Otkad je Valentina Vukadinović, blogerica i učiteljica razredne nastave iz Gorskog kotara, počela pisati svoje recepte za Nadu, imam dojam da sve te kalorične distrakcije nastoje odvući pažnju od standardnog sadržaja portala Novosti, krajnjeg odredišta naših tekstova. Na sreću svih čitatelja i čitateljica, teme iz domena visoke politike, zabrinjavajuće vijesti o diskriminaciji, inflaciji i korupciji, dva puta na mjesec presječe i baci u drugi plan, makar na kratko, Nadina rubrika "Gorski kotao".

Crtice su to o nabubrenim krafnama zlatne boje, griz knedlama, lincerima ili o goranskoj maneštri, uz obavezan recept i potanko objašnjen postupak pripreme. Jedan lijepi bijeg od sumorne stvarnosti očitava se i u Valentininoj popratnoj fotografiji brižno osmišljene slastice polegnute na heklani milje. Taj vizualni prikaz redovito izaziva zazubice i pokreće dobre kemijske spojeve u mozgu, uz neminovno evociranje uspomena iz djetinjstva kada se sve vrtjelo oko hrane i stola.

Valentina ili samo Vanja, porijeklom je Ličanka koja je u Gorski kotar došla u četvrtoj godini života. Goranka ličkih korijena autentična je ambasadorica planinskog krajolika. Potječe iz gurmanske obitelji u kojoj je svaki član ravnopravno zastupljen u kuhinji. Njen brat je profesionalni kuhar, a otac i majka također odlično kuhaju i razumiju namirnice. Vanja ne smatra kuhinju ekskluzivnim ženskim prostorom, ali ona joj je, s obzirom na primarno okruženje i vlastiti izbor, druga kuća.

- Kuhinju sam zavoljela preko pripreme slastica. To vežem uz mamu i baku: uvijek kad su se pekli kolači, ja sam se tu motala. Ne volim toliko jesti hranu koliko je volim pripremati za ljude koje volim, rekla bih da je to moj tajni sastojak. Mislim da je to slavenskim narodima usađeno, prvo što te pitaju kad dođeš negdje – jesi li gladan? To je najveća briga, sve drugo ćemo lako – objašnjava Vanja i dodaje da hranu ne vidi samo kao sredstvo utaživanja gladi.

Izraženi strah od praznog želuca na ovim prostorima je posve razumljiv, uzme li se u obzir da su naši preci u teškim ratnim i poslijeratnim periodima dosta gladovali. Prenošenje tog generacijskog iskustva rezultirao je kontinuiranom opskrbom osnovnim namirnicama u ruralnim krajevima. Vanja govori da, ako u Gorskom kotaru ne pripremiš na jesen krumpira, kiselog kupusa, zalihe kapule, graha i suhomesnatih proizvoda, to je kao da nemaš ništa.

I sama drži do samostalnosti u nabavci hrane iz prirode. U šumi je u svako godišnje doba. Na proljeće i ljeto bere kupine, maline, šumske jagode i bazgu, a na jesen traži vrganje, rujnice, sunčanice, šipak i kestene. Sušene vrganje uvijek ima u teglicama i baš je nedavno, hvali mi se, umijesila domaću tjesteninu s prahom od vrganja.

Blog Gorski kotao otvorila je na početku pandemije kada je, kao učiteljica u Vrbovskom, Moravicama i Gomirju, za svoje učenike držala online nastavu. Istraživala je, kaže, sve moguće alate ne bi li djeci olakšala to razdoblje. Nešto duži boravak uz računalo i komunikacija na daljinu motivirali su je da sve tražene recepte, koje je imala na više strana, objedini na blogu. Ljudima se svidjelo, mnogi su joj se javili nakon čitanja da joj kažu da ih je s nekim receptom podsjetila na tetku, djeda ili nekog dragog. Na njene priče o hrani reagiraju i oni koji ne kuhaju.

- Volim recepte s pričom, ne volim ono suhoparno: "toliko i toliko sastojaka". Želim ljudima prenijeti zašto sam uopće napravila taj recept i koje emocije može izazvati određena namirnica ili miris. Na naša sjećanja utječu miris i okus, ja taj Proustov kolačić doživim na dnevnoj bazi. Evo, sjetila sam se nedavno mirisa pečenog pileta. Vidjela sam sliku moje bake kako vadi iz pećnice na drva plavi pleh na bijele tufne. To me odmah lansiralo u djetinjstvo. Mirisni doživljaj je okidač. U tome je ta silna lavina emocija koju neka hrana može izazvati. Slavili ili tugovali, mi uvijek imamo nešto na stolu - govori Vanja, a ja se prisjećam istinite pripovijesti o dvojici dječaka iz unutrašnjosti Istre koji su pod kuhinjskim prozorom bogataške kuće duboko udisali miris pečene piletine i jeli običan kruh.

Vanjine kulinarske strasti procvjetale su kada je u naslijeđenoj kući svog supruga pronašla stare bilježnice s receptima. Prema njenoj procjeni, vrijedne knjižice s preko 250 recepata popunjavane su u periodu od 1910-ih pa do 1950-ih godina. Više autorica i rukopisa ispisivale su prazne listove bilježnica koje su, nekim čudom, ostale u ladici stare kuće.

- Na jednoj bilježnici je potpisana Merica Majetić, to je bila sestra suprugovog djeda, a druga je vjerojatno pripadala prabaki. To je nešto što znamo iz obiteljskih priča. Tu se nalaze savjeti kako nešto ukiseliti ili ušećeriti, recepti za mesna jela, zimnice, čak i recept kako napraviti domaći sapun ili vodicu od koprive za kosu. Baš sve što je trebalo jednom domaćinstvu - priča Vanja.

Na pitanje koliko pri pripremi jela iz bilježnice mora prilagođavati današnje sastojke i tehnike kuhanja, govori da ih uvijek radi uz određenu modifikaciju. Primjerice, prijašnji vlasnici recepata nikad nisu kuhali kremu za tortu, već su samo otapali čokoladu umućenu sa sirovim žumanjcima. Ona to napravi malo drugačije, pazeći pritom da okus bude izvoran. Jaja sa šećerom skuha na pari kako bi izbjegla probleme sa sirovim jajima, pa onda doda čokoladu. Okus je vjerojatno sličan, a zdravstveno je daleko sigurnije.

Pored toga, ima razlika u naziva pojedinih namirnica. Danas je brašno razvrstano po tipovima, no u to je vrijeme bilo brašno "fina melja" i "narodno brašno". Vanja neke nazive nije razumjela zbog germanizama pa joj je dobro koristio Rječnik kulinarskih pojmova koji je dobila na poklon. Ljudi s društvenih mreža joj isto priskaču u pomoć kad zatreba.

- Recimo, klecen brot slastica. Nisam znala što su cedrini. Na kraju je ispalo da je to vrsta limuna koji raste na Visu. Ta debela limunova kora se ušećeri i stavlja u kolače. Eto, pročitaš recept i završiš na Visu! A tamo je i recept u kojem je sve izraženo u funtama - prepričava Vanja.

Nezahvalno je pitati ovakvu gastro stručnjakinju o omiljenim jelima. Kod Vanje sve ovisi o raspoloženju i godišnjem dobu. Voli sezonske namirnice, samonikle biljke i dizana tijesta. U posljednje vrijeme Vanjina kuhinja je poligon za dugotrajnu pripremu kruha od kiselog tijesta. Kao netko tko ne voli brzo pripremljenu hranu, ona uživa u proizvodnji ovog kruha i ne žali dva ili tri uložena dana. Ključ je u strpljenju, poručuje Vanja.

Kad pusti mašti na volju, može zamisliti svoju gostionicu s nekoliko domaćih jela, s domaćim kruhom i namirnica iz njenog vrta. Gastronomiju u manjim mjestima doživljava kroz lokalnost namirnica i male obiteljske zalogajnice. Sebe, kako kaže, ne može zamisliti u nekoj fine dining i a la carte priči.

Dok se Vanjini planovi ne ostvare, njeni recepti uveseljavat će našu publiku. Govori da je bila jako sretna kad je shvatila da je Nada apsolutno ženski projekt.

- To je pravi girl power, ponosna sam što sam dio ekipe. Osjeti se da se radi s dušom, u svakom tekstu se vidi želja, promišljanje, ali i emotivna povezanost sa time što je napisano - zaključuje Valentina Vukadinović.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma