Kad bi udžbenici ovdje bili nekakav iole pouzdan društveni oslonac, mogli bismo najaviti da će se o političkom pothvatu najšire zajednice navijača Hajduka, službeno verificiranom prošlog vikenda u Splitu, jednog skorog dana učiti u školi. Ovako pak možemo reći barem da će to predstavljati onu vrstu kolektivne memorije oko koje će se vrijediti boriti, u rangu najvećih emancipatornih momenata u povijesti Dalmacije. A riječ je naoko samo o kolektivnom preuzimanju suvlasništva, tj. kontrolnog paketa dionica nad jednim nogometnim klubom.
Malo preciznije kazano, udruga navijača Naš Hajduk – koja danas broji približno 42 tisuće članova – potpisala je ugovor o kupnji oko četvrtine kluba od splitskog tajkuna Tomislava Mamića. Nešto više od polovine nalazi se, inače, u rukama Grada Splita, a navijači će Mamiću za njegov dio otplaćivati dogovorenih 35 milijuna kuna kroz idućih deset godina.
Tomislav Mamić nedavno se bio upustio u akciju okrupnjavanja klupsko-dioničkog posjeda, što je uskoro razotkriveno kao pokušaj zauzimanja Hajduka. Izlaz pred rastućim navijačkim pritiskom našao je u povlačenju iz Nadzornog odbora i, konačno, samog vlasništva kluba
Prije negoli bi netko zgranuto pretpostavio da su hajdukovci gomila entuzijastičnih manijaka koja se kronično pali na simboličke vrijednosti, i to po nimalo simboličnoj cijeni, želja nam je predstaviti konkretan horizont njihove zapravo vrlo sadržajne i obuhvatne društvene aktivnosti. Malo je tu prostora za apstrakciju, osim što činjenica da jedna sportska organizacija znači glavno identifikacijsko uporište spomenute regije baš i nije tako negativna u tzv. civilizacijskom pogledu. A sve što se danas oko Hajduka zbiva, takvo narodno preuzimanje javnog dobra, začeto je prije dvanaestak godina, kad se pokazalo da bi ga lako mogli izgubiti zauvijek, da će ga vjerojatno raznijeti privatni gazde, poput – svega ostalog.
Godine 2004. naime najžešći hajdukovci ušli su u otvoren sukob s vodstvom kluba, koji je već neko vrijeme bio generalno iscrpljivan zbog prevlasti vanjskih interesa u režiji više utjecajnih pojedinaca. Bile su to godine prije globalne krize, dok se nije previše vodilo računa o stotinama milijuna kuna dugova, gomilanih ustvari da bi se lakše iznosila vrijednost na račune menadžera, liferanata igračima. Na prevlast tipova kao što su Igor Štimac i Branko Grgić nadovezala se 2009. vladavina Željka Keruma i Joška Svaguše, i ubrzo je puklo. Potonja dva tajkuna, međutim, nisu digla ruke od Hajduka samo zato što nisu imala pojma kako dalje s dugom ili samo zato što je Kerum doživio opći politički krah. U danom trenutku već je proradila organizirana navijačka struja s idejom o narodnom klubu i afirmaciji metoda direktne demokracije, a ona je znala u kritičnom času preuzeti nadzorne ovlasti od političke elite.
Nedugo po restrukturiranju klupskog vodstva na tom valu diže se i financijsko poslovanje Hajduka te započinje dugotrajno stabilno razdoblje vraćanja duga i transparentnog upravljanja, bez premca u području bitno većem od sportskog. Natjecateljski oporavak će se iščekivati još neko vrijeme, jer glavnom frontom političke inicijative hajdukovaca ipak ostaje krovni, republički nogometni sustav pod kontrolom Zdravka Mamića. A taj, poznato je, ne raspolaže samo resursima Dinama kao kluba, nego i grandioznim svotama javnog novca koje mu isporučuje zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, uzurpiranim Hrvatskim nogometnim savezom i nogometno-sudačkom organizacijom, jakim vezama u pravosuđu i još većom bliskošću s predsjednicom Hrvatske.
Sad imamo veći autoritet, s kontrolnim paketom dionica i uspjehom modela, kroz poslovanje kluba. Ali nemojmo smetnuti s uma da ništa nije zauvijek, da je demokracija trajan proces i da ne bismo smjeli zapostaviti odgovornost, svatko svoju – kaže tajnik udruge Ivan Rilov
Privatni interes Mamićev, s ciljem osvajanja domaćeg igračkog tržišta i izvoza nogometaša u svijet, dokazat će svoju moć neometanim ignoriranjem novog Zakona o sportu koji je trebao eliminirati upravo takve pojave. Akt je donesen zalaganjem navijača, ali ne samo hajdukovaca, nego i onih pri raznim drugim klubovima. Dovoljno je vidjeti da su dinamovci godinama bojkotirali utakmice svog kluba jer već dugo nije njihov, mada je neprivatiziran – faktički je Mamićev. Istraga javnog tužilaštva nad njegovim kriminalnim poslovanjem u međuvremenu se steže, no on će svakako odolijevati barem još neko vrijeme.
Paralelno s tim, hajdukovi su navijači pobijedili u jednom drugom, internom srazu s Mamićem, ovaj put svojim, Tomislavom. Taj vlasnik trgovačkog lanca nedavno se bio upustio u sumnjivo diskretnu akciju okrupnjavanja klupsko-dioničkog posjeda, što je uskoro razotkriveno kao pokušaj zauzimanja Hajduka. Izlaz pred rastućim navijačkim pritiskom Tomislav Mamić našao je u povlačenju iz Nadzornog odbora i, konačno, samog vlasništva kluba. I može se činiti da je posrijedi veoma idiličan završni aranžman, no definitivno treba znati kako je presudila izuzetna politička umješnost i odlučnost udruge Naš Hajduk.
Tajnik te udruge Ivan Rilov, naravno, danas izriče zahvalnost splitskom Mamiću na razumijevanju i upozorava prijatelje kluba na zahtjevnu perspektivu otplate dionica. Ipak, razgovor s njim otvorili smo jednim aspektom koji je zasjenio svečanost prošle nedjelje, kad su Hajdukovi navijači prozvali suca Bruna Marića, ranije fizički napadnutog u Stobreču, kao – Srbina. Ovdje treba dodati da su takvi šovinistički incidenti nešto rjeđi otkako Naš Hajduk postiže demokratizacijske uspjehe. Jer fokus političke borbe navijača pomaknut je s nacionalnih vrijednosti na one progresivnije, kao što je upravo težnja da se odnosi u nogometu i društvu urede egalitaristički. Tako se desilo i da nacionalna reprezentacija – sve izrazitije leno Zdravka Mamića – u Splitu već neko vrijeme ne samo da nije nekadašnja dobrodošla svetinja, nego se doživljava doslovno neprijateljskom silom. Stare su relacije uvelike poremećene i urušene, ideološke pozicije su redizajnirane, premda nije realno očekivati da Srbi, Cigani i pederi neće i dalje katkad biti objektom skandiranja politički inertnijeg dijela publike.
- Bez ikakve rezerve osuđujem svaki oblik diskriminacije ili nasilja, tako i povike koje smo čuli u nedjelju na Poljudu, a nadam se da će ih s vremenom biti sve manje, da će se trend čišćenja tribina od toga nastaviti. No što se tiče slučaja suca Bruna Marića, nije dovoljno osuditi fizički nasrtaj na njega, već treba stvari sagledati u potpunijem uzročno-posljedičnom kontekstu - kaže Rilov, koji je po struci liječnik, pa se dalje okreće medicinskoj metaforici.
- Da bismo pouzdano znali koju terapiju moramo odrediti za neki poremećaj, treba nam etiologija, odgovor na pitanje kako je do bolesti došlo. Drugim riječima, nije dovoljno postaviti dijagnozu, liječiti posljedicu, nego treba utjecati na uzrok. A u ovom slučaju znamo uzrok i on se ne nalazi na strani navijača, nego među najutjecajnijim osobama u hrvatskom nogometu i društvu. Taj kontekst treba riješiti ako želimo manje incidenata, a više tolerancije - kategoričan je tajnik Našeg Hajduka.
Ukazuje i na svojevrstan paradoks: vlast obično poziva na poštivanje zakona, a u Hrvatskoj vlast izbjegava činjenicu da se oni ignoriraju. Popravljanje zakona iniciraju pripadnici navijačke supkulture, oni dižu bunu zbog nasilja, što svakako predstavlja inverziju. I mada tako postaju avangarda društva, cinici ih svisoka vrijeđaju kao ‘ulicu’ koja želi vladati.
- To su floskule koje dosta govore o demokratskoj nezrelosti, jer bi se u protivnom pokazalo da na isti način ‘ulica’ vodi grad i državu. Ali mnogi su skloni posezati za autoritarnom figurom gazde ili ćaće kao pouzdanim rješenjem, umjesto da sami preuzmu odgovornost za stanje. Demokratski, gdje uz čast ide i obaveza aktivnog sudjelovanja - nastavlja Ivan Rilov.
S njim smo se dotakli i česte analogije po kojoj se model narodnog kluba dovodi u vezu s mehanizmima samoupravljanja u ekonomiji. Zaista, može li se govoriti o demokraciji kao nekom općepoželjnom principu, ako se ona stalno zanemaruje u slučaju odlučivanja o višku zajednički proizvedene vrijednosti?
- Ne može i uvjeren sam da bi ona trebala biti integralna, da bi se morala uspostaviti u svemu. To ne znači da bismo svi odjednom trebali voditi klub ili poduzeće, jer je kod toga presudno znanje. Ali znanje je prioritet u tehničkim pitanjima, dok je suodlučivanje o strateškim orijentacijama stvar političkog sudjelovanja najšireg kruga sudionika - odgovara Rilov.
- Ne bih trebao javno navoditi imena, no mogu reći da nam je pristupio i jedan naš član koji ima svoju firmu i pohvalio se da je odnose tamo – među svima zaposlenima – ustrojio prema načelima kojima se rukovodi Naš Hajduk. To svjedoči koliko je posrijedi bliska materija, i tako je u svemu čime se ljudi bave. Rekao bih čak da je demokratiziranost važnija u onim područjima koja su presudnija za život nego u sportu koji je ipak u osnovi zabava, iako može biti i društveni korektiv. Pritom ovdje moramo uzeti u obzir da nema izravne poredbe sa samoupravljanjem, jer udruga koja bira nadzornike kluba nije sastavljena od proizvođača, tj. radnika, dakle samo od zaposlenih u Hajduku, nego od najšire zajednice, kao onih koji, recimo tako, uživaju to javno dobro - zaključuje Rilov.
S dionicama Tomislava Mamića Naš Hajduk dobiva i preostala dva mjesta u Nadzornom odboru, uz dosadašnjih sedam, no udruga napominje da se nipošto ne želi miješati u operativni dio posla koji nadzornici povjeravaju upravi biranoj na javnom natječaju od svih članova. Rilov ipak upozorava na, po njemu, suštinu razumijevanja demokracije kao dinamičkog procesa koji se nikad ne smije smatrati dovršenim ni zagarantiranim.
- Demokracija i njezini mehanizmi su dio društva, a društvo pod određenim okolnostima može promijeniti većinsku volju. I još prije toga, nama u svakom trenu Gradsko vijeće može na samo jednoj sjednici promijeniti baš sve. Istina je da sad imamo veći autoritet, s kontrolnim paketom dionica i uspjehom modela dosad, kroz poslovanje kluba. Ali nemojmo smetnuti s uma da ništa nije zauvijek, da je ovo trajan proces i da se ne bismo smjeli opustiti i zapostaviti odgovornost, svatko svoju. Puno ljudi je i dalje skeptično prema ovom projektu, a nisu takvi zbog zlih namjera nego zbog nerazumijevanja materije ili nekog straha. Ne smijemo stoga odustati od educiranja javnosti o svemu tome što činimo - kaže Ivan Rilov.
