Nakon razornog banijskog potresa Vlada je osnovala ekspertnu skupinu na čelu sa profesorom Vladimirom Čavrakom s Ekonomskog fakulteta za pripremu programa revitalizacije Siska i Banije, no njega je na kraju, bez ikakvog objašnjenja, stavila u fioku. Daleko od obnove a kamoli revitalizacije, prvobitni program revitalizacije Siska i Banije na neki način ugledao je svjetlo dana u knjizi "Društvena i gospodarska revitalizacija Siska i Banije/Banovine" koja je sredinom listopada predstavljena na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu, a javno je dostupna na ovom linku. Strateške smjernice u ovom znanstvenom, stručnom i razvojnom dokumentu potpisuju znanstvenici sa četiri zagrebačka fakulteta – Ekonomskog, Agronomskog, Pravnog i Filozofskog – Tomislav Gelo, Ivo Grgić, Ana Opačić i Sanja Lončar, na čelu sa Čavrakom kao urednikom i autorom. O motivima i potrebama rada na programu revitalizacije Siska i Banije razgovarali smo sa Ivom Grgićem, redovitim profesorom Agronomskog fakulteta u Zagrebu, koji je analizirao stanje i perspektive agrara.

Bilo je divno iskustvo rada u skupini sedam osoba s četiri zagrebačka fakulteta koje su se prvi put srele u kabinetu bivšeg ministra Ćorića. Nažalost, na koncu sam shvatio da se možda i nije ozbiljno na nas računalo ili da smo čak bili preozbiljni u nakani da damo svoje viđenje budućnosti Banije

Evo, skoro su dvije godine od razornog banijskog potresa koji se dogodio 29. prosinca 2020. Kakav je vaš dojam o obnovi, revitalizaciji? Je li država zakazala na Baniji?

Manje je bitan moj dojam, bitnije je ono što o tome misle žitelji Banije. I oni, ako ih pitate, u svojoj skromnosti će reći da je "bitno zdravlje", pri čemu će starijima, kojih je sve više, zasuziti u očima, a mlađi će se "sramiti" što nisu na vrijeme otišli negdje drugdje. Kao da postoji pravo vrijeme odlaska. Svaki odlazak je i napuštanje nečega vrijednog, kuće koliko god skromna bila, brižnih roditelja, dragih prijatelja, pa će neki odseljenici često reći da "čak ni jutra nisu tako lijepa kao u našem zavičaju". Da, istina je, puno se toga promijenilo, pri čemu se najviše povećao osjećaj napuštenosti. I od Boga, i od vlasti. Iako, ruku na srce, to područje skoro da nikada i nikome nije bilo pri srcu, ni Beču, ni Pešti, ni Beogradu, a osjećaj je da ni danas nije ni... Država nisam ja, niste vi, država smo svi mi. U nekim drugim vremenima to područje je također zaostajalo za drugima, pomalo i zbog strukture dohotka stanovništva, što se ponavlja i danas. Veliki je udjel transfera kao što su mirovine, posebno ratom priskrbljenih, primitaka od pomoći obitelji, karitativnih institucija, socijalnih pomoći i sl., što mnogim skromnim Banijcima i dobro dođe jer, kako mi reče jedan znanac, "uvijek je jedna kuna u okolici Dvora vrjednija od 10 kuna u 50 kilometara udaljenom Zagrebu". Ali, ako čak i prihvatim da država često može biti i maćeha a ne majka, dugo sam začuđen zbog izostanka inicijativa koje bi trebale doći s terena. Posebno sam začuđen umrtvljenošću "vladajućih elita" jer očito se dio njih ne želi zamjeriti "svojima u središnjici", a oni drugi, tzv. neovisni, itekako osjećaju svoju ovisnost o donositeljima odluka. I to govori malo šire o problemu centralizacije, političke u(š)(s)trojenosti današnjice. Kada bismo se vratili u povijest, primijetili bismo da se ekonomski napredak Banije podudara s pojavom "jakih ljudi" s ovoga područja. Danas ili, bolje rečeno, već duže vremena takvih osoba nema i polako se sve umrtvljuje i ide nekom svom dnu. Ali neću i ne želim vjerovati i nekom svom kraju, gašenju zadnje svijeće života na Baniji.

 

Radnici, seljaci i poštena inteligencija

Potres kao da je otkrio decenijsku zanemarenost Siska i Banije, kao nešto novo. No je li zaista tako, zar zaista javnost to nije znala i ranije?

Svaka elementarna nepogoda i tragedija širih razmjera izazove dvije stvari. Jedna je kratkoročna i to je empatija zajednice. Ne smijemo zaboraviti kolone ljudi, posebno mladih, koji su nakon potresa pojurili pomoći stradalnicima ovoga područja, ne pitajući za ime, vjeru, bližnje... I na tom zanosu je trebalo žurno izgraditi cijeli proces revitalizacije jer je postojalo opće suglasje o pomoći stradalima. Ne samo u izgradnji kuća, iako je to bitno, nego i stvaranju radnih i društvenih pretpostavki za život. Kako se to nije dogodilo, s vremenom se svi vraćamo svojim problemima i/ili se osjećajno usmjeravamo prema aktualnim, novim stradalnicima, kao što su primjerice Ukrajina i Ukrajinci. A "kako žive Banijci", bilo je to doživljajno iznenađenje samo za one koji su prvi put i još u one sumorne zimske dane tamo došli. A tamo se oduvijek živjelo teško, čak i u doba prosperiteta urbanih banijskih središta, posebno Siska i Petrinje. Jer, svjetlost često zabljesne da bi se skrila bijeda i jad, a ne da se razotkrije ljepota.

Dalmacija živi od mora, ali unutrašnjost nema takve koristi od svojih šuma i zemlje. Zašto krajevi bogati šumom i zemljom nemaju barem približnu šansu kao primorski krajevi?

Osim zemlje, šuma, novčanog kapitala, treba imati i nešto što se zove "intelektualni kapital". Kako na nižoj, tako i na višoj razini. More i sunce su dar Boga, kao i šuma i zemlja, oko kojih se treba i pomučiti ako od toga želite živjeti, pomučiti i to puno više nego prodajući žegu, kamen i slanu vodu. Jer na poljoprivrednom tlu treba uz "pomoć Boga i cara" proizvesti i onda na globalnoj tržnici to nekome prodati, ali uz zaradu. A ako čak hoćete privući i goste u selo i na svoje gospodarstvo, kao što je to ruralni turizam, opet morate uložiti više truda i znanja nego na moru i otočju. A tamo su, gorko će se netko našaliti, čak i znamenitosti drugi izgradili, dok smo ih na kontinentu u stalnim sukobima najčešće uništavali. Ali moram priznati da me je pomalo strah jer još uvijek vrijedi ona da je "lanac onoliko jak koliko je jaka najslabija karika". Hrvatska nije Dubrovnik, Zagreb, Split... Hrvatska su i Gornji Javoranj i Kostajnica i...

Svima nam treba biti u interesu oživljavanje Banije i to zbog ekonomskog, ali i zbog strateškog razloga. To je meki trbuh Hrvatske i povijesno je to bio dio Vojne krajine, čuvar ondašnje države. A prostor najbolje čuvaju domaći, zadovoljni stanovnici

S obzirom na specifičnosti i posljedice potresa, koje bi razvojne vizije za Sisak i Baniju trebalo pokrenuti?

Sve je to ponudila vizija skupine autora u dokumentu "Program društvene i gospodarske revitalizacije: Potpomognuta područja Sisačko-moslavačke županije pogođena potresom" gdje su ponuđene mjere i projekti za svaki segment života, od poljoprivrede preko povijesne i kulturne baštine do socijale i obrazovanja. Kod poljoprivrede spomenimo "vlasničko i proizvodno uređenje poljoprivrednog zemljišta", "izgradnju klaonice i hladnjače" te "uporabu drva u obnovi poljoprivrednih gospodarskih objekata narušenih elementarnim nepogodama i katastrofama". Tu je i "Projekt stvaranja proizvoda ruralnog i selektivnog turizma te njegovo umrežavanje i promocija (agroturizam, zdravstveni, sportsko-rekreacijski, kulturni)". Banija je područje izvrsnih predispozicija za ekološku proizvodnju, npr. goveđeg mesa, ali teško to mogu pokrenuti malobrojni preživjeli poljoprivrednici bez pomoći sa strane. I u konačnici, ne zaboravimo da je poljoprivreda samo dio ukupnog društveno-ekonomskog života područja. Ali odličan čuvar i gospodar prostora.

"Društvena i gospodarska revitalizacija Siska i Banije/Banovine" jedan je od rijetkih projekata, i to sa znanstvenom podlogom, posvećenih zaboravljenoj Baniji nakon potresa. Koji je značaj knjige, vašeg truda, želje u revitalizaciji Siska i Banije?

Knjiga u bilo kojem obliku je zapis vremena, zapis promišljanja budućnosti koja često bude posve suprotno od zamišljenog. U društveno-ekonomskim znanostima ne koriste se pokusi nego najčešće modeli koji u svojoj ograničenosti često i zakažu. Spomenuta knjiga je slučajni proizvod neobjavljene, negdje zametnute, strategije revitalizacije Banije koju smo u rekordnom vremenu izradili. I koji je značaj svega toga? Spomenut ću samo moj doživljaj nečega što ni za kakvo znamenje ne bih mijenjao. Za mene osobno je divno iskustvo rada u skupini sedam osoba s četiri zagrebačka fakulteta koje su se prvi put srele u kabinetu bivšeg ministra Ćorića. Sveukupna atmosfera je bila pozitivna, s velikim očekivanjima od nas, ali i samih nas od "njih". Nažalost, na koncu sam shvatio da se možda i nije ozbiljno na nas računalo ili da smo čak bili preozbiljni u nakani da damo svoje viđenje budućnosti Banije. I nije toliko tragično jer se sličnih uradaka, od kojih se nešto očekivalo, ovaj narod načitao, ali i naplaćao, a mi smo bili i u tome skromni. Tragično je što se skoro ništa nije učinilo ni s nama, a ni bez nas.

Meni je osobno to bilo zatvaranje jednog životnog, profesionalnog kruga, jer je moj prvi susret s Banijom bio prije 40 godina, kada sam kao mladi student agronomije propješačio cijelo područje kao anketar za potrebe jedne studije. I da ja, tako mali u svome neznanju, dam skromni doprinos u teškim vremenima za te dobre ljude. Od velikog očekivanja ostalo je malo, ako zanemarimo ovu knjigu. A knjiga, u svojoj ograničenosti stranica, zgodna je kombinacija uvoda kroz vrijeme kako je nekada bilo, preko sadašnjosti, s pogledom u sutra. Ona je naš skromni dar jednom kraju, jednom vremenu, jer svi su autori pro bono ili, po naški, besplatno ali ne i džabe, još jednom, ako ništa, senzibilizirajući javnost, barem pomislili da su vratili dio svoga duga zajednici. Ili kako se netko našalio, "opet radnici, seljaci i poštena inteligencija u borbi s vjetrenjačama".

 

Velike nade, a malo učinjenog

Kada govorimo o razvoju, bilo gdje, uvijek je u centru, pa i ako to ne izgovorimo, čovjek, odnosno ljudi, masa. Možemo li govoriti o ruralnom razvoju s obzirom na nedostatak ljudskog resursa kao najvećeg bogatstva?

Često se stječe dojam da se vraćamo na onu pitalicu je li prvo kokoš ili jaje, ali to i ne mora tako biti. Ako se "krene u projekt jučer" jer je sutra već kasno, mora se uvažiti stanje na terenu i najbolje iskoristiti raspoložive resurse. Pa tako i radnu snagu, jer je sigurno još dugo, barem dok se slute potresi, teško očekivati navalu stanovništva iz drugih krajeva Hrvatske koje bi došlo živjeti u pustopoljinu. Što god im mi ponudili kao protuuslugu. Tako se i trebaju planirati programi i projekti, pa ako mislimo na poljoprivredu, sigurno je to ekološko stočarstvo, a u nepoljoprivrednim djelatnostima ruralni turizam.

Teško se od samog stanovništva Banije poslije svega može očekivati podizanje prostora. Što mora uraditi javni sustav, koji je decenijama zanemarivao taj prostor?

Svima nam treba biti u interesu oživljavanje Banije i to zbog ekonomskog, ali i zbog strateškog razloga. To je meki trbuh Hrvatske i povijesno je to bio dio Vojne krajine, čuvar ondašnje države. A prostor najbolje čuvaju domaći, zadovoljni stanovnici. I tu je potrebna ne samo financijska nego svekolika pomoć kako države tako npr. i Zagreba. Pomoć nije samo u financijama nego i u pametnoj promociji prostora kao područja ulaganja i življenja. Uz, naravno, spoznaju što bismo htjeli, a ne da se prostor devastira.

Govoreći o Baniji danas, govorimo samo o ruralnom razvoju. No zaboravljamo da su Sisak i Banija nekada bile regije s jakom industrijom zahvaljujući kojoj se Banija razvijala nakon Drugog svjetskog rata. Može li se bez tih dualnih prihoda, samo na osnovu poljoprivrede, Banija vratiti u život?

Teško, barem u onakvom obliku kako bismo mi htjeli. I nije poljoprivreda kriva za napuštanje pojedinih područja, nego propast nepoljoprivrednih djelatnosti i odumiranja dualnog, mješovitog dohotka. I ne zaboravimo smanjenje prosječne obitelji zbog malog poroda te u konačnici imamo ovo što imamo. U ekstenzivnoj proizvodnji desetak hektara nije dostatno za kvalitetom usporediv život u drugim djelatnostima. I kada govorimo o revitalizaciji Banije, tada govorimo i o razvitku svih drugih djelatnosti prilagođenih novim uvjetima, kako ekonomskim tako i tehničko-tehnološkim. Suludo je govoriti o digitalizaciji poljoprivrede kada nemate signala teleoperatera, kratkim opskrbnim lancima a nemate cesta, preradi na gospodarstvu a nemate vodovoda itd.

Uskoro će godina dana otkako je izašao Vladin program za revitalizaciju područja Sisačko-moslavačke županije koje je pogođeno potresom. Kako ga ocjenjujete?

Na ovo vaše pitanje ne mogu odgovoriti jer bi me se moglo proglasiti neobjektivnim, neozbiljnim i čak zločestim. Razlog je moje sudjelovanje u skupini eksperata okupljenih oko profesora Čavraka s Ekonomskog fakulteta iz Zagreba i stanovnika Banije. Mi smo na zamolbu Vlade RH izradili dokument "Program društvene i gospodarske revitalizacije: Potpomognuta područja Sisačko-moslavačke županije pogođena potresom". Taj dokument je "vlasništvo" naručitelja i bilo bi zgodno da ih zamolite za njegovu objavu. A onda bismo mogli akademski usporediti jedan i drugi program. Do tada pitajte žitelje Banije kako ocjenjuju ovaj aktualni program revitalizacije. Ako su oni zadovoljni, nitko sretniji od mene. Ipak me je strah da je malo onih koji će nešto pohvalno reći, ne samo zbog vječnog nezadovoljstva, nego zbog "velikih nada, a malo učinjenog".