Austrijski japanolog slovenskog porijekla Gregor Wakounig trenutno je na poslijediplomskom studiju u Beču gdje proučava povijest antifašističkih pokreta u Japanu. Dvije godine proveo je u Tokiju i Sendaiju, a u zagrebačkoj Reciklaonici nedavno je održao predavanje o toj temi. U međuvremenu se dogodio atentat na Shinza Abea, bivšeg premijera i sivu eminenciju japanske politike, za kojega Wakounig kaže da je imao "povijest aktivnog sudjelovanja u ekstremno desnim pokretima daleko prije političkog profiliranja".
"Jedan aspekt tog sudjelovanja je njegova otvorena podrška žestoko antikomunističkoj religijskoj sekti Unifikacijska crkva. Sekta je ubojičinu majku prisilila da joj donira velike svote novca, a njezin sin osvetio se ubojstvom Abea", kaže Wakounig, pa dodaje da su nedavni izbori "donijeli premoćnu pobjedu ne samo Abeovoj Liberalno-demokratskoj stranci (LDP), već i drugim desnim strankama, s obzirom na to da su se održali u atmosferi žalovanja i prikazivanja njegove vladavine kao korisne za državu".
"Ljevica je doživjela težak poraz", nastavlja Wakounig, "što će desnici pružiti mogućnost da postigne nešto što Abe nije mogao – donijeti novi, militaristički ustav. Ljevica je proteklih godina uspijevala mobilizirati stotine tisuća ljudi protiv Abea, a sada je vrlo izvjesno da će se svaka kritika njegovih politika u velikom dijelu društva tretirati kao neka vrsta svetogrđa, što će u budućnosti dodatno otežati provođenje lijevih politika."
Od kraja Drugog svjetskog rata, uz jednu kraću pauzu, na vlasti je Liberalno-demokratska stranka koja se lijepo zove, ali je u suštini ekstremno desna, a antikomunizam je i dandanas jedna od glavnih ideoloških postavki vladajućeg režima
Iako Japan po mnogočemu spada u njih, u zemljama koje obično nazivamo zapadnima prilično je nepoznato da on ima vrlo bogatu i burnu antifašističku povijest. Kako to objašnjavate?
Rekao bih da za to postoji više razloga, a najlakši odgovor bio bi onaj da je Japan naprosto daleko. No treba reći i da je japanska ljevica, s obzirom na to da je bila izrazito militantna, bila vrlo inspirativna za zapadnu ljevicu 1960-ih i 1970-ih godina, primjerice za njemački RAF, o čemu svjedoče pamfleti iz toga doba koji se često na nju referiraju. Jedan od razloga zašto je to danas zaboravljeno je kolaps radikalne ljevice, ali i propaganda koja dolazi iz samog Japana, odnosno način na koji Japan sam sebe predstavlja u svijetu. Primjerice, na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru 2016. tadašnji premijer Shinzo Abe pojavio se odjeven u kostim Super Marija, a tamo su se mogli vidjeti i razni drugi likovi iz japanskih crtanih filmova anime. Od 1980-ih naovamo sve japanske vlade nastojale su prikazivati zemlju kroz sve te klišeje koje vezujemo uz Japan, a razlog zašto se ti klišeji na zapadu uzimaju zdravo za gotovo vjerojatno je u eurocentrizmu koji ljudi podsvjesno reproduciraju.
Prvi radnički sindikati
U koje doba sežu korijeni tamošnjih ljevičarskih pokreta?
Tragove protoljevičarskih pokreta moguće je pronaći stoljećima u prošlosti, primjerice u pobunama siromašnih farmera, no kao formirana ideologija ljevica se pojavljuje 1860-ih. U to vrijeme Japan je bio izrazito zatvorena zemlja, kao što je sada Sjeverna Koreja, a kada se sredinom 19. stoljeća počeo otvarati počele su pristizati i ljevičarske ideje sa zapada i iz Sovjetskog Saveza u njegovim ranim fazama. Prije nego što je 1922. osnovana Komunistička partija Japana (KPJ) njezini vođe bili su u bliskom kontaktu sa sovjetskim komunistima. No puno veći utjecaj izvršio je klasični evropski marksizam, i to ne samo u Japanu nego i u cijeloj Aziji. Prve organizirane grupe pojavljuju se 1880-ih, brojčano male, ali radikalne. One su usmjerene na borbu protiv japanskog imperijalizma, a tada imamo i prve valove represije. Početkom 20. stoljeća ti pokreti počinju jačati pa se osnivaju organizacije socijalista i komunista, kao i vrlo važan anarhistički pokret. Budući da je Japan 1920-ih bio kolonijalna supersila modelirana po uzoru na zapadne, počinju se pojavljivati i prvi radnički sindikati. Oni se naročito ukorjenjuju među korejskim radnicima, koji su bili ropska radna snaga, pa se i prvi protesti i štrajkovi događaju u urbanim centrima. Uz njih u štrajkovima sudjeluje i ruralno stanovništvo koje je migriralo u gradove i u užasnim uvjetima radilo u tvornicama oružja za japanska kolonijalna osvajanja. Što se tiče Komunističke partije, ona nije bila prva ljevičarska organizacija koja je tamo osnovana, ali je bila prva koja je otvoreno pozivala na revoluciju pa je u srpnju 1922. zabranjena.
Spomenuli ste za tadašnju ljevicu naročito traumatičan događaj, kakvi su, kao što kažete, u Japanu često povezani s prirodnim katastrofama?
Radi se o potresu koji se dogodio u rujnu 1923. u regiji Kanto, na širem području Tokija na kojemu su živjeli milijuni ljudi. Potres se dogodio oko podneva, kada ljudi obično kuhaju. Zbog potresa je došlo do požara, a s obzirom na to da je cijeli grad bio izgrađen od drva vrlo se brzo širio. Država, koja se bojala pobuna i štrajkova, iskoristila je kaos koji je nastao za uvođenje izvanrednog stanja i pokretanje pogroma, za što se poslužila desničarskim skupinama. Zajedno s vojskom i policijom one su započele lov na korejske radnike koji je trajao danima, pri čemu taj pogrom nije bio isključivo rasistički nego i antiljevičarski motiviran zato što su korejski radnici smatrani komunistima. Uhapšene su i stotine japanskih komunista i drugih ljevičara, od kojih su mnogi likvidirani, a najpoznatiji među njima bili su anarhisti Ōsugi Sakae i njegova supruga Itō Noe, koja je bila i istaknuta feministkinja. Nalogodavci tih egzekucija kasnije su promovirani na različite visoke funkcije u vladi i vojsci. Represija je dodatno ojačala nekoliko mjeseci kasnije, nakon što je komunist Daiske Nanba, revoltiran likvidacijama, pokušao neuspješan atentat na cara. Tada je donesen i takozvani Zakon o očuvanju mira, koji je de facto bio usmjeren na suzbijanje ljevičarskih ideja, a na snazi je i danas.
Najvažniji recentni uspjesi ljevičarskih nastojanja su donošenje zakona protiv govora mržnje te općenito relativno uspješno otvaranje javne diskusije o rasizmu u Japanu
Na koji se način taj zakon danas primjenjuje i je li bilo pokušaja da ga se ukine?
Najvažnije nasljeđe toga zakona je odredba koja policiji daje ovlasti da osumnjičenike drži u pritvoru bez odluke suda do 28 dana. Ona je ujedno i najveća prijetnja aktivistima, s obzirom na to da se u tako dugom periodu pritvora lako može ostati bez posla. Za ukidanje se više puta zalagala KPJ, koja je u smislu političke moći najvažnija lijeva organizacija u parlamentu. No budući da je od kraja Drugog svjetskog rata, uz jednu kraću pauzu, na vlasti LDP, stranka koja se lijepo zove ali je u suštini ekstremno desna, to im nije pošlo za rukom jer je antikomunizam i dandanas jedna od glavnih ideoloških postavki vladajućeg režima.
Rekli ste da je taj zakon sadržavao još jednu odredbu koja je dotukla antifašistički pokret?
Zakon je sadržavao i opciju ideološke konverzije, mogućnost da se službeno odreknete svojih stavova u zamjenu za slobodu od pritisaka režima. Tisuće ljudi tu su mogućnost iskoristile zbog teške represije, no jedan od razloga bio je, slično kao u Njemačkoj, i nacionalizam prilično rasprostranjen i u samim redovima lijevih pokreta. Zadnja lijeva organizacija zabranjena je početkom 1930-ih, ali čak i na vrhuncu japanskog fašizma, uključujući i vrijeme Drugog svjetskog rata, postojao je antifašistički pokret koji se bavio propagandom, štrajkovima i špijunažom za SSSR. No budući da je kičma ljevice do rata već bila slomljena, nije bilo oružanog otpora.
Recentni uspjesi ljevice
Što se događalo nakon Drugog svjetskog rata?
Nakon rata, a naročito nakon kraja američke okupacije, ljevičarski pokreti ponovno su doživjeli uzlet. Prvi put nakon 1922. legalizirana je Komunistička partija, koja je dobila tisuće novih članova u vrlo kratkom periodu. Pojavljuju se pokreti protiv imperijalnog sistema, koji simbolizira japansku fašističku ideologiju, a sveučilišta postaju žarišta ljevičarskog aktivizma. Sveučilište u Kyotu, primjerice, blokirano je kada ga je trebao posjetiti car. Zengakuren, alijansa autonomnih sveučilišnih vijeća osnovana kasnih 1940-ih, borila se u kampusima za autonomne prostore i osvojila ih na više od stotinu lokacija. Tijekom 1950-ih postojao je i jak pokret protiv ugovora o vojnoj suradnji sa SAD-om. To su bili prvi masovni poslijeratni protesti u kojima su sudjelovali milijuni ljudi, a u sukobima s policijom bilo je i mrtvih. Tijekom 1960-ih pokret se dodatno radikalizirao, tada se dogodila blokada Sveučilišta u Tokiju, gdje je policijska opsada trajala danima, kao i blokada izgradnje međunarodnog aerodroma Narita u Tokiju, koja se u manjem opsegu, putem gerilskih akcija, odvijala sve do prije nekoliko godina. Blokada aerodroma Narita bila je jedna od najmilitantnijih akcija u industrijaliziranom svijetu uopće u to vrijeme.
S obzirom na atomsko bombardiranje Japana na kraju rata, kakva je bila uloga antiamerikanizma u tim pokretima?
Antiamerikanizam je naravno bio rasprostranjen, što je ljevičarske pokrete s jedne strane populariziralo, ali mu je to ujedno bila i slaba točka jer je taj sentiment rezultirao suradnjom s desničarskim skupina s istim tim sentimentom. Antiamerikanizam je bio naročito jak tijekom 1960-ih, kada je Japan poslužio kao baza za vijetnamski rat. Što se tiče atomskog bombardiranja, do danas nijedna vlada nije otvorila diskusiju u kojem kontekstu se to dogodilo niti preispitala ulogu Japana u Drugom svjetskom ratu.
Što se još događalo 1960-ih i 1970-ih?
U to vrijeme studentskim pokretima počele su se pridruživati skupine koje su se borile za prava stoljećima ugnjetavanog sloja Burakumin, koji je usporediv s kastom "nedodirljivih" u Indiji. Kao rezultat tih borbi ukinut je niz diskriminatornih zakona. Pojavljuje se i pokret za prava stotina tisuća Korejaca, koji su još uvijek bez državljanstva, a počinje se govoriti o masakru u Kantu. No to se odvija na vrlo niskim razinama, dok vlada službeno podržava proslavu japanskog fašizma koja se svake godine događa u tokijskom hramu Yasukuni. Početkom 1970-ih dolazi do propadanja ljevičarskih pokreta, čemu je dosta kumovao incident iz 1972., kada su se u višednevnoj opsadi pripadnici skupine Ujedinjena crvena vojska međusobno poubijali. Unutrašnje nasilje i fanatizam naštetili su imidžu ljevice pa pokret gubi na snazi i od militantnog sve više postaje karitativan i pop-kulturni.
Kakve su suvremene inačice tih pokreta?
1990-ih godina u Japanu se pojavljuje novi oblik desnice, ekvivalentan onome što na zapadu zovemo alt right, sačinjen uglavnom od mladih na internetu. Za razliku od "stare" desnice oni su direktniji u pristupu, ne trude se prikriti rasizam pa organiziraju proteste i napade na imigrante, na što se organiziraju protuprosvjedi. Nakon nesreće u nuklearnoj elektrani Fukušima 2011. dogodio se pak prvi masovni, antinuklearni pokret nakon 1970-ih. No budući da je pokret izrazito heterogen a njegovi predstavnici politički naivni, ponovno dolazi do suradnje sa "starom" desnicom, dok se organizirana ljevica nastoji isključiti. Najvažniji recentni uspjesi ljevičarskih nastojanja su donošenje zakona protiv govora mržnje te općenito relativno uspješno otvaranje javne diskusije o rasizmu u Japanu.
