Nakon "Sve što dolazi", najuspješnijeg a vjerojatno i najboljeg filma svog opusa, s izvanrednom Isabelle Huppert u glavnoj ulozi sredovječne žene na životnoj prekretnici, Mia Hansen-Løve polučila je slabo zapaženo ostvarenje "Maya" smješteno u Indiju, da bi se prošle godine vratila na evropsko tlo, ali ne bilo koje nego ono posvećeno imenu i djelu Ingmara Bergmana. "Bergmanov otok" ambijentiran je dakle na otok Fårö gdje je slavni sineast živio i umro, i gdje je snimio, među ostalim, i klasike "Persona" i "Prizori iz bračnog života", ali i dva dokumentarca posvećena samom otoku i njegovim stanovnicima. Na istom je otoku i Andrej Tarkovski želio snimiti svoj, kako će se pokazati posljednji i testamentarni film "Žrtva", ali je odbijen jer je sve do 1990-ih tamo bila vojna baza pa je pristup strancima bio zabranjen. Na Fåröu postoji Bergmanov centar i filmski tjedan posvećen Bergmanu, a na njemu se tokom lipnja održava i međunarodni filmski festival. U takav je dakle (filmofilski i bergmanofilski) ambijent Hansen-Løve smjestila radnju svog filma koja prati tamošnji rezidencijalni boravak anglofonog bračnog para filmskih autora, Chris i Tonyja (Vicky Krieps i Tim Roth).
U prvom dijelu narativa prate se njihove aktivnosti – povodom njegova boravka na otoku u lokalnom se kinu prikazuje Tonyjev film nakon kojeg odgovara na pitanja gledatelja, dok je Chris zapela sa svojim scenarijem i ne zna kako dalje, a usput upoznaje švedskog studenta filma koji je također dobio rezidenciju na Fåröu i koji je vodi u razgledavanje otoka mimo službene turističke ture za koju se odlučio Tony. Kad Chris počne prepričavati Tonyju radnju svog scenarija, on nije naročito zainteresiran, a naposljetku i lakonski kaže da joj ne može pomoći u pronalaženju rješenja za prevladavanje zastoja u koji je upala. Iako je on pun malih gesta nježne naklonosti prema njoj, jasno je da je njihov odnos prešao u rutinu, ponajprije s njegove strane. S prepričavanjem Chrisina scenarija započinje drugi dio filma u kojem se njezin tekst vizualizira te pratimo film u filmu čiji su glavni likovi američka filmašica Amy (Mia Wasikowska), koja je doputovala na Fårö zbog vjenčanja prijatelja, i njezin "dvokratni" ljubavni interes iz prošlosti Joseph (Anders Danielsen Lie), s kojim se sada iznova upušta u aferu iako on ima djevojku. Naposljetku, u trećem dijelu filma, nakon implicitne elipse, radnja se iz svijeta fikcije vraća u realnost i otkriva se da je proteklo neko dulje vrijeme jer Chris je upravo završila snimanje filma po scenariju koji je prepričavala Tonyju, odnosno Mia Wasikowska i Anders Danielsen Lie sada glume sami sebe (kao glumce).
Metatekstualnost, odnosno koncepcija miješanja zbiljskog i fikcijskog odavno su isprobani i često prakticirani postupci prozvani (tipično) postmodernističkim (iako su i često mjesto modernizma, a javljaju se i mnogo ranije), pa kada ih se iznova rabi podrazumijeva se da postoji (jako) dobar razlog za to ili, u najmanju ruku, da će njihova izvedba biti na zavidnoj razini. Mia Hansen-Løve nije ponudila nijedno od toga. Bergmanovska kontekstualizacija ostaje na razini dosjetke, propitivanje bračno-ljubavno-erotskog sloja na "bergmanovski način" površno je, prakticiranje filma u filmu korektno izvedeno ali bez trunke originalnosti, problematizacija kreativnog procesa začeta, a onda "elegantno" zaobiđena. Uza sve to još dramaturški bode oči snažno navještena Tonyjeva "perverznost" (Chris u njegovoj filmskoj bilježnici pronalazi crteže sadistički tretiranih žena), motiv koji se potom zaboravi kao da ga nikada nije bilo. Uglavnom, "Bergmanov otok" doima se kao iznuđen film, nastao bez prave ideje i inspiracije, kao odrađivanje posla koji je započet pa se na neki, kakav-takav način mora dovršiti.
