Između dva popisa stanovništva Hrvatska je postala članica EU-a, što je izazvalo val iseljavanja, ali je trebalo rezultirati i jačim gospodarskim razvojem zemlje. Je li se iz popisa 2011. mogao naslutiti ovakav drastičan pad broja stanovnika?
Pa rijetki su bili oni koji su nakon objave rezultata popisa iz 2011. prognozirali da će u Hrvatskoj deset godina poslije živjeti više od 400 tisuća stanovnika manje. Tadašnje projekcije EUROSTAT-a, Ujedinjenih naroda i Državnog zavoda za statistiku su pad broja stanovnika ispod četiri milijuna u Hrvatskoj predviđali tek za 2030. ili kasnije. A pad ispod te granice dogodio se očito već prije nekoliko godina. Ulazak u EU zasigurno je doprinio tom velikom padu, posebno neočekivano velikim brojem iseljenih, ali se ubrzani demografski pad jednim dijelom može objasniti i smanjenjem broja živorođenih radi iseljavanja ženskog stanovništva fertilne dobi, koji nije bio nadoknađen podjednakim brojem useljenica jer su naši imigranti velikim dijelom muškarci. Koronakriza je u 2020. i 2021. povećala broj umrlih do rekordnih razina, što je dodatno ubrzalo depopulaciju.
U vrijeme otvorenih granica, kada je Hrvatska doživjela značajno iseljavanje svojih državljana, ali isto tako u nju se kao u europsku zemlju useljava radna snaga iz istočnih zemalja – zašto nas nema više?
Nema nas više jer je kod nas demografska tranzicija odavno završila, a dodatno je ubrzana velikim iseljavanjem kroz 20. stoljeće. Početkom 1990-ih ušli smo u doba negativnog prirodnog prirasta, koje će zasigurno još dugo trajati. Činjenica je da Hrvatska spada u grupu zemalja – u kojoj su još Bugarska, Rumunjska, Litva, Latvija itd. – koje istovremeno imaju obilježja i bogatih i siromašnih zemalja. Imaju nizak natalitet kao bogate zemlje, relativno dugo se živi – premda ne toliko dugo kao u najrazvijenijim zapadnoeuropskim zemljama, no puno dulje nego u zemljama u razvoju – dok su istovremeno sve to zemlje koje imaju veliko iseljavanje, što je obilježje siromašnih. Dok razvijene zemlje imigrantima kompenziraju nizak natalitet, u ovim zemljama u koje spada i Hrvatska relativno malo ljudi se želi trajno nastaniti. U Hrvatsku dolaze strani radnici, većinom muškarci i mnogi se ne planiraju dugo zadržati, ne dolaze s obiteljima i većinu zarađenog šalju svojim obiteljima u zemlje odakle su došli. To je posebno slučaj sa stranim radnicima iz dalekih zemalja poput Nepala, Filipina i sl., kojih imamo sve više u posljednjih nekoliko godina.
Hrvatska nije gospodarski i demografski ravnomjerno razvijena. I bez rezultata popisa vidljivo je da su krajevi koji su iznimno prirodno bogati opustjeli. Je li to hrvatski paradoks?
Nipošto, ta neravnomjerna ekonomska razvijenost postoji svugdje, i općenito je pravilo da su slabo naseljena, ruralna područja ona koja su depopulirajuća. No važno je napomenuti da europska ruralna područja nipošto nisu homogena. Dok pojedina ruralna područja Europe ne bilježe značajniji pad broja stanovnika, mnoga ruralna područja zemalja srednje i istočne Europe, a tu spadaju i mnoga područja u Hrvatskoj, već su pola stoljeća suočena sa snažnim depopulacijskim procesima. Ruralna područja pogođena depopulacijom imaju niže stope nataliteta, veći udio muškog stanovništva uzrokovan većom emigracijom žena, primarno zbog manjka poslova za žene, obrazovni jaz između ruralnih i urbanih područja te veliki udio starijeg stanovništva. Iz navedenoga se lako može zaključiti da univerzalno rješenje problema ne postoji te da se ti procesi ne mogu odjednom zaustaviti i preokrenuti.
Što možemo izvući iz rezultata sadašnjeg popisa kao putokaz, smjernicu za dalje?
Postoji samo jedan demografski proces na koji se možemo ozbiljnije osloniti ako želimo usporiti ili preokrenuti depopulaciju, a to je migracija. Na migraciju država može utjecati, a nositelji političke vlasti trebaju odlučiti na koji način. Eventualni demografski oporavak ovisit će dakle o migracijskim kretanjima, o stvaranju uvjeta za zadržavanje sadašnje populacije i doseljavanju novih stanovnika, što uključuje i povratak recentnih iseljenika. Vezano uz ruralne i slabo razvijene krajeve, važno je napomenuti da je prisustvo žena u ruralnim krajevima neophodno za razvoj tih sredina – ruralna područja trebaju osigurati mogućnost zapošljavanja i bolju kvalitetu života kroz ulaganja u infrastrukturu, ali i veći društveni angažman žena, da se njihov glas više čuje. Potrebna je znatno veća uključenost žena i mladih pojedine lokalne sredine u proces donošenja odluka važnih za tu zajednicu. Jer ako to područje nije privlačno njima, onda se ne može očekivati da će biti privlačno za useljenike koji bi eventualno mogli revitalizirati demografsku sliku tog kraja.
