Slučaj četiri hrvatska para posvojitelja koji su u Zambiji uhapšeni pod optužbom za trgovinu djecom iz Demokratske Republike Kongo skrenuo je pozornost javnosti na sustav međunarodnog posvajanja, fenomen koji se na masovnijoj razini pojavio nakon Drugog svjetskog rata. No prvu veliku studiju o tome Ujedinjeni narodi proveli su tek 2009. godine. Tada je, kao i danas, većina zemalja dozvoljavala međunarodna posvajanja izuzev njih tridesetak, od kojih je dvadesetak islamskih. Polovica zemalja tu mogućnost davala je i samohranim roditeljima, dok su istospolni parovi mogli usvojiti dijete u malom broju država, od kojih je dvanaest članica Evropske unije. Te je 2009. prvi put otkad se vode statistike, EU nadmašio Sjedinjene Države po broju međudržavnih posvojenja. U Evropi se najviše djece usvaja u Francuskoj, Španjolskoj i Italiji, dok najveću stopu po glavi stanovnika ima Švedska. Države "donatorice" tradicionalno su Kina, Rusija, te afričke i latinoameričke, a do početka 1990-ih i istočnoevropske zemlje. Pretpostavlja se da je od 1950-ih do danas kroz legalan proces međunarodnog posvojenja prošlo 1,1 milijuna djece.
U EU-u, kao i u sjevernoj Americi, početkom 2000-ih bilježi se drastičan pad međunarodnih posvojenja, što se pripisuje strožoj nacionalnoj i međunarodnoj regulativi, kao i povećanoj svijesti o etičkim i pravnim aspektima i mogućnostima zloupotrebe. Kako navodi UNICEF, praksa međunarodnih usvajanja postala je rasprostranjena nakon Drugog svjetskog rata, kada se koristila kao "ad hoc humanitarni odgovor na velik broj djece koja su u ratu ostala siročad". Prvim velikim valom međunarodnih posvojenja smatra se pak period nakon Korejskog rata 1950-ih, kada su obitelji iz SAD-a i Evrope, najviše skandinavskih zemalja, usvojile više od 200 tisuća korejskih beba. Tada je osnovana i američka agencija Holt International, danas jedna od najvećih agencija za posvojenje u svijetu koja je 2019. optužena, zajedno s vladom Republike Koreje, za organiziranje većeg broja posvojenja unatoč protivljenju roditelja.
U SAD-u je drugi veliki val započeo početkom 1970-ih, a kao rezultat drastičnog pada broja bijelih Amerikanki koje su svoju djecu davale na usvajanje – dotad je to činilo njih oko 20 posto, a dva desetljeća kasnije samo tri posto. Taj manjak "dostupnih" beba povećao je interes za međunarodna posvojenja, no početkom 1990-ih mnoge su države donatorice ukinule ili uvele moratorij na svoje programe nakon brojnih otkrića o kriminalnoj prirodi postupaka usvajanja. Najčešće se to radilo usvajanjem djece koja su siromašni roditelji privremeno smještali u domove, one čiji roditelji nisu bili oženjeni ili su na neki način prisiljeni da se odreknu djece. Oduzimanje djece neoženjenim roditeljima naročito je bilo rasprostranjeno u Koreji, dok je u Gruziji od sredine 1980-ih pa do 2005. postojala cijela mreža bolnica u kojima se ilegalno, za nekoliko tisuća dolara, moglo kupiti novorođenče.
Razmjeri trgovine djecom počeli su se razotkrivati tek nedavno, s razvojem DNK tehnologije i digitalizacijom službenih arhiva država, koji su usvojenim ljudima olakšali istraživanje svog porijekla. Etički problemi – poput onog je li ispravnije izmještati djecu ili im pružati pomoć i zaštitu u njihovim zemljama – na međunarodnoj razini pojavili su se još 1950-ih. Kako navodi UNICEF, međunarodno posvajanje u industrijaliziranim zemljama tijekom vremena prestalo je biti isključivo humanitarno, a sve više pitanje "ponude i potražnje". Naročito je to vidljivo posljednjih desetljeća "s porastom upotrebe interneta za promoviranje usvajanja na načine koji često uključujuću prodavanje djece i nude prečice kojima se zaobilazi zakonski proces usvajanja". Već sredinom prošlog stoljeća u okviru UN-a započet je niz konzultacija kako bi se stvorio međunarodni pravni okvir kojim će se onemogućiti profitom motivirani trafficking, odnosno trgovina ljudima. Te su konzultacije 1995. godine rezultirale Haškom konvencijom o zaštiti djece i suradnji u vezi s međunarodnim posvojenjem, no dokument je dosad potpisalo manje od polovice država svijeta, njih svega 98.
S druge strane, iako je broj međunarodnih posvojenja globalno u opadanju, dalo bi se argumentirati kako i dalje postoje humanitarni razlozi za tu praksu. UN je prije nekoliko dana objavio da je u 2021. godini umrlo pet milijuna djece mlađe od pet godina, od čega čak 56 posto u zemljama supsaharske Afrike. DR Kongo, država koja nije potpisnica Haške konvencije i odakle su djeca pritvorenih hrvatskih državljana, četvrta je država svijeta po broju smrti djece mlađe od pet godina, iza Nigerije, Indije i Pakistana.
