U jeku kvalifikacija za europska klupska natjecanja u nogometu, Hrvatsku je već sustigla oštra kazna za neprihvatljivo navijanje. Točnije, stigla je Hajduka, čiji su navijači 13. srpnja u Dugopolju, protiv Levskog iz Sofije, skandirali onu staru narodnu: ‘Ubij Srbina’. Za sve je ‘kriv’ igrač bugarskog tima Miloš Cvetković u svom grubljem izdanju, ali UEFA očito nije pokazala razumijevanje.
Zaludu hajdukovcima priča da je na umorstvo pripadnika konkretne nacije zazivao tek manji broj ljudi. Kao i da je skandiranje trajalo kratko, i da su okolni navijači primirili mangupe u svojim redovima. UEFA je Hajduku odrezala kaznu od jedne domaće utakmice bez publike, što je veoma bolno i u ekonomskom pogledu. Treba usto spomenuti da su navijači splitskog kluba ipak recidivisti, već kažnjavani nešto blažim mjerama. Ali, pustimo sad penološki sustav kontinentalne nogometne asocijacije i usmjerimo se isključivo na domaći kontekst.
Javna rasprava o ovom slučaju povela se, naime, u krajnje nakaradnom smjeru: tko se usudio prijaviti izgred UEFA-i, i zašto protivnika ne vrijeđamo pametnije. Predloženo je čak i da se umjesto ‘ubij Srbina’ ubuduće skandira ‘ubij četnika’, budući da to - nije kažnjivo. Osvrti tako sasvim zaobilaze meritum problema, otprilike poput onih nakon nedavnog velikog splitskog požara. Tamo je pretresanje funkcije vojske u protupožarnom sustavu, i uloge ministra obrane Damira Krstičevića, u cijelosti zastrlo pogled na čitav niz temeljnih organizacijskih nedostataka. Ipak, mada su i navijači Hajduka u ovom slučaju promašili ceo fudbal, treba reći da problem ne potječe od njih, nego se na njima prelama kao odraz šireg društvenog stanja. Štoviše, oni se čak i suprotstavljaju nedemokratskom ustroju i profiterstvu domaće nogometne organizacije.
Stoga bi im trebalo aktivno pružiti ruku u toj borbi i omogućiti da vremenom trezvenije sagledaju nacionalističke svinjarije koje sami reproduciraju. No pomoći zasad nema niotkud, primjećujemo samo jalove moralizatore koji kritiziraju svisoka iznad tribine.
