Sukobi i stradanja stanovništva u Pojasu Gaze već su mjesecima tema koja itekako angažira svjetske političare i medije. O toj smo temi razgovarali s Ernestom Hercogom, izvršnim direktorom za operacije Svjetskog židovskog kongresa, krovne organizacije Židova u svijetu. Razgovor je vođen prije najnovije eskalacije nasilja i međusobnih napada Irana i Izraela.
Mediji opširno izvještavaju o sukobu i nasilju u Gazi. Koliko ti događaji utjeću na izraelsko društvo i Židove u svijetu?
Situacija u Gazi enormno utiče na svakog člana izraelskog društva, bilo Židove, bilo nežidove, kao i na židovsku populaciju u svijetu. Samim time se i fokus naše organizacije promijenio. Rad Svjetskog židovskog kongresa od 7. listopada preusmjeren je na što skorije vraćanje svih talaca iz Gaze, a ne radi se samo o izraelskim državljanima, i na sigurnost židovskih zajednica u svijetu, koje su dramatično uzdrmane snažnim porastom antisemitizma. Stanovnici Izraela dobro su upućeni u sam sukob na Bliskom istoku. U prosjeku mnogo bolje od nas koji ga gledamo s distance, i sve ono što se odvija mimo propagande i medijskih manipulacija, bez obzira na to dolazi li ona iz izraelskih, palestinskih ili međunarodnih izvora. Arapsko-izraelski sukob nije počeo jučer, on traje barem 75 godina, u suštini i duže jer je sukoba bilo i za vrijeme britanske uprave nad Palestinom.
Većina međunarodnih medija bez provjere i kao vjerodostojne s terena prenose informacije koje dolaze iz različitih UN-ovih agencija, a nekad i izravno od terorističke organizacije Hamas, tzv. Ministarstva zdravlja u Gazi. Samo u posljednjih nekoliko mjeseci čuli smo da je 12 zaposlenika UN-ove agencije zadužene za palestinske izbjeglice (UNRVA) aktivno sudjelovalo u maskaru izraelskog stanovništva 7. listopada, da 1.200 zaposlenika UNRVA-e pripada jednoj od terorističkih grupa, Hamasa ili Islamskog džihada, da je 3.000 UNRVA-inih učitelja koji rade u palestinskim školama bilo aktivno na Telegramovoj grupi na kojoj se slavio pokolj od 7. listopada, kao i to da je Hamas izgradio tunel ispod sjedišta UNRVA-e u Gazi, u kojem je bio kompjuterski obavještajni centar koji je struju crpio izravno iz ove UN-ove agencije. Ako želimo biti objektivni, nakon svega toga moramo postaviti i pitanje koliko se uopće može vjerovati UN-ovoj agenciji kao vjerodostojnom izvoru informacija iz Gaze, kada u isto vrijeme u svojim redovima imaju članove terorističkih grupa i njihove simpatizere.
Činjenica da je golema većina civilnih stanovnika Gaze u zadnjih 20-ak godina potpuno indoktrinirana i istodobno pruža punu podršku Hamasu ne znači da oni prestaju biti dio civilnog stanovništva koje na sve načine treba zaštiti tijekom postojećih sukoba
Ipak ostaje podatak o velikom broju ubijenih i ranjenih civila kao kolateralnih žrtava u borbama ili u incidentima kao što je nedavna pogibija ljudi koji su pokušali doći do humanitarne pomoći. Koliko Izrael može pomoći da se smanji patnja tih ljudi?
Svaka civilna žrtva u svakom ratu je strašna i apsolutno nepotrebna, pogotovo kada se radi o djeci. Činjenica da je golema većina civilnih stanovnika Gaze u zadnjih dvadesetak godina potpuno indoktrinirana, i od malih nogu uči mrziti i ubijati Židove, te istodobno pruža punu podršku Hamasu, ne znači da oni prestaju biti dio civilnog stanovništva koje na sve načine treba zaštiti tijekom postojećih sukoba. Međutim, kada govorimo o civilnim žrtvama u Gazi, važno je naglasiti da je mnogo neistina i buke u komunikacijskim kanalima.
Interesantno je da se u drugim sukobima po svijetu brojke koje iskazuju nekredibilni akteri, recimo Islamska država Iraka i Sirije, ili Rusija s obzirom na Ukrajinu, ne uzimaju kao apsolutna činjenica, nego kao dio psihološke propagande, a podaci Hamasa koriste se kao neosporne činjenice, kao da o njima izvještava kredibilna strana koja se pridržava svih pravila Ženevske konvencije, a ne organizacija koja u svojem osnivačkom aktu ne skriva svoje genocidne namjere. Tome treba dodati da podaci tzv. Ministarstva zdravlja u Gazi ne razlikuju smrt ili ozljede stvarnih civila i boraca terorističkih organizacija poput Hamasa ili Islamskog džihada. Prema njima su sve žrtve civilne, baš kao što se svakog izraelskog civila smatra "okupatorom" kojeg se može eliminirati ili kidnapirati. Važno je naznačiti da je jedini trenutak kada članovi Hamasa nose neku vrstu vojne uniforme kad paradiraju na vojnim smotrama ili pred kamerama. Tijekom vojnih operacija uglavnom nose civilnu odjeću i infiltriraju se među civilno stanovništvu kako bi ih se u slučaju pogibije pribrajalo civilnim žrtvama.
Znamo je da je IDF (izraelske obrambene snage), od početka sukoba sa Hamasom u Gazi rasformirao 20 od 24 bataljuna Hamasa, što znači da je Hamas podnio značajan broj žrtava i da je njihov udio u ukupnom broju žrtava velik. Vojni stručnjaci procjenjuju da je omjer civilnih i vojnih žrtava u Gazi nešto veći o 1:1, odnosno da je postotak civilnih žrtava negdje između 61 i 67 posto, što je u usporedbi s bilo kojim drugim žrtvama urbanog ratovanja u posljednjih sto godina manje. Konačno, ako pogledamo činjenice, vrlo je jasno da Izrael zaista čini više nego bilo koja strana u sličnoj situaciji da bi zaštitila civile, dok s druge strane Hamas ima ogroman interes da civilnih žrtava u ovom sukobu bude što više i da za te civilne žrtve osudi Izrael.
Složena situacija u Izraelu
Je li i koliko došlo do porasta antisemitizma u svijetu?
Drastičan porast antisemitizma svuda u svijetu je domino-efekt onoga što se događa na Bliskom istoku pa možemo reći da je svaki Židov na planetu manje ili više direktno pogođen onim što se događa u Gazi. Treba naglasiti da stanovnici Izraela ne žele ovaj sukob, kao što nisu željeli niti jedan sukob od osnivanja Države Izrael 1948. godine. No povijest nas uči da su bili primorani ulaziti u sukobe, ukoliko su željeli opstati kao država. Također treba vrlo jasno istaknuti da ne postoji niti jedna strana u Izraelu, od krajnje ljevice do krajnje desnice, kojoj civilne žrtve na palestinskoj strani idu u prilog. Nažalost, to se ne može reći za Hamas i one koji ga podržavaju, što čak i ne kriju.
U ovom sukobu imamo jednu stranu, Izrael, koja ovaj sukob ne želi, ali je nakon 7. listopada uvučena u rat protiv Hamasa. Niti jedna zemlja ne bi dopustila takav masakr svojeg civilnog stanovništva. S druge strane je Hamas koji je sukob isprovocirao barbarskim napadom nadajući se izraelskom odgovoru i, koliko god to paradoksalno zvučalo, nadajući se što većem broju palestinskih žrtava, koje se onda mogu koristiti u medijskom ratu u kojem je cilj dehumanizacija države Izrael, njenog stanovništva, pa i Židova diljem svijeta. Hamas uz svoje saveznike po svijetu, taj rat dehumanizacije zasad vodi vrlo uspješno. Ne treba zaboraviti i vrlo složenu političku situaciju u samom Izraelu, koja je postojala i prije 7. listopada, u kojoj postoje strane koje iz postojećeg sukoba pokušavaju profitirati u dnevnoj politici.
Rat je htio i započeo Hamas sa svojim saveznicima, i bit će okončan kad Hamas bude dovoljno razmontiran da više ne može predstavljati opasnost po Izrael. Interesantno je kako se od Izraela zahtijeva prekid sukoba, ali nitko to ne traži od onog koji je taj sukob započeo
Koliko je u izraelskoj javnosti snažan i prisutan stav o nužnosti prekida sukoba, kao i stav da Netanjahuu odgovara ovaj sukob jer će se tek nakon što završi moći postaviti pitanje njegove politike, pa i krivnje za ono što se dogodilo 7. listopada? Kako komentirate kritike izraelske operacije i zahtjeva da se Palestincima dostavi humanitarna pomoć koje stiže sa zapada, uključujući i SAD?
Budimo ozbiljni i realni i nemojmo se baviti zamjenama teza. Naravno da svi normalni ljudi žele kraj rata jer nitko normalan ovaj rat nije ni htio. Ovo je rat koji htio i započeo Hamas sa svojim saveznicima, i ovaj rat će biti okončan kada Hamas bude dovoljno razmontiran da više ne može predstavljati opasnost po Izrael, te više neće moći strahom vladati Gazom. Interesantno je kako se od Izraela zahtjeva prekid sukoba, ali nitko to ne traži od onog koji je taj sukob započeo. Zašto? Rat bi mogao prestati odmah, kada bi se Hamas predao. Nisam još vidio da je bilo tko tražio predaju Hamasa. Bilo bi naivno očekivati da će do prekida sukoba doći prije potpunog poraza Hamasa. Slično očekivanju da će za vrijeme Drugog svjetskog rata saveznici stati na pola puta i ostaviti Hitlera da sa svojim nacistima ponovo izgradi novu nacističku Njemačku.
Situacija s internom politikom Izraela je zasebna tema. Bilo bi i neodgovorno i neozbiljno pokušavati objasniti, ili još gore pravdati, događaje 7. listopada i kasnije u Gazi koristeći internu političku situaciju u Izraelu kao ključni argument. Izrael je još uvijek jedina demokratska država u čitavoj regiji. Politička situacija u Izraelu prije 7. listopada bila je složena, i siguran sam da će doći na dnevni red, a njome će se baviti izraelski građani kroz postojeće demokratske institucije. Izrael je vrlo transparentan u svemu što se događa po pitanju dostave humanitarne pomoći Palestincima. Novinari tim informacijama mogu pristupiti u svako doba. Iz priloženih informacija jasno se može iščitati da Izrael nije taj koji blokira humanitarnu pomoć već Hamas koji, prema riječima lokalnih stanovnika, namjerno sprječava siromašne stanovnike Gaze da dođu do humanitarne pomoći. Članovi Hamasa humanitarnu pomoć podijele sebi, a ostatak prodaju na crnom tržištu. Procjena je da Hamas kontrolira 70 posto toga, a ostatak ide trgovcima koji ga prodaju na tržnici.
Svi oblici antisemitizma
O porastu antisemitizma govorili su mnogi, pa i papa Franjo?
Porast antisemitskih incidenata u svijetu nakon 7. listopada je ogroman. Da nabrojimo samo neke zemlje, prema izvješćima, Francuska je doživjela najveći porast antisemitskih događaja, s rastom od preko 1.000 posto u usporedbi na isti period lani, u Kanadi više od 800 posto, Australiji 738 posto, SAD-u 337, a u Njemačkoj 320 posto. Ne postoji zemlja u kojoj je razina antisemitizma manja nego što je bila prije 7. listopada. Više od 80 posto antisemitskih incidenata nikada se ne prijavi vlastima jer žrtve smatraju da ništa neće biti napravljeno. Prisutni su svi oblici antisemitizma – od pisanja grafita i uništavanja imovine, preko verbalnih napada, pa sve do fizičkih napada sa smrtnim ishodima. Ovdje ne računamo ogroman skok antisemitizma na internetu i društvenim mrežama. Ponavljam da smo trenutačno u fazi dehumanizacije Države Izrael, njenih državljana, pa i židovskog naroda kojima se konstantno dodaju lažni epiteti aparthejda, genocida, kolonizatora, djecoubojica i sl. Iz povijesti smo naučili da nakon godina dehumanizacije određene grupe dolazi nasilje. Moram naglasiti da u Hrvatskoj možemo biti ponosni, jer je usprkos povećanju antisemitizma u zemljama EU-a, pa i u okruženju, porast antisemitizma u njoj neznatan. Vlasti u Hrvatskoj odlično su reagirale i nisu dopustile potencijalne eskalacije u tom pravcu.
Može li se prihvatiti da žaljenje za civilnim žrtvama i traženje da se raseljenim osobama u Gazi omogući slanje hrane i medicinska pomoć nije antisemitizam?
Apsolutno. Svaka normalna osoba želi da se svim ljudima u nevolji pomogne. U ovom sukobu je problem što vi, ja, Izraelci i većina ljudi u svijetu više žali za tim civilnim žrtvama i više se trudi pomoći raseljenima od onih koji predstavljaju palestinski narod, bilo da se radi o članovima Hamasa koji se kukavički kriju po tunelima koristeći civile kao živi štit, bilo da se radi o njihovim šefovima, milijarderima koji sve to gledaju iz Katara, Libanona ili Turske, ili pak o grupama, pa i državama, koje stoje iza Hamasa i financiraju terorističke skupine po svijetu.
