Početak godine Damjanu Slijepčeviću iz Klasnića nije odagnao tugu koju više od 20 godina nosi u srcu, ali mu je svakako donio svojevrsno olakšanje i spokoj. Naime, njegova majka Desanka i supruga Jelena svirepo su ubijene za vrijeme akcije Oluja, a do ovih dana Damjan o njihovim tijelima nije znao ništa. Nakon povratka 1998. godine, pa sve do danas pokušavao je bilo što saznati o njihovoj sudbini. Kucao je na brojna vrata, obilazio okolna sela, pomno razgledavao groblja po cijeloj Baniji ne bi li ugledao neki znak ili spomen, raspitivao se na sve strane, ali sve je bilo uzalud.
- Čim sam stigao kući, javio sam se policiji i raspitivao se o sudbini majke i supruge. Uputili su me na Crveni križ. Tamo nisu imali nikakvih informacija i poslali su me kod jednog glinskog liječnika koji je odmah iza rata bio mrtvozornik. Ni tu nisam ništa postigao, jer u njegovim knjigama njihovih imena nije bilo. Tada mi je netko savjetovao da se obratim Hrvatskom helsinškom odboru za ljudska prava u Zagrebu. Od njih je ubrzo stigao odgovor da će poduzeti sve da pronađu tijela Desanke i Jelene. Godine su prolazile, a moje majke i žene nigdje - priča Damjan.
Desetak dana pred Novu godinu, Damjanova sestra Ana iz Beograda dobila je obavijest od Crvenog križa Srbije da su tijela pronađena i da 22. prosinca treba doći u Zagreb kako bi se obavila identifikacija. Ta vijest slomila je Damjana. Na identifikaciju nije mogao ići zbog zdravstvenih problema, pa su se u Zagreb uputili njegov sin Željko koji živi u Kostajnici i kćerka Desa iz Pančeva. Tamo im je sve obrazloženo, DNK analiza nesumnjivo je potvrdila da je riječ o tijelima Desanke i Jelene. Pronađene su prilikom ekshumacije žrtava na groblju u Gornjem Selištu kraj Gline. Isto tako, rečeno im je da nema sumnje da su ubijene točno na dan 5. kolovoza u svojoj kući u Klasniću, a taj podatak naveden je i u potvrdi o smrti Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku Sveučilišta u Zagrebu. Utvrđeno je da su gotovo mjesec dana tijela ležala u kući. Po ostacima se dalo zaključiti da je ubojstvo bilo izuzetno brutalno, tijela su masakrirana, a majčino tijelo je pronađeno bez glave. Desanka i Jelena pokopane su 10. siječnja 2017. godine o državnom trošku, na mjesnom groblju u Gornjem Klasniću.
- Svima koji su sudjelovali u pronalaženju tijela moje majke i supruge ja se zahvaljujem, jer mi je napokon pao veliki kamen sa srca. Nikoga ja ne okrivljujem, samo sam sada, u svojoj velikoj tuzi, napokon i sretan što znam gdje one sada počivaju. Mogu ih posjetiti, odnijeti cvijeće na grob i tek sada mogu mirno umrijeti - objašnjava Damjan Slijepčević.
- Bilo je to ružno vrijeme početkom kolovoza 1995. godine. Nije se znalo pobjeći ili ne. Majka mi je bila boležljiva, prevalila je osamdesetu, a supruga je bila teško bolesna i ležala je u krevetu. Znao sam da njih dvije bježaniju neće preživjeti. Bili smo sami, djeca su se već davno otisnula u svijet, pa sam nakanio ostati s njima. Njih dvije to nisu htjele ni čuti. Govorile su kako se njima neće ništa dogoditi jer su bolesne, a tko će ubiti bolesno i staro čeljade? Zapalio sam traktor i otišao. Cijelim putem srce mi se stezalo, a kad se toliko stislo da dalje nisam mogao, vratio sam se istoga dana kući. Cijelu noć sam ih nagovarao da pođu sa mnom ili da me puste da ostanem s njima. Majka k’o majka. Preklinjala me da se spašavam, pa poslije da se vratim kad nevolja prođe. Ali, eto, nevolja je došla i nije prošla - kaže Damjan.
Još malo i bit će 20 godina kako Damjan živi sam u zaseoku Kozara, u osamljenoj kući među brdima i divljim svinjama. Do prvog susjeda Milana Vučkovića ima pješačiti pola sata kroz polja i bespuća, jer puta nema. Snijeg koji je ovih dana zabijelio Baniju taj put je učinio gotovo neprohodnim, pa su Damjan i susjed Milan jedva proprtili 700 metara do lokalne ceste. Damjan se ne može načuditi kako u gradu neki ljudi ne mogu očistiti pet, šest metara snijega ispred svoje kuće, a on i susjed Milan izlopataju 700 metara. Do njegove kuće nikada ni nije bilo pravog puta.
Po povratku obratio se nadležnima u Glini, ali mu je rečeno da bi probijanje puta do njegove kuće koštalo 280 hiljada kuna, a tog novca nema. Živi od 1.100 kuna poljoprivredne mirovine mjesečno i teško spaja kraj s krajem. Za režije mora odvajati 400 kuna, a ostalo pokriva sve ostale potrebe. Svakog proljeća sadi veliki vrt koji ga hrani gotovo cijele godine. Uhrani i jedno svinjče za tavan, pa nekako prepne.
- Nije Damjanov problem neimaština, skroman je i štedljiv. Njegov problem je usamljenost i tuga. Biti sam i biti osamljen, dvije su različite stvari - kaže Damjanov susjed Milan.
- Oko nas su sve staračka domaćinstva, ljudi je sve manje i u sve nas, koji čak i nismo imali tragediju kao Damjan, uvukla se neka tuga za ovim krajem koji ljudi polako napuštaju. Nikada više onog veselog sela Klasnića, onih prela i sijela, one vesele dječurlije, onih svatova i krštenja. Oko nas su deseci napuštenih kuća obraslih u drač, a sve smo te ljude poznavali i s njima dijelili dobro i zlo. Nekad bilo, sad se spominjalo - konstatira Milan Vučković.
Da li će ikada biti privedeni pravdi oni koji su na kućnom pragu, bez ikakvog razloga, ubili dvije bespomoćne žene?
- Predmeti ratnih zločina nikada ne zastarijevaju. Za DORH i policiju svi takvi slučajevi su otvoreni, istražuju se i vjerujem da će počinitelji biti privedeni pravdi - rekla nam je Jadranka Huskić, županijska državna odvjetnica.
Kažu da je pravda spora, ali dostižna, pa preostaje samo čekati i nadati se. Damjanu je sada svejedno što će biti, on je svoje najmilije pokopao u rodnom Klasniću. Uz svu bol i tugu, srce mu je barem donekle na mjestu.
