Predstava koju je priredila Torcida na subotnjoj utakmici Hajduk-Rijeka samo je logičan slijed onoga što je društvo radilo posljednjih godina i što će nastaviti raditi ubuduće. U ponašanju publike, koja je skoro cijelo vrijeme ‘ubijala’ Srbe, ostavivši valjda pokojeg i za iduću utakmicu, vrijeđala gostujuću ekipu, fizički se pokušala obračunati s gostima i sucima, jasno su iskazani netrpeljivost, mržnju i šovinizam. Stoga ona, kako stvari stoje u našem društvu, lako može biti upotrijebljena i u kontekstu znakovitijeg pojmovnog određenja koji se mnogi - a među njima čak i predsjednica Republike - zgražaju imenovati, negirajući pojavne primjere fašizacije društva.
Značaj Torcide je obrnuto proporcionalno velik smanjenju preuzimanja odgovornosti za stanje u Hajduku stvarno odgovornih društvenih aktera. Pri tome ne ulazimo u interesantnu i od početka pravno upitnu bit projekta Naš Hajduk, koji je Željku Kerumu bio dobro došao da skine teret halabuke sa svojih pleća. Naime, odmah nakon što je to dopustio prestale su Torcidine ‘umjetničke’ instalacije sa žutim vrećicama i ovcama u Marmontovoj, na Peristilu, na spomeniku Marku Maruliću, na travnjaku ispred stadiona na Poljud. I tako je nestala ‘jedina građanska opozicija Kerumu’, kako su tada Torcidu nazivali neki analitičari, ne prepoznajući što se u stvari događa.
Baš na ovom najnovijem primjeru se lako može iščitati taj rašomon odgovornosti. Naime, Naš Hajduk je suvlasnik i čini štetu svom vlasništvu u koje se religiozno zaklinje. Grad Split, koji je većinski vlasnik, sretan je da se u tome pozicionirao kao sporedni glumac. To je rezultat tzv. depolitizacije Hajduka, a nekim medijskim komentarima se onda stvara privid da je uprava kluba talac Torcide. Torcida pak, u liku Našeg Hajduka ne preuzima odgovornost za događaje na stadionu i to po standardnom obrascu da počinitelji – inače uvijek izgubljeni u masi, nisu članovi tih skupina, a pritom im se povlađuje traženjem uzroka u stanju u hrvatskom nogometu, iako ni Rijeka, ni Srbi za to ne snose odgovornost. Pritom se, očito, kao i inače, pogrešno misli da će se podilaženjem tom društvu dobiti pokoji izborni poen. Međutim, to se neće dogoditi, bar ne za one koji su pozicionirani lijevo od HDZ-a.
Pogreška je u tome što se svekoliki značaj te time izravni politički utjecaj, prvenstveno u smislu brojnosti Torcide, a time i Našeg Hajduka, precjenjuje. Tako su nakon demonstracija na Rivi, vezano za promjene Zakona o sportu, neki pomislili kako HDZ nema šanse na izborima, jer je logika, ‘na prvu loptu’, navodila kako tolika masa demonstranata protiv vrha HNS-a u kojem sjede HDZ-ovci, ne može podržati tu političku opciju na izborima. Na rijetka ukazivanja u suprotnom smjeru, mnogi su govorili da se ‘prešla svaka mjera’ i da će ovaj put HDZ ‘izgorit’. Naravno, to se nije dogodilo. HDZ je opet pobijedio, čak i uvjerljivije nego inače, a HDZ-ovci su ostali na svojim pozicijama u HNS-u. Predlaganje i istaknuto javno zalaganje za promjene Zakona nije na izborima pomoglo ni Srđanu Gjurkoviću, glavnom promicatelju Torcidinih zahtjeva i izmjena Zakona za koje se sada Most istura da ih je inaugurirao.
Tako se prešutno došlo u situaciju da se nanosi šteta samom Hajduku, ali i gradu Splitu. Zato je najmanje što se mora učiniti, osim oštre osude, i to ne samo utrčavanja u teren, s čime se svjesno ili nesvjesno gotovo zataškalo incidentnost širih i težih razmjera, svega ružnog što se događalo bez traženja alibija, pozivanje na odgovornost i navijačkih udruga, kako Torcide, tako i Našeg Hajduka. Štete, ni političke ni izborne od toga neće biti.
Dapače, samo koristi, jer je daleko veća skupina onih, pa i među navijačima, koji osuđuju takvo ponašanje te izbjegavanje odgovornosti, kako u samom Hajduku, gradu Splitu te cijeloj Hrvatskoj. Takav jasan stav, kojim se zauzima za zaštitu Hajduka, ali i za razrješavanje negativnosti u nogometu pa i samom Hajduku (čiju čistoću se glorificira, iako je ona nemoguća u prljavom svijetu sportskog biznisa) može čak donijeti glasove sa šireg spektra nego je to samo jedna njegova strana.
