Mia Hansen-Løve jedna je od brojnih suvremenih francuskih sineasta koje moćna francuska filmska kritika zadnjih desetljeća nastoje promovirati u svjetski bitne autore. Nije da u opusima tih autora nema vrijednih filmova, ali cjelinom svojih dometa daleko su od zadnje visokorelevantne generacije francuske kinematografije, one novovalovaca čiji su predstavnici i u poznijim godinama znali polučivati vrhunske radove. Stoga se iz proteklih nekoliko decenija bolje pamte kasni radovi Rohmera i Chabrola nego većina naslova novijih francuskih sineasta.
Hansen-Løve snažno je iskočila 2016. svojim vjerojatno najboljim uratkom "Sve što dolazi", nagrađenim Srebrnim medvjedom u Berlinu za najbolju režiju. Uzoran je to primjerak realističke poetike s lirskim trenucima, u najvećoj mjeri osovljen o veteranku Isabelle Huppert koja je suvereno iznijela rolu žene na pragu tzv. treće životne dobi suočene s velikim intimnim prekretnicama. Bilo je to prvi put da Hansen-Løve surađuje s glumicom takvog kalibra, i to ju je iskustvo nagnalo da slične odabire prakticira i dalje.
Tako je u filmu "Bergmanov otok" (2021.) angažirala jednu od vodećih novijih glumica Vicky Krieps i sparila je s iskusnom zvijezdom Timom Rothom, da bi aktualno ostvarenje "Jednog lijepog jutra" izgradila oko Lée Seydoux, međunarodno vjerojatno najpoznatije francuske glumice mlađe srednje generacije, zvijezde "Adelinog života" i učesnice niza istaknutih filmova, od Lanthimosova "Jastoga" preko "Francuske depeše" Wesa Andersona do Cronenbergovih "Zločina budućnosti", uključujući i okušavanje u dva filma iz serijala o Jamesu Bondu.
U "Jednog lijepog jutra" Seydoux se pojavljuje u, za nju, relativno netipičnoj ulozi. Dok je u svojim ranijim nastupima uglavnom bila obilježena nekom vrstom (fizički manifestirane) ekstraordinarnosti, sada je u ulozi tzv. obične žene u životnim situacijama bliskima iskustvu mnogih, ako ne i većine ljudi.
Samohrana je majka djevojčice, mnogo radi (kao simultana prevoditeljica), većinski je na njoj skrb o ocu oboljelom od neurološke bolesti koja ga je oslijepila i učinila dementnim, i upravo u tim okolnostima zaljubljuje se prvi put nakon dugo vremena i započinje vezu s oženjenim muškarcem, prijateljem iz školskih dana. Film je načinjen po principu tzv. kriški života, s podosta ponavljajućih situacija, kako bi bio što životniji, realističniji, i taj postupak Hansen-Løve solidno je provela.
Štoviše, zaljubljivanje u zreloj dobi s tinejdžerskim zanosom, nakon što je protagonistkinja mislila, ili barem tako izrekla, da joj se takvo što više ne može dogoditi, vrlo je uvjerljivo, kao što su uvjerljivi prikazi podvojenosti njezina ljubavnika koji istovremeno želi biti s njom jer mu se iskreno sviđa, ali i na neki način sačuvati svoju obitelj zbog dobrobiti maloljetnog sina.
Uvjerljive su i situacije s onemoćalim ocem kojeg protagonistica uz pomoć majke i sestre (dobro kreirane male epizodne uloge) svako malo premješta iz jedne institucije u drugu, no bez obzira na sve to – filmu nešto nedostaje.
Léa Seydoux dobra je glumica (koja se ni ovaj put ne ustručava obnaženih seksualnih scena), ali jednostavno nema glumačku moć Isabelle Huppert da čitav film nosi na svojim plećima. Jako dobro joj asistira Pascal Greggory u ulozi oca, a manje kvalitetno pomalo iritantni, iako nesumnjivo korektni Melvil Poupaud kao ljubavnik, no možda je najveći problem u samoj redateljici.
Mia Hansen-Løve ovaj put kao da je bila manje nadahnuta nego u "Sve što dolazi" te propustila realistički pristup izdići iznad bilježenja tzv. pukih datosti lišenih, recimo, naturalističke snage ili poetičnih proplamsaja. "Jednog lijepog jutra" dobar je film, bolji od autoričina prethodnog ("Bergmanov otok"), ali kao i on sugerira da Hansen-Løve nije sineastica za vrhunske domete.
