Kada je početkom rujna vlada Uzbekistana objavila da je tamošnji predsjednik Islam Karimov umro od posljedica moždanog udara, vodeći mediji to su uglavnom zabilježili kao kuriozitet, crticu o kraju diktatora koji je 27 godina vodio jedan od najrepresivnijih režima na svijetu. Nakon što je 78-godišnji Karimov uz najveće počasti pokopan u drevnom gradu Puta svile Samarkandu kao utemeljitelj neovisnog Uzbekistana, dužnost privremenog predsjednika preuzeo je Šavkat Mirzijojev, čovjek koji premijersku funkciju obnaša već 13 godina. Prema ustavu, vršitelj dužnosti predsjednika trebao je postati predsjednik senata, no on se sam povukao, rekavši da bi ‘zbog stabilnosti’ tu dužnost trebao preuzeti Mirzijojev. Budući da je 59-godišnji Mirzijojev blizak predsjedničkoj obitelji, sva je prilika da će upravo on biti odabran kao predsjednički kandidat na izborima koji bi se trebali dogoditi za tri mjeseca, što ukazuje da su vladajuće elite postigle konsenzus da je Mirzijojev čovjek koji bi mogao omogućiti opstanak sustava na kojemu one parazitiraju.
Uzbekistan nije klasičan slučaj države u postkomunističkoj tranziciji, što je vidljivo već i na razini političke egzotike u kojoj je moguće da predsjednik vlastitoj kćeri (Gulnari) pokloni državna poduzeća, modnu liniju i funkciju u Ujedinjenim narodima u Ženevi, a zatim je zbog švicarske i švedske istrage o pranju novca i davanju mita baci u kućni pritvor, nakon čega je godinama nitko nije vidio. Ili pak one u kojoj je Karimov dvojicu pripadnika islamističke skupine Hizb ut-Tahrir 2002. godine navodno usmrtio kuhanjem u kipućoj vodi.
Poljoprivreda je osovljena na prisilnom radu u kojemu sudjeluju djeca, ali i oko milijun učitelja, medicinskih sestara i drugih javnih službenika koji u vreme žetve moraju brati pamuk
Karimovljeva egzotika nesretan je spoj iznimno bogatih prirodnih resursa, sovjetskog naslijeđa i one vrste okrutnosti koja u zapadnim demokracijama izaziva posebnu vrstu zgražanja, s uobičajenom dozom licemjerja, jer upravo su zapadne zemlje, naročito Amerika, zbog osobitog geostrateškog položaja Uzbekistana Karimovu tijekom 2000-ih pomogle da učvrsti svoju brutalnu vladavinu.
Uzbekistan je, sa svojih 31,5 milijuna ljudi, sekularna, predsjednička republika, u kojoj je Karimov, još otkad je 1989. postao glavni tajnik Centralnog komiteta uzbekistanske Komunističke partije, provodio zatvorenu plansku ekonomiju temeljenu na poljoprivredi i crpljenju prirodnih resursa. Uzbekistan se ubraja u prvih deset zemalja svijeta po zalihama zlata i bakra, po proizvodnji urana sedma je država svijeta, a državna kompanija Uzbekneftegaz jedanaesta je u svijetu po proizvodnji prirodnog plina. Prema podacima američkog Nacionalnog vijeća za pamuk, Uzbekistan je 2011. bio sedmi najveći proizvođač pamuka u svijetu, opskrbljujući tom sirovinom najveće multinacionalne kompanije koje se bave proizvodnjom odjeće, primjerice H&M, Gap i C&A.
Uzbekistan je država u kojoj je moguće da predsjednik vlastitoj kćeri pokloni državna poduzeća, modnu liniju i funkciju u un-u, a zatim je baci u kućni pritvor, nakon čega je godinama nitko nije vidio
Ovi iznimni prirodni resursi nipošto, međutim, ne znače da je uzbekistanska ekonomija uspješna; jest da je s lanjskim rastom BDP-a od osam posto bila jedna od najbrže rastućih ekonomija svijeta, no zbog lošeg upravljanja i goleme korupcije kupovna moć građana jedna je od najnižih na svijetu (prema podacima CIA World Factbooka, 2015. godine bila je 160. od 229 zemalja i teritorija). Službene ekonomske statistike uglavnom se smatraju nepouzdanima, ali se pretpostavlja da i do 30 posto godišnjeg BDP-a dolazi od radnika na privremenom radu u inozemstvu, uglavnom u Rusiji.
Isto tako, uzbekistanska poljoprivreda, na koju otpada 19 posto ukupnog BDP-a, osovljena je na prisilnom radu u kojemu sudjeluju djeca, ali i oko milijun učitelja, medicinskih sestara i drugih javnih službenika koje država svake godine u vrijeme žetve prisiljava da beru pamuk na golemim poljima, čime se i onemogućava normalno funkcioniranje tih usluga. Globalna koalicija The Cotton Campaign početkom kolovoza uputila je Svjetskoj banci pismo u kojemu je od nje zatražila da obustavi 500 milijuna dolara vrijedno kreditiranje projekata tamošnje vlade i multinacionalnih kompanija u industriji pamuka zbog prisilnog rada i s njim povezanog šverca ljudima, no Svjetska se banka na te apele oglušila.
Zbog svojeg bogatstva, položaja, ali i tvrdoglavog inzistiranja na svakoj vrsti neovisnosti, Karimov je tijekom posljednja tri desetljeća imao turbulentne odnose sa susjedima, ali i sa velesilama kao što su SAD, Rusija i Kina, a ti su se odnosi mijenjali ovisno o unutarnjoj nestabilnosti zemlje i Karimovljevim trenutačnim interesima. Kina je u zemlju involvirana isključivo ekonomski, pa u Uzbekistan ulaže kroz srednjoazijski projekt ‘Jedan pojas, jedan put’, golemi infrastrukturni program povezivanja Kine i Evrope koji uključuje izgradnju cesta, željeznica i naftovoda i u koji je od 2013. uložila 50 milijardi dolara.
Odnosi s Rusijom nakon raspada SSSR-a bili su hladni jer je Karimov u to doba nastojao zacementirati svoju neovisnost. Kasnije su se odnosi poboljšali, pa je ruski predsjednik Vladimir Putin bio jedan od prvih koji je privremenom predsjedniku Mirzijojevu poslao poruke podrške, a od Mirzijojeva se očekuje daljnje približavanje Rusiji, možda i konačno učlanjenje u regionalne vojne i ekonomske saveze koje je Karimov godinama odbijao, unatoč Putinovim nagovaranjima. Odnosi sa susjednim zemljama također su prošli različite faze, naročito s Kazahstanom s kojim se Karimov natjecao u regionalnoj dominaciji. No u posljednjih 15-ak godina najdublji trag u Uzbekistanu ipak je ostavila Amerika, dodijelivši mu početkom ‘rata protiv terorizma’ predimenzioniranu ulogu koja je Karimovu omogućila da učvrsti svoju autokratsku vladavinu i zatre svaku opoziciju.
U tekstu objavljenom u ‘Foreign Policyju’ Reid Standish piše kako je Karimov svoj vlastiti rat protiv terorizma započeo skoro cijelo desetljeće prije onoga Georgea W. Busha, a upravo mu je taj rat poslužio da, uz realnu islamističku prijetnju, sa scene zbriše svaku natruhu prijetnje svojoj vlasti. Budući da muslimani suniti stoljećima čine većinu uzbekistanskog stanovništva (88 posto), u sovjetsko vrijeme islam je desetljećima bio zatiran, da bi se u vrijeme perestrojke formulirala politika ‘službenog islama’ po kojoj se islam smio prakticirati u strogo kontroliranim uvjetima. Prve natruhe vjerskog ekstremizma prokuljale su već početkom 1990-ih, kada su u gradu Namanganu lokalni islamist Tohir Juldašev i Džumabai Hodžijev, bivši padobranac Crvene armije koji se u Afganistanu borio protiv mudžahedina, osnovali radikalni salafistički pokret Adolat, pa u Namanganu krenuli uvoditi šerijatsko pravo. Karimov je te pokušaje ugušio, a dvojica vođa pobjegla su u susjedni Tadžikistan. No Karimov je antiislamističku kampanju proširio na opoziciju i neovisne medije služeći se torturom, izvansudskim egzekucijama i masovnim hapšenjima.
Ipak, Juldašev, koji je u međuvremenu otišao u Afganistan i povezao se s talibanima, i Hodžijev koji je odradio petogodišnji građanski rat protiv bivše sovjetske vlasti u Tadžikistanu, osnovali su 1998. Islamski pokret Uzbekistana (IPU) i proglasili džihad protiv Karimova, s ciljem stvaranja kalifata u srednjoj Aziji. Šest mjeseci kasnije izveli su seriju terorističkih napada autobombama, pa je Karimov naposljetku vođe IPU-a u odsutnosti osudio na smrt, a zatvore prekrcao do te mjere da je Human Rights Watch 2004. procijenio da je 6000 ljudi bilo zatvoreno isključivo zbog prakticiranja vjere.
U jeku Karimovljeve protuterorističke kampanje u Americi se dogodio 11. rujna, pa je tadašnji predsjednik Bush preko noći zaboravio sve kritike i sankcije koje su njegova i druge zapadne zemlje Uzbekistanu uvele zbog kršenja ljudskih prava, ta ga umjesto toga pozvao u Bijelu kuću da potpišu sporazum kojim će američka vojska dobiti vojnu bazu i opskrbne rute za svoj rat u Afganistanu, a Karimov zauzvrat pomoć u borbi protiv IPU-a.
Budući da se unutarnja represija nesmiljeno nastavila, a korupcija i pljačka koju su provodile političke i ekonomske elite eskalirale, u proljeće 2005. započeli su građanski protesti, vrhunac kojih je bio pokušaj skupine prosvjednika da iz pritvora u Andidžanu oslobodi lokalne opozicijske biznismene netom osuđene na zatvorske kazne zbog ‘vjerskog ekstremizma’. Detalji onoga što se neposredno kasnije dogodilo nikada nisu do kraja razjašnjeni, jer je Karimovljeva vlada odbila apele UN-ovih tijela da slučaj istraži i devet godina kasnije proglasila ga ‘zatvorenim’. No poznato je da je vojska izašla na ulice, opkolila prosvjednike i zapucala po njima. Ubijeno je više stotina civila, među kojima je bilo žena i djece.
Službeni Washington isprva nije htio reagirati na ovaj masakr, no kasnije je američka vlada ipak zatražila ‘neovisnu istragu’, pa je Karimov zapadne zemlje optužio da mu pokušavaju zakuhati ‘obojenu revoluciju’. U trenutku te krize Karimovu je podršku pružio Vladimir Putin, a on sam prekinuo je ugovor o američkoj vojnoj bazi.
Zbog masakra u Andidžanu Uzbekistan se našao pod međunarodnim sankcijama, no ne zadugo, jer je SAD-u uskoro opet zatrebala pomoć. Karimov je SAD-u dozvolio da u zemlji uspostavi opskrbne rute za rat u Afganistanu, uskoro su uklonjene i evropske sankcije na trgovinu oružjem, a 2011. tadašnja državna tajnica Hillary Clinton službeno je Karimova posjetila u Taškentu. Bio je to kraj svakog međunarodnog pritiska na Karimova, pa je bivša visoka povjerenica UN-a za ljudska prava Louise Arbour, koja je na toj funkciji bila u vrijeme događaja u Andidžanu, napisala da se ‘uzbekistanska vlada izvukla s masovnim ubojstvom jer su, kao što je često slučaj, interesi prevladali nad principima, a svijet je bio spreman zaboraviti žrtve kako bi mogao surađivati s ubojicama’. ‘To je najgora moguća lekcija za buduće tirane’, zaključila je Arbour, a posljedice te tiranije mogle bi doći do izražaja upravo sada kada je Karimovljev režim, barem privremeno, ugrožen njegovom smrću.
Naime, budući da je Karimov desetljećima sustavno zatirao sekularnu opoziciju, režimu se danas iz civilne sfere društva praktički nema tko suprotstaviti. Islamski pokret Uzbekistana prilično je oslabljen i fragmentiran, no njegovi ostaci javno su objavili lojalnost Islamskoj državi, u čijim se redovima bori oko 500 Uzbeka. Stoga se procjenjuje da su u ovom trenutku upravo islamisti jedini koji imaju kapacitet usprotiviti se svježoj krvi autokratskog režima Islama Karimova.
