru u Knessetu (parlamentu) bez ikakvih ograda (ili figa u džepu) ispričao u ime hrvatske države zbog ustaških zločina prema Židovima. I napokon, u Izraelu krajnje sumnjičavo gledaju na proces proglašavanja Stepinca svecem. I takvima hrvatska predsjednica demonstrativno poklanja knjigu upravo o Stepincu.
Poklon svojemu domaćinu, tadašnjem izraelskom predsjedniku Mosheu Katsavu, odnio je godine 2001. i hrvatski predsjednik Stjepan Mesić. I on je odnio knjigu. I to ne bilo koju. Odnio je primjerak četvrtog izdanja čuvene poeme ‘Jama’ hrvatskog pjesnika i partizana Ivana Gorana Kovačića. Riječ je o knjizi tiskanoj potkraj 1944. (!) na oslobođenom teritoriju, u Topuskom, a izdavač je Klub kulturnih radnika Hrvatske. I taj je poklon nosio u sebi poruku što je bila izraz tadašnje politike Hrvatske. Poklanjajući jednu od najpotresnijih (anti)ratnih poema u globalnim razmjerima, poklanjajući knjigu što je izašla iz partizanske štamparije, a čiji je autor bio Hrvat, pripadnik Narodnooslobodilačkog pokreta, zakletog neprijatelja onih koji su zamislili i provodili i holokaust nad Židovima i genocid (u Hrvatskoj) nad Srbima i Romima, drugi je predsjednik neovisne Hrvatske svoju zemlju predstavio kao jasno antifašistički orijentiranu, svjesnu svoje prošlosti i njezinih kako svijetlih tako i mračnih strana. ‘Jama’ kao poklon predsjedniku Izraela bila je legitimacija Hrvatske spremne i voljne da na spoznaji o vlastitoj prošlosti gradi budućnost, ne kao zarobljenik mračnih poglavlja te prošlosti, nego kao sljednik onih blistavih, kakva je nedvojbeno bila antifašistička borba iz vremena Drugoga svjetskog rata. Bila je to ujedno i legitimacija hrvatske politike, kako unutarnje tako i vanjske s početka 21. stoljeća. Legitimacija je to što ju je Hrvatska, nažalost, nakon 2010. postupno gubila i do godine 2019., kako se čini, nepovratno izgubila. O tome svjedoči kako bujanje jezika mržnje tako i nasilje motivirano nacionalnom, odnosno vjerskom netrpeljivošću, ali najviše – uporno odbijanje onih na vrhu države da to priznaju i da se suoče s istinom o Hrvatskoj kakvu upravo oni formiraju (što iz uvjerenja, što iz oportunizma).
Dva poklona, dvije poruke, dvije politike. I dva vremena. Je li ono vezano uz Goranovu ‘Jamu’ kao poklon nepovratno prošlo? Jesmo li definitivno osuđeni na ovo drugo, što ga simbolizira poklanjanje knjige o Stepincu upravo predsjedniku Izraela? Vrijedilo bi o tome porazmisliti. Kao i o posljedicama prihvaćanja ove ili one poruke, ove ili one politike ne samo za položaj Hrvatske u svijetu nego i za svakoga građanina Republike Hrvatske, barem za svakoga tko i dalje želi (i očekuje) demokratsku, otvorenu, tolerantnu i antifašističku Hrvatsku, pravnu državu, zemlju ravnopravnih građana.
Vrijedilo bi razmisliti. I opredijeliti se. Još malo – pa će izbori.
