Paralela
Ima par tjedana otkako su neki fini, pristojni i savjesni Zagrepčani digli glas protiv klinaca koji tulumare ispred zgrade Hrvatskog narodnog kazališta: em ne poštuju distancu, em ne paze na higijenu, em šire zarazu... Em sve to rade kraj hrama hrvatske kulture. Na mlade se podigla struka i motika: izvjesna "udruga stručnjaka" pod imenom Obnovimo Zagreb, recimo, čak je javno pozvala ministricu kulture i medija Ninu Obuljen Koržinek da "reagira na anomalije". Nacionalna kazališna kuća, upozorili su je, postaje "mjesto na kojem se može raditi što se hoće i do kad se hoće bez ikakvih posljedica". Nije se ministrica ni stigla oglasiti, a na anomalije je reagirala policija, rasturivši tulume: klinci sada natežu kju pekove i rolaju džointe po zabačenim gradskim parkovima, dovoljno daleko od pogleda finih, pristojnih i savjesnih Zagrepčana.
Niti mjesec dana kasnije, međutim – šta ti je ironija – na kazališnom se trgu opet ne poštuje distanca, opet se ne pazi na higijenu, opet se širi zaraza. Samo što se sada to ne zbiva pokraj hrama hrvatske kulture, nego baš u njemu. Sindikat djelatnika u kulturi, naime, neki dan je podigao kaznenu prijavu protiv intendantice HNK-a Dubravke Vrgoč zbog toga što tjera umjetnike da rade u epidemiološki riskantnim uvjetima, bez razmaka i zaštite, skrivajući pritom i od njih i od javnosti informacije o članovima ansambla koji su se zarazili. Prema objavljenim dokumentima, uprava je čak od dijela radnika tražila da lažiraju bolovanja. Reklo bi se, drugim riječima – kako je ono išlo – da nacionalna kazališna kuća postaje "mjesto na kojem se može raditi što se hoće i do kad se hoće bez ikakvih posljedica". Intendantica optužbe rezolutno odbacuje i naziva ih "zlonamjernim konstrukcijama", a čvrstu podršku joj pruža nadležna ministrica, koja nam se ovom prilikom ipak obratila.
"Mi smo povukli paralelu i s nogometnom utakmicom", objasnila je Obuljen Koržinek. "Dakle, odlučite li da dozvoljavate nastavak kontaktnih sportova, naravno da osobe koje su na terenu u tom trenutku preuzimaju neki rizik." Na stranu sad to što jedni "odlučuju o nastavku", a drugi zbog tog nastavka "preuzimaju rizik"; na stranu interne HNK-ovske političke igre koje sigurno stoje u pozadini (i) ovog sukoba; na stranu čak i čudnovata paralela između teatra i nogometa, koja mora da je gadno štrecnula finije i pristojnije među Zagrepčanima. Ovdje nas naime toliko ne smeta to što ministrica uzvišenu kazališnu umjetnost uspoređuje s nečim tako prizemnim kao što je nogomet, nego što o nogometu, čini se, pritom ne zna previše.
Tko nogomet prati, naime, dobro zna da klubovi redovno obavještavaju javnost o slučajevima zaraze Covidom među svojim igračima: nešto što zagrebački HNK, očito, nije na vrijeme učinio. Tko nogomet prati, zna i da se utakmice već dugo igraju bez gledalaca: za razliku, opet, od zagrebačkog HNK-a. Tko nogomet prati, dakle, prati ga u TV-prijenosima i na snimkama: ako već povlačimo paralelu, onda nas ta paralela vodi ravno do zaključka da bi kazališne predstave trebalo isključivo snimiti pa prikazivati onlajn ili na televiziji, kako bi – bez epidemiološkog rizika – bile dostupne kompletnoj kulturnoj javnosti. Ozbiljniji kazalištarci i teatrofili na to će, doduše, graknuti, jer snimka predstave nije ni približno isto što i prava izvedba. Ali šta da se radi: ni ono što gledamo na hrvatskim terenima najčešće ne izgleda kao pravi nogomet.
Tako to, ukratko, ide s paralelama. U nogometu će vas, recimo, brzo naučiti koliko su paralelna dodavanja opasna: velike su šanse da ćete po putu upropastiti akciju, kao što se dogodilo ministrici kulture i medija. A što iz svega mogu naučiti oni klinci s početka priče, koji su nakratko banuli na trg oko kazališne kuće, sada kada gledaju kako ista vlast što ih je potjerala zbog epidemiološkog rizika taj isti rizik spremno tolerira? Barem je njihova pouka jednostavna: kada dolaziš u goste, računaj da će suci navlačiti za domaćina.
Natječaji
Ako ministrici kulture i medija nogometne paralele ne leže najbolje, kako stvar funkcionira kada se vratimo užekulturnim temama? U godini u kojoj kulturnoj sceni državna podrška treba više no ikada, Nina Obuljen Koržinek niže promašaje i kriva dodavanja. Nedavno smo tako doznali da ove jeseni – prvi put od njegova pokretanja – neće biti natječaja za financijsku potporu autori(ca)ma i prevoditelji(ca)ma najboljih prošlogodišnjih književnih djela. Ministarstvo pritom prebacuje odgovornost na dio partnerskih udruga i institucija koje su se povukle iz procesa selekcije, ali to je slabo opravdanje: zadaća je Ministarstva da njihov rad koordinira.
A ni tamo gdje su natječaji raspisani, rezultati nisu blistavi. Dva recentna primjera: natječaj za digitalnu prilagodbu i kreiranje kulturnih sadržaja i natječaj za financijsku pomoć kazališnim, plesnim i muzičkim izvedbama. Iz prvog, zamišljenog tako da potpomogne onlajn migraciju kulturnjaka u doba pandemije, bez suvislog motiva isključene su umjetničke udruge, iako baš one proizvode ogroman dio sadržaja što bi ga valjalo "digitalno prilagoditi". Drugi je, opet – kao što na portalu Kulturpunkt ističe Lujo Parežanin – koncipiran tako da sudionici moraju pokazati koliko su od prodaje ulaznica zaradili prošle godine, čime su unaprijed eliminirani svi koji ne naplaćuju ulaz na svoje koncerte i predstave, želeći ih učiniti što dostupnijima publici. U zbroju, ispada, Ministarstvo kulture kažnjava one kojima je najviše stalo da kulturu stvaraju i da ta kultura bude dostupna.
Obuljen Koržinek na kritike odgovara zamjenom teza i promjenom tema. Kada su je napali zbog privremenog ukidanja natječaja za najbolje autor(ic)e i prevoditelj(ic)e, kazala je da se drugi književni natječaji ipak provode: kada su joj prigovorili zbog izbacivanja udruga iz konkurencije, sjetila se da su udruge mogle sudjelovati na nekom ranijem natječaju. Ako dobro shvaćamo, ministrica kulture i medija voli se hvaliti time što nije zeznula baš svaki konkurs koji je ove godine raspisala, pa koristimo priliku da joj na tome čestitamo.
Memenijale
Kultura u pandemiji očito posrće, a kako izgleda pandemija u kulturnim djelima? Onog davnog proljeća ove godine, dok smo tek nabavljali prve maske i usvajali osnovnu terminologiju zaraze, u "Neprijateljskoj propagandi" pisali smo o popratnom fenomenu panmemije: eksplozije internetskih memova nastalih iz zajedničkog iskustva lockdowna. Globalno viralno ludilo bilo je, zapravo, prva kulturna reakcija na ludilo globalnog širenja virusa. Sasvim je zato u redu što ćemo 2020. pamtiti i kao godinu održavanja prvog Memenijala, velikog svjetskog bijenala memova. Izložba je zakazana za decembar, otvara se paralelno u Seattleu, Dallasu i Sidneyju, a svi mi koji ondje ne živimo moći ćemo je pogledati na stranici biennial4memes.com. "Memovi su slobodni, nemaju autora, i to me nagnalo da o društvu razmišljam malo drukčije", govori organizator, američki umjetnik Anam Bahlam, "pa sam poželio odati počast onima koji ih stvaraju." Kao svaka izložba koja drži do sebe, Memenijale će uključivati sekciju pozvanih autorica i autora – pažljivo probranih s Facebooka, Instagrama i Twittera – a slobodne prijave za ostale nedavno su završile. Prva iduća prilika vam je za dvije godine. Tada, nadajmo se, više nitko neće raditi memove na temu pandemije.
Superstore
Masovno popularni žanrovi i inače reagiraju brže na podražaje iz stvarnosti pa – dok čekamo da u glavama velikih romanopisaca, slikara i režisera sazru prva remek-djela o eri koronavirusa – preostaje nam švrljanje nižim kulturnim sferama. Dobar primjer je TV-produkcija. Za razliku od brojnih hvaljenih autorskih serija, pandemijom se ove jeseni bave isključivo prezreniji žanrovi: sapunice i sitcomi. Eno je – donekle očekivano – u novoj sezoni medicinske sapunjare "Grey's Anatomy", eno je i u obiteljskoj "This is Us", ali naš favorit ipak je "Superstore". Likovi radnika zaposlenih u nekom američkom hipermarketu – pokazalo se – mogu ispričati vrlo suvislu priču o socijalnoj dinamici širenja zaraze. Od prvih proljetnih dana pomahnitale kupovine zaliha i borbe za posljednju rolu WC-papira, kada se prodavače još smatralo herojima s prve crte epidemiološke bojišnice, sve do aktualnog trenutka, kada "novo normalno" postaje sinonim za business as usual. "Superstore" pritom nije mnogo više od zgodnog komadića TV-zabave, ali je još prošle godine, u svojoj petoj sezoni, napravio iznenađujući zaokret, zapakiravši u tipične formule komedije radnog mjesta priču o žestokoj sindikalnoj borbi radnika protiv poslodavaca. Ove su jeseni ponovili lekciju: u prvoj epizodi, čija se radnja odvija na početku pandemije, korporativni menadžment još uvijek sluša zahtjeve radnika koji traže maske i higijenska sredstva, ali do posljednje epizode, emitirane prošloga tjedna, vlasnici će od svojih zaposlenika očekivati samo da privuku što više kupaca. Jedan od trikova za privlačenje mušterija je i nagradna igra, veliko kolo sreće instalirano u predvorju hipermarketa: u završnoj sceni sezone – spoiler alert – prodavači to kolo veselo razvaljuju bejzbol palicama.
"Superstore" sasvim sigurno neće ostati zapisan u antologijama "zlatnog doba televizije", ali mu ovdje pišemo veliki plus jer je među prvima ponudio zaokruženu priču o tome što pandemija znači za radnike, a što za one koji svojim odlukama programiraju tuđe sudbine. Šteta, reklo bi se, što hrvatska ministrica kulture ne prati američke sitcome.
