Pri samom smo kraju izbornog maratona koji je sa svim svojim disciplinama, parlamentarnim, europskim, predsjedničkim i lokalnim izborima kao posljednjom političkom provjerom, trajao više od godinu dana. S političkim analitičarem Ivanom Rimcem razgovarali smo o tome koja je politička stranka najviše trijumfirala, koje su se stranke pogubile, koja je samu sebe izbacila na klupu za rezerve i u kojem smjeru, kad se podvuče crta, ide hrvatsko društvo.
Je li premijer Andrej Plenković pobjednik ovih lokalnih izbora?
Jest. Plenković je sam upravljao kandidiranjem i predizbornom kampanjom HDZ-a na lokalnim izborima i pokazao kako se poslije ponora njegovog kandidata na predsjedničkim izborima ponovno digao. Nije ugrozio svoj primat u HDZ-u, što su mnogi njegovi kritičari priželjkivali. Dapače, njegovi su suradnici još slabiji. HDZ-ovci, nezadovoljni Plenkovićem, povukli su se u pozadinu, računajući ako Plenković ostvari pobjedu, sačuvat će svoje aktualne pozicije, ako pak izgubi, udružili bi se i rušili ga.
Ta posljednja opcija je propala jer se sami Plenkovićevi kritičari nisu angažirali u izborima, nisu iskoristili priliku da se kandidaturom i izvojevanom pobjedom na lokalnim izborima otrgnu ispod njegovih skuta, ostvare veći osobni politički kredibilitet, osvoje svoju bazu i tako postanu snaga i samom Plenkoviću teški suradnici unutar predsjedništva HDZ-a, koji bi ga sutra mogli ugroziti. Ništa se od toga nije dogodilo. Tek nekolicinu ljudi iz ministarstava je sam Plenković poslao u lokalnu bitku, prije svega ministra Šimu Erlića koji je trebao osigurati da se u Zadru ne ponovi debakl s prošlih lokalnih izbora kad je HDZ izgubio gradsko vijeće.
Državni tajnik Domagoj Orlić potukao je gradonačelnicu Siska, SDP-ovku Kristinu Ikić Baniček. Plenković je vodio kampanju demonstriranja i obećavanja najbrže transmisije investicija i komunalnih, socijalnih i gospodarskih rješenja između terena i centralne vlasti koja kao da funkcionira samo za lokalne jedinice gdje je HDZ na vlasti. Sebe je utvrdio ne samo kao premijera nego i kao vođu stranke kojem se ništa ne smije prigovoriti. Uspio je oprati sram nakon ogromnog poraza na predsjedničkim izborima i vjerujem da će se kao premijer ponašati jednako onako kako se ponašao prije parlamentarnih izbora, omalovažavati i vrijeđati oporbene zastupnike, umanjivati ulogu Sabora kao zakonodavnog tijela i držati se kao da je jedini vlastodržac u državi. Bar naredne tri godine.
Prije godinu dana na parlamentarnim izborima uzlet je doživjela i ekstremna desnica. Kako ocjenjujete njihovo stanje godinu dana poslije?
DOMiNO i DP pojavili su se u mnogo više sredina nego na parlamentarnim izborima, što dokazuje da se krajnja desnica vratila na scenu kao za vrijeme HSP-a i Ante Đapića i jačanja vidljivosti te stranke postignutog kvalitetnim radom njihovih ondašnjih zastupnika Tončija Tadića i Miroslava Rožića. Oni u svojoj kampanji ne nude nikakve relevantne političke teme o društvenoj integraciji, gospodarskom razvoju, nego samo zlobne nacionalističke poruke. Vidjet ćemo rezultate drugog kruga u Vukovaru.
Ako DP-ov kandidat za gradonačelnika ondje izgubi, DP gubi svoju lokalnu bazu, a HDZ ih na državnoj razini neće više smatrati relevantnim koalicijskim partnerom i potiho će raditi na eventualnoj zamjeni koalicijskog partnera nekim drugim članovima sadašnjeg saziva Sabora. Dogodit će se ono što se već nekoliko puta u novijoj hrvatskoj demokraciji dogodilo: HDZ će desne opcije kooptirati kao koalicijske partnere i doslovno ih ugušiti u svom zagrljaju. Svi koji su ulazili u koaliciju s HDZ-om na nacionalnom nivou na idućim izborima praktički nisu imali nikakav identitet, nikakvo realno postojanje.
SDP-ov pucanj u noge
Politički analitičari već dugo govore o SDP-ovom samoubilačkom porivu, za što je Rijeka najbolji dokaz, a tu je i Split i njihov kandidat Davor Matijević. Čemu ovi rizični eksperimenti SDP-a?
Od predsjednika stranke Siniše Hajdaša Dončića čujemo da je odluke prepuštao lokalnim ograncima, ali to je samo pranje od odgovornosti i posljedica. Hajdaš Dončić je, kao šef stranke, morao intervenirati ako se na lokalnom nivou radi na štetu stranke, što je od prvog dana bilo očito u slučaju raskola u Rijeci. SDP je sam sebi pucao u noge i razorio svoju utvrdu Rijeku. Raskol između sadašnjeg gradonačelnika Marka Filipovića i njegove zamjenice Sandre Krpan je višestruko loš. Prisjetimo se, Filipović ni na prošlim izborima nije prošao glatko. Nakon Vojka Obersnela, dugotrajnog i uvjerljivog kandidata SDP-a, svaka tranzicija na novu osobu ima svoje rizike i smanjuje podršku javnosti.
Moramo priznati i da Filipović nije imao velike grijehe u vođenju Rijeke i zaista ne znam koji je stvarni razlog ovog nelogičnog raskola i katastrofalne političke pogreške osim osobnih animoziteta i ambicija. Da stvar po SDP bude gora, u Rijeci se pojavio i treći lijevi kandidat – Iva Rinčić koja sad želi reći da ima i liberalne ideje, ali je ona prije svega po svom djelovanju bila vrlo aktivna po pitanju politika u kojima je dominirao SDP: pitanjima tolerancije, zagovaranja manjinskih prava, građanskog aktivizma. I za razliku od SDP-a, Rinčić je uspjela aktivirati i mladu populaciju koja je najnezadovoljnija i u politici traži svoju vidljivost.
Problemi u Splitu su bili očekivani jer se provlače od početka Puljkovog mandata i nije ih se saniralo, već su pušteni da se razvijaju stihijski, sami po sebi. Puljak je u kampanji direktno napadao one koji bi mu sad trebali biti partneri i došao je u tešku situaciju da u drugom krugu nema bazen dodatnih glasova za pobjedu nad koalicijom HDZ-a i Željka Keruma. Jedino što je dobro urađeno je koalicija u Zagrebu s Možemo! koji bi trebali ispuniti obećanje da će im sljedeći mandat biti razvojni nakon četiri godine rješavanja problema naslijeđenih iz vremena pokojnog gradonačelnika Milana Bandića.
Osim u Zagrebu, SDP nije prihvatio ideju da bude slabiji partner u nekim drugim sredinama. Praktički, ljevica nema velikih ideja koje bi joj osigurale trajnu političku prisutnost na političkoj sceni još od projekta europskog ustava
U kampanji za parlamentarne izbore SDP je oko sebe okupljao koaliciju ističući da je glavni cilj rušenje HDZ-a. Ako su taj viši cilj zacrtali prije godinu dana, zar ne bi bilo normalno da je ljevica išla ujedinjena?
Očito da nije samo to cilj, nego ostvarivanje vlastitih pozicija, pa čak i na štetu drugih oporbenih stranaka. Osim u Zagrebu, SDP nije prihvatio ideju da bude slabiji partner u nekim drugim sredinama. Praktički, ljevica nema velikih ideja koje bi joj osigurale trajnu političku prisutnost na političkoj sceni još od projekta europskog ustava. U tom lutanju i traženju što je ljevica SDP je odavno izgubio svoju proizvodnu i klasnu komponentu. SDP je opterećen i slijedom jako loših predsjednika. Kad pogledamo taj slijed, vidimo da se neki od tih predsjednika danas pojavljuju na političkoj sceni s idejama koje nemaju baš nikakve veze sa SDP-om na čijem su čelu nedavno bili.
Oporbene stranke od centra prema ljevici ponovile su iste pogreške kao prije godinu dana. Nisu zadržale kontinuitet okupljanja nakon uspješnog prosvjeda na Markovom trgu protiv Ivana Turudića i nisu potpisale koalicioni sporazum koji bi ih na izborima vodio objedinjavanjem svih nezadovoljnih građana i svojim šansama za pobjedu znatno motivirao građane na izlazak na izbore. Kad netko u predizbornim sondiranjima raspoloženja izrazito vodi, to dodatno motivira simpatizere i demotivira oponente. Aktualni primjer Ive Rinčić najbolje je ocrtao taj efekt.
Poslije poraza u Rijeci, Sisku i Splitu predsjednik SDP-a je iskazao zadovoljstvo većim brojem vijećnika u predstavničkim tijelima. Kakvo je to zadovoljstvo za nekad veliki SDP? Gdje je odgovornost?
Veći broj osvojenih vijećničkih mandata nije nikakav uspjeh, to su alibi izjave koje ne znam koga mogu zadovoljiti. SDP-u se smanjuje utjecaj, smanjuje glasačka baza gubitkom lokalnih izbora. Poslije gubitka Zagreba, zbog razilaženja s Bandićem, gubitak Rijeke je drugi veliki poraz i šok s trajnim posljedicama za SDP. Porazom na ovim lokalnim izborima SDP je smanjio i svoj retorički prostor. Ne samo da nisu na vlasti u brojnim lokalnim jedinicama u kojima su do jučer bili, nego je HDZ svojom uvjerljivom pobjedom još u prvom krugu u Sisku SDP-u zatvorio usta i u kritici (ne)uspješne obnove nakon potresa.
Možemo li lokalne izbore, kraj ovog izbornog ciklusa, ocijeniti kao potop stranaka od centra prema lijevo?
U sadašnjoj situaciji gdje SDP nema značajnih lokalnih sredina, Možemo! postaje značajnija stranka za generiranje novih kadrova, pogotovo jer su zahvatili mladu populaciju koja nije toliko prisutna u SDP-u. Možemo! se širi kapilarno, ne onako kako se stranke inače šire, kao što se početkom devedesetih HNS širio skoro svakodnevno osnivajući svoje ogranke.
Činjenica je da Možemo! ne ulazi grlom u jagode u svoje kadrovsko jačanje samo zato da bi izašli na izbore, ali držanjem Zagreba i njegovim ponovnim osvajanjem najveći su trn u peti HDZ-u jer ako gdje ima gospodarskih resursa i bogatog budžeta, onda je to u Zagrebu. U svakom slučaju, Možemo! jača financijski, strukturno i kadrovski upravo na velikom izazovu upravljanja Zagrebom. S druge strane, uspjeh u Zagrebu jača uvjerljivost članova stranke i u Saboru i u drugim sredinama.
Bez rada na terenu
Da, Zagreb kao izazov. Ali zašto perjanice hrvatske politike, HDZ i SDP, nikako da iznjedre jaku osobu koja bi mogla pobijediti u glavnom gradu Hrvatske? Postoji li pri takvim izborima loših kandidata za Zagreb i egoizam šefova stranaka da ne šalju jake osobe kako u nekoj perspektivi ne bi sebe ugrozili?
Da, po principu "ja ću sve odlučivati i ne dopuštam da se netko izdigne i bude veći", a Zagreb je kao bogomdan za uzdizanje novih političara. Model nije daleko od Tuđmanovog sistema u kojem je također jača politička imena postavljao na niže pozicije da ga ne bi ometali. Još od politički jakih godina Milana Bandića na čelu grada, ni HDZ ni SDP nisu izlazili sa svojim jakim kandidatima pred njega. Tada su i u HDZ-u i u SDP-u birani kandidati kao po kazni. Nitko tko je držao do sebe i do svog renomea pobjednika nije dobrovoljno pristajao biti protukandidat Bandiću.
Plenkovićevo svjesno prepuštanje grada Bandiću bio je i na neki način kompromis jer su utjecaj u gradu razmjenjivali za utjecaj i žetončiće u Saboru. To je izrodilo jednu specifičnu situaciju da ni HDZ ni SDP sada, kad Bandića nema, ne mogu samostalno generirati veći uspjeh u gradu. Pogledajmo tko su bili protukandidati Tomaševiću, sve minorni likovi koji nemaju položaj u vlastitim strankama ili su im stranke ad hoc skupljene samo za izbore ili nešto slično. Čak je sadašnji HDZ-ov kandidat Mislav Herman bio bolji kandidat od Davora Filipovića, ali to je očito već viđen model u kojem se sad Herman veseli što je dobio 12 posto i bio treći. I to je zagrebački uspjeh dominantne stranke u državi.
Možemo! ne ulazi grlom u jagode u svoje kadrovsko jačanje samo zato da bi izašli na izbore, ali držanjem Zagreba i njegovim ponovnim osvajanjem najveći su trn u peti HDZ-u jer ako gdje ima gospodarskih resursa i bogatog budžeta, onda je to u Zagrebu
Lokalni izbori su personalizirani izbori. Jesu li ovaj put iznjedrili neku personu, jako ime koje će obilježiti, obogatiti političku scenu Hrvatske?
U devedesetima, u vrijeme Tuđmana, rata i ranog poraća, lokalna politika je bila izvor i vježbalište političara koji su, ako bi polučili uspjeh na lokalnim razinama, bili nagrađivani od vrha političkih stranaka položajima i statusima na višim razinama. Znalo se, u političkoj karijeri kretalo se od načelnika, gradonačelnika, dokaz napredovanja je bila bitka za mjesto župana, a zatim i za saborskog zastupnika. Oni najuspješniji političari iz velikih stranaka na kraju su postajali i ministri. Do vrha vlasti dolazili su iskusni političari koji su imali direktan kontakt s glasačima na terenu.
Uzmemo li primjer ministra Erlića, prvo ministarska pozicija, a zatim bitka za gradonačelničku poziciju. Danas se, barem u HDZ-u, lakše postaje ministar, a na lokalnu razinu se vraćaju samo oni koji su Plenkoviću postali teret. Bivša ministrica Nataša Tramišak je drugi primjer. U Vladi imamo, pretpostavljam, samo dva ministra koji su došli do pozicije nakon kaljenja u lokalnoj politici, Olega Butkovića i Ivana Anušića. Možda ima još ponetko, ali nije vidljiv jer to nije uobičajen put. U najboljem slučaju taj put staje na poziciji župana što i hijerarhiju vlasti čini nefunkcionalnom zbog malenog, gotovo nikakvog, utjecaja lokalne politike na nacionalnu. Sve to čini politiku besperspektivno depresivnom.
Koliko se hrvatska politika ofucala, osiromašila?
Nadanja od oporbe su bila puno veća, ali to se nije ostvarilo, što je razočaravajuće zbog propuštenih prilika. Pobjeda HDZ-a i partnera vuče društvo udesno. Na ovogodišnjim lokalnim izborima 20 posto lokalnih jedinica imalo je samo jednog kandidata i to ne zahvaljujući njihovim posebnim političkim uspjesima, nego zbog slabosti sredina da iznjedre još nekolicinu kvalitetnih kandidata. Pozicije načelnika i gradonačelnika su više-manje zacementirane. Oporbene stranke nemaju interesa razvijati svoju aktivnost u malim izbornim jedinicama jer to zahtijeva veliku člansku bazu.
Više od 80 posto jedinica lokalne samouprave ovisi o transferima iz državnog budžeta, a ti transferi uglavnom zadovoljavaju prvi osnovni trošak, plaće dužnosnika, a tek eventualna jača suradnja s centralnom vlasti, odnosno s HDZ-om, može izroditi određene investicije. Međutim, ta veza pupčanom vrpcom za državnu vlast HDZ-a za male sredine i nije sudbonosno bitna jer te male sredine su toliko prostorno i ljudski devastirane da potencijalni investitori nemaju ni rezona za ulaganje. Tek nekoliko gradova ima izvorni prihod unutar kojeg se može razvijati autonomna lokalna politika i model ekonomskog razvoja i u tim se sredinama vode političke bitke.
Hrvatska politika se dosta ofucala jer nema više stranačkog rada na terenu kakav bi trebao biti. Sve je veća apstinencija građana. Nitko više ne očekuje ni da je bolja ni da je lošija situacija, većina tih načelnika i gradonačelnika nema razvojne planove u svom programu, već se ponašaju kao pokojni Bandić, "ako postoji problem, nazovite me, riješit ćemo", nema razvoja zajednice ni dugoročnih planova, pa lokalni dužnosnici ne komuniciraju s građanima, cijela lokalna politika je reaktivna – sanira se ono što se mora, ako ne treba ništa sanirati, kupuju se službeni auti.
