Opet huligani izazivaju nered – otprilike tako glasila je poprilično unisona reakcija digitalne javnosti, one koja se o aktualijama izjašnjava momentalno, zahvaljujući internetskim forumima i društvenim mrežama. Naravno, riječ je o sukobu policije i Torcide u petak u Splitu, tri-četiri sata nakon utakmice Hajduk-Dinamo, prvome takvom nakon onoga majskog na autocesti pokraj Desinca. Prvotna vijest upućivala je na grube navijačke prijetnje zbog kojih su policajci morali zapucati u zrak, iako su došli samo da malo utišaju preglasnu gomilu na ulici. Intervencija je završila s nekolicinom ozlijeđenih službenika u modrom, kao i nekolicinom privedenih navijača, a uto su se razbudili dežurni komentatori.
Količina pravedničkog gnjeva koji su izručili po virtualnim okupljalištima mjerljiva je tek s krvoločnošću zazivanom generalno spram organiziranih navijača. Namjenjivalo im se tamo, od eksperta do eksperta: vješanje za muda, pendrek u š...k, dobivanje po p...i, baklju u grlo, elektrošokove, gaženje čizmom, lomljenje kostiju, odbijanje bubrega, odiranje od batina, metak, rafal, suzavac, uskratu medicinske pomoći, konclogore, prinudni rad, preventivno uhođenje, izgon s kontinenta, oduzimanje imovine, nultu toleranciju, Margaret Thatcher. Šteta što nemamo više prostora, ali bitno je makar uočiti kako je proradila kreativnost u široko razmazanim slojevima dobrostivog puka, i sve zato što su navijači općepoznato nasilni.
No pomama je ustvari nastupila u trenu Torcidine objave video-snimke na kojoj izvjesnog mladića u civilu jedan policajac mlati palicom i nogom, drugi ga drži polegnutog na tlu, a treći gleda. Ono, stvarno ga rastura i odozgo i odozdo, toliko da se među gledateljstvom, htjelo to ili ne, morala proširiti sumnja u, kažimo tako, i legitimnost i legalnost čina. Valjalo je dakle opravdati policijsku upotrebu sile, te je unaprijediti pozivom na još veću i raznovrsniju, pa to već govori o znatno ozbiljnijem društvenom stanju pripravnosti na nasilje u ime reda i mira. A zatim je nastupio obrat, kad se ispostavilo da je pretučeni nesretnik zapravo kuhar koji se onuda taman vraćao s radne smjene u restoranu.
Priča se u rečenoj javnosti momentalno izokrenula naglavačke, ali je zanimljivo da je dio argumentacijskog nazivlja, sad valjda kod novih opservatora, naprosto preuzet: nepismeni, propalice, bolesnici, seljačine, Vlaji, Bosanci, kockoglavi, konjine. Reklo bi se prema tome da je posrijedi rat između dviju frakcija jednoga te istog zla, jasno izdvojenog od finog ostatka ukupne zajednice koju pak nitko ne štiti od ugroze. A takvo je značajno rasprostranjeno, kolektivno stanje uma zacijelo nešto veći problem od navijačkih izgrednika u povremenim razbijačkim nastupima, pa i same policije koja, doduše, postaje sve lakša na obaraču.
Što se napose potonje tiče, ovdje je bitno još dodati da je na poprište stupila po dojavi za buku, u gradu već mjesecima izloženom cjelonoćnom turističkome mlinu od decibela. Jedna snimka jednog policijskog iživljavanja je pritom objavljena, dok je više njih izgubljeno, jer su policajci na licu mjesta od nekolicine prisutnih zatražili da svoje odmah izbrišu, zbog čega ipak ne možemo znati što se tamo još dešavalo, ali znamo tko je cenzor. Nadalje, službeni izvještaj za javnost je isprva sadržavao tvrdnju da su policajcima navijači prijetili da će ih "zaklati", no kasnije je isključena činjenica da za mlaćenje uhapšenog mladića nije kriv samo jedan policajac, nego i ona dvojica uza nj.
Pažljivijim je slušateljima lako upalo u uho to da službeni policijski predstavnici na konferenciji najednom više ne koriste onaj svoj tako osebujni leksik. Znate ono, npr. "u tom trenutku je više neidentificiranih pojedinaca usmjerilo razbijene staklene boce prema službenicima kako bi istima ugrozili njihovu sigurnost". Nego su posegnuli za raritetnim i krajnje sočnim izrazima poput klanja, pa je već tu došlo do potencijalno indikativne omaške. No svejedno, da ponovimo, nije i ne može policija biti glavni krivac ni za svoje vlastite greške. Tako suditi bilo bi pogrešno gotovo kao što je primjer s apriornim i strastvenim tovarenjem krivnje navijačima.
Konačno, dužni smo konstatirati da nasilnički sentiment i refleks, već tako ukorijenjen, ipak potječe iz daleko ovlaštenijih krugova, tamo gdje je odnose prema navijačima suvereno odredio jedan Zdravko Mamić, pa ih danas zastupa Krešimir Antolić, s podrškom Davora Božinovića itd. Ne treba se stoga čuditi afirmaciji učenja po kojem Cigani kradu, izbjeglice siluju, žene provociraju, navijači mlate. Nogometno-klupske navijačke skupine ionako su dežurni osumnjičenici za nasilnost svakog tipa, bez obzira na to što istinski brutalci zauzimaju istaknutije pozicije nego što je stadionska tribina, te se nazivaju elitom: od sportske do medijske, od crkvene do ratnoveteranske, od političke do ekonomske.
Povrh svega, sistemsko nasilje ili nasilje sistema nije nikakva crna nepoznanica, pa s tim ni efekti koje ono izaziva u javnosti, reproducirajući se u živom društvenom tkivu. Tome jako doprinosi indolentnost velikog dijela srednjoklasne publike, građanista uvijek raspoloženih da iz prikrajka podrže represiju kako bi se ostatak svijeta aranžirao po njihovu metru i komforu. No provincijski mentalitet uzima svoj danak, čemu se dalo svjedočiti proteklih dana u okolišu prve Krimske konferencije, s glavnim gradom ove zemlje u prometnoj i poslovnoj blokadi. Kao da su građani obični huligani, da ti jedan redar ne da mrdnuti i drugi te gleda i treći samo što ne puca, pa ti navijaj majci i Nancy.
