Devedesetih godina s razbijanjem Jugoslavije uvedeno je višestranačje, ulaskom u Europsku uniju Hrvatska je uskladila svoje pravne norme kao temelj jačanja neovisnosti svojih institucija i slobode javne riječi, ali 2024. svjedočimo da se sve više zatvaramo, pluralizam se gubi pod snagom autoriteta jednog ili dva čovjeka. O iluziji ili realnosti hrvatske demokracije i višestranačja razgovarali smo s Hrvojem Klasićem, profesorom povijesti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.
Jesu li zaživjeli zacrtani ciljevi borbe za demokraciju?
Izašli smo iz Jugoslavije jer smo željeli demokraciju, višestranačje, parlamentarizam, slobodu izbora. Trideset godina kasnije u situaciji smo da je izlaznost građana na prošlim izborima bila ispod 50 posto, da nas ne zanimaju političke stranke, društveni razgovori i rad na općem, javnom dobru. Dosta porazno. Vjerojatno je to trend i u svijetu, što nas ne opravdava jer građani u razvijenim demokracijama dođu u stadij zasićenja, formiraju se uhodane sheme, ali kod nas se i dalje eksperimentira i nužna je proaktivnost građana, a ne apstinencija od izbora. Ipak, moram priznati da smo napredovali na razne načine.
Možda neke stvari ne vidimo dovoljno dobro ili bismo htjeli da su drugačije. Prihvatili smo standarde Europske unije, ali često imamo potrebu da ih eskiviramo. Dok smo ulazili u EU vlastima su bila puna usta borbe protiv korupcije, neovisnosti medija, sudstva, a danas smo izdali ta obećanja i postulate, srozali vrijednosti. Liječili smo posljedice, a ne uzroke. U Danskoj i Finskoj djeca se od malih nogu uče da patriotizam ne znači nacionalizam nego poštivanje zakona, plaćanje poreza a ne korupciju. Hrvatska je stvorila dobre, lojalne Hrvate više nego dobre, tolerantne, napredne demokratske građane.
Jesmo li se vratili unazad?
Demokracija je apstraktan pojam, podrazumijeva promjene, smjene, ostavke, ali može odvesti i u drugu krajnost. Česte promjene ne znače uvijek i nešto dobro. Dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća građani Italije i Njemačke htjeli su nakon čestih promjena jednu stabilnu vladu, pa su im se desili Mussolini i Hitler. S demokracijom treba biti pažljiv. Ona treba omogućiti da se narodni predstavnici izmjenjuju jer znamo da svaka vlast kvari, a apsolutna vlast kvari apsolutno.
Politička stvarnost u Hrvatskoj, izuzimajući rat, bolja je nego devedesetih. Ako HDZ sastavi vladu, neću biti nezadovoljan, iako mislim da bi takav ishod bio loš. Vjerujem da građani neće biti na ulici kao u Poljskoj, Mađarskoj, Turskoj, što pokazuje da ipak žive dobro jer se ne bune, ne reagiraju na postojeće stanje. Ako građani ne štrajkaju, ne prosvjeduju, ne mijenjaju vlast na izborima, nego uporno i dalje glasaju za stranku koja je ovu državu od ukupno 34 godine njezinog postojanja vodila 27 godina, onda se zaista nameće zaključak da su većinom zadovoljni ovakvom demokracijom i standardom ili su glupi i ne znaju izraziti svoje nezadovoljstvo.
Kao što je rekao George Bernard Shaw, "demokracija je proces koji nam garantira da se nama neće vladati bolje nego što to zaslužujemo". Precjenjujemo sebe, mislimo da smo nešto posebno, zato što se ogledamo u regiji, gdje imamo vrlo nestabilnu BiH, demokratski insuficijentnu Srbiju, problematičnu Crnu Goru, ali usporedba Hrvatske i skandinavskih zemalja pokazuje koliko smo jako daleko u svakom pogledu. Puno bolje u ovom trenutku i ne možemo. Naše društvo još uvijek koče izbori po kriteriju "tko je branitelj, a tko nije". Tradicija, nepostojanje političke kulture, nastanci i izmjene stranaka, sjećanja na rat, to će još dugi niz godina utjecati na javno mnijenje, dok ne nestane te vrste emocionalne povezanosti kod novih, mladih generacija.
Prijelomni izbori 2000.
Ovih smo dana mogli čuti da su zbog obećanog rušenja ukorijenjene korupcije i kriminala ovi izbori važniji od onih 1990. ili 2000. Imaju li oni snagu da budu presudni?
Ti se izbori ne mogu uspoređivati. Oni 1990. bili su prvi izbori, izlaz iz jednopartijskog sustava, stvaranje demokracije i neovisne države. Godine 2000. rušio se jedan monopol, privid demokracije koji je uspostavljen devedesetih godina, kad smo iz jednog jednopartijskog sustava komunističke partije, gotovo s istim ljudima, ušli u drugi jednopartijski sustav koji se zvao HDZ. Izbori 2000. bili su prijelomni, da se desio drugačiji ishod, danas bismo bili sličniji Srbiji. Tad smo mijenjali Ustav, polupredsjednički u parlamentarni sustav. Koliko god priželjkivao promjenu nakon ovih izbora, vjerujem da se neće dogoditi nikakav drastičan zaokret, ni ako HDZ ostane na vlasti, ni ako ga smijene SDP i koalicija.
Ali SDP najavljuje promjene?
Imamo već iskustvo vlade Zorana Milanovića. Tada se nisu dogodile velike promjene, ili možda jesu. Ali kakve su one bile kad je odmah nakon njegove vlade sve nastavljeno po starom? Kad je SDP dolazio na vlast, ne sjećam se velikih čistki po ministarstvima, državnim i gradskim institucijama od korumpiranih političara, da je itko završio u zatvoru. Ostajali bi stari kadrovi i samo bi se zapošljavali novi. Promjena vlasti sama po sebi nije garancija nekog konačnog, oštrog obračuna s korupcijom. Ima velikih gradova u kojima je HDZ izgubio vlast pa jesmo li čuli da je poslije DORH pokretao odgovarajuće aktivnosti? I u Zagrebu se za vrijeme Milana Bandića govorilo o korupciji, a tko je na kraju procesuiran nakon što se promijenila vlast u gradu? Nisu naši zakoni loši, loša je njihova primjena. Nigdje, ni u jednom zakonu ne piše da treba biti korumpiran, zapošljavati po stranačkoj liniji. Nije problem promjena Ustava i zakona, nego poštivanje Ustava i zakona.
Parlamentarni izbori su postali izbori na kojima očito biramo premijera. Što nam to govori o društvu?
Činjenica da je bitnije tko će postati premijer nego tko će sjediti u parlamentu dovoljno govori o tome u kakvoj demokraciji živimo, u onoj u kojoj je izvršna vlast važnija od predstavničke i zakonodavne.
Nakon dugo vremena povijest nije bila prisutna na izborima, nisam čuo ni od jednog kandidata da su ustaše bili dobri momci. Desnici je trenutno bitno samo da dođe na vlast. Ideološki tu više nisu problem ustaše i partizani, nego LGBT zajednica, rodne politike, migranti
Tijekom godina parlament je dopala sporedna uloga u odnosu na onu izvršne vlasti. Je li to pod utjecajem "kulta ličnosti", koncentracije ovlasti kod premijera i Vlade?
I u komunizmu Sabor je teško mogao donijeti odluku ako ona nije već bila amenovana na partijskim tijelima. Eto, takva je praksa opstala i u vrijeme demokracije, parlamentarizma i višestranačja. Plenković je tašt političar koji se voli okruživati no name osobama, manje snažnim političarima koji mu nisu konkurencija. To također pokazuje razinu demokratičnosti. Od trenutka kad jedna stranka pobijedi i u koaliciji formira Vladu, parlament postaje samo servis Vlade, umjesto da Vlada izvršava odluke Sabora kao zakonodavnog, predstavničkog tijela. Tako nešto će se dogoditi kad dobijemo manjinsku vladu pa će se ipak paziti kako Sabor diše jer neće biti stabilnosti u vezi broja ruku na koje premijer može apsolutno računati u svakom trenutku. U slučaju manjinske vlade ili pobjede s neznatnom razlikom otvara se prostor nestabilnosti i nesigurnosti, ali time i prostor za pregovore kojima rijetko svjedočimo u našoj političkoj kulturi.
Koliko smo se danas udaljili od jednopartijskog razmišljanja u KPJ/SKJ?
Komunistička partija nije bila monolitna. Postojale su različite i jake struje. Imali smo jednopartijski trenutak 45 godina, a sada ga svake četiri godine izmjenjujemo ili ga nanovo potvrđujemo. U našem parlamentarizmu se ne dešava da pozicija prihvati prijedlog opozicije ili obrnuto. Churchill je 1945. izgubio izbore od lijeve, laburističke stranke koja je na vlasti uvažavala sve dobro što je ostalo od njega, a kad se pedesetih godina on vratio na vlast, nije mijenjao dobre odluke i zakone laburista. To je politička kultura i tradicija. Politički neistomišljenici ne bi trebali biti neprijatelji. Hrvatska se još uvijek ne zna nositi s demokracijom na toj razini.
Njegujemo li kao društvo još uvijek mentalitet podčinjavanja jednom čovjeku, autoritetu, bio to nekad Tito, a sada neka nova imena?
Ne nužno. Hrvatska se u tome, srećom, odmakla od Srbije. Imamo dvojicu, predsjednika i premijera, ali to ne pokazuje da ne volimo taj kult ličnosti.
Moć autoriteta jača i u samim strankama. Kako ocjenjujete demokraciju u njima?
Ako je razina demokracije niska u društvu, niska je i u strankama. Ne može u jednom segmentu demokracija super funkcionirati, a u drugom loše. Naše stranke su po članstvu brojčano smanjene, kao i njihove aktivnosti u gradovima i županijama, gdje bi se diskutiralo o društvenim temama. Sve su stranke demokratičnije dok su u opoziciji, tad se sve načelno može, sve se uvažava, dok dolaskom na vlast sve to prestaje. Demokratska nekultura je i u razmišljanju da monopol na političko djelovanje imaju samo političke stranke, koje su samo jedan kamenčić u demokraciji pored niza drugih faktora koji mogu sudjelovati u javnom i političkom životu, od nevladinog sektora preko raznoraznih udruga do sindikata.
Politika se danas svodi na posljednju slamku spasa. Tko se uspio etablirati u svojoj struci, taj bježi od politike. I u komunizmu se htjelo pobjeći, ali je politika mogla zauzdati čovjeka da se ipak bavi i javnim dobrom. Danas se politikom ne bave najbolji među nama, vrlo često su to oni lošiji. Potenciraju se ekonomski ovisni političari koji se mogu kupiti jednom ratom kredita, zaposlenjem djeteta, mjestom u upravnom odboru, ali tu više nema mjesta za pravu politiku.
SDP će biti još oprezniji, još distanciraniji prema vrijednostima lijevih politika. Čak je za vrijeme epidemije korone HDZ vodio ljevije politike od većine vladajućih u Europi. Hrvatska samo prati europske trendove. Što to danas u Europi znače lijeve politike?
Nekad je politika bila sredstvo za postizanje javnog dobra, a danas je najčešće sama sebi svrha. Je li za to krivo kapitalističko uređenje ili nerazvijeno demokratsko društvo?
Odlučili smo živjeti u kapitalizmu. Komunizam je u svojoj ideji puno plemenitije, solidarnije društvo od bilo kojeg kapitalističkog sistema u demokraciji, iako Skandinavija pokazuje drugačije mogućnosti, ali ona je izuzetak. U komunizmu se postiglo puno više za društvo, poduzeća su gradila zgrade i stanove za svoje radnike, otvarale su se škole, društveni domovi. Kad uzmemo u obzir koja je bila startna pozicija Jugoslavije i Hrvatske 1945. s milijun poginulih, s tri i pol milijuna raseljenih, s vrlo primitivnim agrarom, vidi se koliko je uspjeha napravljeno u prvih 15 poslijeratnih godina. Devedesetih smo naslijedili tvornice, bolnice, škole, infrastrukturu iz Jugoslavije. Mogli smo puno više uspjeti da nisu privatizacijom i pratećom korupcijom učinjene ogromna pljačka i društvena šteta. I nema opravdanja za ono što smo napravili s onim što smo naslijedili.
Savez komunista je donio društvu puno veću promjenu nabolje nego što je to dovela demokracija, bez obzira na to što ćemo reći da se danas ipak slobodnije živi, da možemo kritizirati, izaći na ulicu i vikati "predsjednik je kreten", zbog čega bismo 1978. završili u zatvoru. Danas imamo velike firme, utjecajne biznismene, a ne sjećam se da je netko sagradio zgradu za svojih deset najsiromašnijih zaposlenika, što je bila normalna pojava u Titovoj Jugoslaviji. Privatni i stranački interesi danas su puno važniji od društvenog interesa, a stranke gledaju kako da ostanu na vlasti i ako trebaju odvagati između toga treba li donijeti dobru odluku koja će ih odvući s vlasti ili slabiju odluku koja će ih zadržati na vlasti, izbor će biti da ostanu na vlasti.
Što se tiče ostanka na vlasti, možete li zamisliti koaliciju HDZ-a i Domovinskog pokreta?
Apsolutno. Bojim se da je to (razgovor je vođen prije izbora, op. a.) najizgledniji scenarij u kojem najveći problem predstavlja SDSS. Vlada sačinjena od HDZ-a i Domovinskog pokreta bila bi ustvari ponovno ujedinjeni HDZ, onaj pravi, izvorni HDZ, kakav smo imali prije Plenkovića. Kad bi mogao birati, Plenković bi radije izabrao Milorada Pupovca koji mu je ideološki i intelektualno bliži od Ivana Penave. Ne znam kako bi Penava opravdao Vladu gdje bi bio zajedno s predstavnicima Srba. Također, pitanje je ako HDZ i Domovinski pokret budu imali dovoljno ruku s nekim manjincima, bez SDSS-a, hoće li se Plenković odreći Srba zbog jače vlasti. Nigdje ne piše da SDSS mora biti u vlasti, mogu tek podupirati Vladu uz određene dogovore.
Je li Plenkovićev HDZ ukrotio hrvatsku desnicu ili se čeka trenutak da duh bude ponovno pušten iz boce?
HDZ i njegovo biračko tijelo su desnica i samo zbog Europske unije često glume liberalni centar. Plenkovićev HDZ je pojeo ekstremnu desnicu. Kad je Plenković došao na vlast, svi su rekli da on nema šanse da zavlada s Mirom Kovačem, Milijanom Brkićem, Davorom Ivom Stierom, Darkom Milinovićem. Koji su danas utjecaji na hrvatsko društvo Brkića, Tomislava Karamarka, Ivića Pašalića? Plenković se vrlo lako odrekao svoje desnice i ne odustaje od koalicije sa SDSS-om. Međutim, desnice se uvijek treba bojati, pa čak i jednog desničara u Saboru. Hrvatsko biračko tijelo ima desniju tendenciju. Ideološki, HDZ s Plenkovićem na čelu ublažio je desnu retoriku, ustašizaciju u javnom prostoru, u odnosu na devedesete i doba Karamarkovog HDZ-a. Nakon dugo vremena povijest nije bila prisutna na izborima, nisam čuo ni od jednog kandidata da su ustaše bili dobri momci. Desnici je trenutno bitno samo da dođe na vlast. Ideološki tu više nisu problem ustaše i partizani, nego LGBT zajednica, rodne politike, migranti.
Europa i migranti
Ni hrvatska ljevica, odnosno SDP kad je dolazio na vlast nije se ideološki pokazao u očekivanom svjetlu, uvijek su bili rezervirani prema vrijednostima svog biračkog tijela. Kako ih dalje vidite?
Sada će biti još oprezniji, još distanciraniji prema vrijednostima lijevih politika. Čak je za vrijeme epidemije korone HDZ vodio ljevije politike od većine vladajućih u Europi. Sve ukazuje na to da ljevici na putu do vlasti treba netko iz desnog spektra, najvjerojatnije Most, s kojim će se u svemu slagati osim u onom što je najbitnije – ideološkom smislu. Vjerojatno će se lako složiti oko korupcije, poreza, vanjske politike, ali teško oko rodne politike, prava na pobačaj, migranata... Hrvatska samo prati europske trendove. Što to danas u Europi znače lijeve politike? Ne postoji više ljevica kakvom je zamišljamo. Nosilac ljevice je radnička klasa, a što je ona danas kad nemamo velikih tvornica, brodogradilišta, željezara, rafinerija koje su zapošljavale desetke tisuća radnika? Moramo prestati robovati tim terminima 19. i 20. stoljeća i učiti nove generacije da budu doista solidarne i tolerantne. Hoće li to nazivati lijevim ili desnim opcijama, potpuno nebitno. Bitno je da budu dobri građani, dobri sugrađani. Europa je postala konzumeristička, previše kapitalistička i u takvoj Europi lijeve politike spadaju u neko prošlo vrijeme.
Ali od naših političara slušamo o njihovoj odanosti i borbi za tradicionalne europske vrijednosti?
Ne postoje europske vrijednosti. Tijekom 20. stoljeća imali smo različite europske vrijednosti. Volio bih da među tim vrijednostima prevladava puno više solidarnosti, tolerancije u društvu i da to više nije pitanje položaja ljevice ili desnice. To je čak stvar kršćanske civilizacije. Kad pogledamo koliko ima kršćana u Europi, trebali bismo biti najtolerantniji kontinent na svijetu. I bili smo dok se nije pojavio veliki val migranata. Europskim državama migranti su bili poželjni dok su dolazili samo kad bi to htjele kapitalističke države poput Njemačke i Francuske, koje su se uzdigle na radnoj snazi s Balkana, iz Turske, Afrike, Azije. Kad se desila situacija koju oni više nisu mogli kontrolirati i limitirati, kad će i koliko migranata doći, onda su se počele gubiti i europske vrijednosti, postavljati granice i bodljikave žice. Ta Europa je vrlo licemjerna jer današnji migranti bježe u nju upravo zbog europskih i svjetskih politika prema njihovim domovinama prije sto godina. Umjesto da budemo solidarni, migrante doživljavamo kao strana tijela koja žele narušiti lijepu, poštenu i tolerantnu Europu.
