Ustavni sud je, pred izbornu godinu, ukinuo Zakon o izbornim jedinicama, s odgodnim efektom do 1. listopada. Posljedica je to razlika između izbornih jedinica koja odavno nije u skladu sa zakonom, ali i reakcija javnosti nakon što su objavljeni rezultati popisa stanovništva koji su zabilježili demografski pad. HDZ je formirao radnu grupu sastavljenu od samih članova stranke i isključio oporbu iz sudjelovanja u tom poslu kojim se određuje sudbina budućih izbornih križaljki. Gong je još 2014. predložio rješenje da se Hrvatska podijeli na šest izbornih jedinica, uvažavajući ustavnu jednakost biračkog prava. S Goranom Čularom, profesorom Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, autorom Gongovog modela izbornih jedinica i analize "Hoće li sljedeći parlamentarni izbori u Hrvatskoj biti neustavni?", analizirali smo HDZ-ove namjere u vezi izbornog zakonodavstva i ulogu oporbe u političkim procesima.
Opozicija je zatražila osnivanje stručne radne skupine za izmjene Zakona o izbornim jedinicama u kojoj bi bio jednak broj članova iz vladajuće većine i iz opozicije. Iako HDZ-u nije potreban konsenzus, hoće li se dogoditi čudo da prestanu ignorirati zahtjeve oporbe? I koliko su ti zahtjevi oporbe uopće opasni HDZ-u?
Kada se određuju demokratska pravila igre, a izborne jedinice to zasigurno jesu, onda je uobičajeno i bilo bi normalno da se ona utvrđuju u konzultacijama s opozicijskim strankama i da se u ime jačanja demokratskog potencijala društva te vrste promjena donose konsenzusom. Formalno gledano, HDZ je u situaciji u kojoj kontrolira većinu i žao mi je što HDZ ne koristi tu činjenicu za širi demokratski razvoj društva, jer u konačnici opozicija ne može HDZ-u nametnuti rješenje koje on ne želi. Vladajući žele imati apsolutnu kontrolu nad svim procesima i vjerojatno percipiraju da među oporbom ima različitih razmišljanja o mogućim rješenjima budućeg Zakona o izbornim jedinicama. Oporba se promišljeno postavila uvažavajući svoju trenutnu poziciju. Dali su procesne i supstancijalne uvjete, a rješenje načelno ostavili otvorenim. Smatram da oporbi nedostaje jedan vrlo bitan uvjet za HDZ, a to je razmjernost izbora, preračunavanje glasova u mandate stranaka. HDZ bi mogao ponuditi model koji bi zadovoljavao sve sadašnje uvjete oporbe, a s kojim oporba na kraju nikako ne bi mogla biti zadovoljna. A to je model da svaka županija bude jedna izborna jedinica i da imamo 21 izbornu jedinicu. To rješenje bi skroz išlo na ruku HDZ-u, koji je u sadašnjoj političkoj situaciji neprikosnoven po svom rejtingu. Međutim, i za vladajuću stranku to je rizična situacija jer ukoliko bi se oporba uspjela ujediniti, sve što je HDZ namijenio sebi zapravo bi otišlo ujedinjenoj oporbi. Zbog tog rizika HDZ neće ići u takvo rješenje, već s minimalnim promjenama iz kojih nitko ništa posebno ne dobiva.
Strah od regionalizma
Ako sadašnji model izbornih jedinica s minimalnim izmjenama koje se najavljuju ne osigurava vlast recimo vladajućem HDZ-u, zašto tolika borba? Netko neupućen sa strane rekao bi da je u pitanju nečiji opstanak, biti ili ne biti.
Promjene ne bi bile značajne ni za jednu političku stranu. Aktualne izmjene propuštena su prilika da se pitanje izbornih jedinica trajnije uredi i da to postane, kao što je rekao sam premijer Plenković, zaista tehničko pitanje. Istina, pitanje izbornih jedinica je tehničko, ali naše političke elite, ne samo HDZ nego i sve prijašnje vlade koje se njime nisu bavile, napravile su od njega političko pitanje. Već sam pristup HDZ-a tim izmjenama nepotrebno ga dodatno politizira.
Poštujući jednakost biračkog prava, Slavonija svakako gubi po bilo kojem rješenju i modelu. Jedini je problem kako će se to upakirati. Pokosov prijedlog koji HDZ razmatra Slavoniji oduzima političku snagu, ali na način da se to ne vidi na prvu loptu
Hoće li aktualne izmjene biti samo kozmetika u HDZ-ovoj kuhinji ili ipak donose nešto novo?
Ne želi se HDZ puno baviti temom izbornih jedinica. HDZ je svoje odluke već donio. Političari često funkcioniraju po principu da ono što ne moraju raditi, to neće raditi. HDZ je procijenio da je za njih u ovoj situaciji najoptimalnije da ne idu u prevelike promjene, već da se drže minimalnih izmjena koje će zadovoljiti odluku Ustavnog suda i, naravno, da zadovolje i svoje unutarstranačke odnose. Međutim, smatram da minimalni zahvati ne zadovoljavaju sve naputke Ustavnog suda koji je upozorio da nije samo cilj da se postigne jednakost biračkog prava putem jednake težine glasa, već i da se jedinice ustroje na teritorijalno prirodniji način. HDZ spominje dva modela: po jednom modelu izborne jedinice ostaju ovakve kakve jesu, a po drugom bi se minimalno prekrojile, kako profesor Nenad Pokos s Instituta "Ivo Pilar" predlaže. Ostaje da vidimo kako će politički reagirati Ustavni sud, s obzirom na to da smo u godini kada devet ustavnih sudaca završava svoj mandat, a jedan dobar dio je u reizboru. Vrlo je moguće da Ustavni sud samo prijeđe preko HDZ-ovog prijedloga kakav god da bude.
U kojoj će se mjeri HDZ držati naputaka Ustavnog suda? Što je po vama najproblematičnije u HDZ-ovom modelu?
Prvi cilj jednakosti biračkog prava vjerojatno će se postići, ali i to je upitno jer je Ustavni sud spominjao i nevjerodostojne biračke popise. HDZ će vrlo vjerojatno za temelj izračuna uzeti broj birača koji utvrđuje resorno Ministarstvo uprave. Vjerujemo da je popis stanovništva bliži realnom stanju nego popis birača, jer znamo da je negdje broj birača veći od ukupnog broja stanovnika. Ali ni podaci popisa stanovništva više ne odgovaraju realnom stanju na terenu koje je bilo prije dvije godine. HDZ ostaje u okviru modela deset izbornih jedinica puta 14 saborskih mandata, što smatram najgorom situacijom koja se može dogoditi. Potrebno je izaći iz tog modela bez obzira na to koliki će broj izbornih jedinica na kraju biti. Trebalo bi postići trajno teritorijalno rješenje. HDZ faktički predlaže da svake četiri godine uvijek iznova mijenjamo i pomičemo granice izbornih jedinica, a ne broj saborskih mandata, jer bi sve izborne jedinice i dalje imale po 14 mandata. Ako svake četvrte godine ustanovimo da je došlo do promjene u demografskom smislu ili u biračkom popisu, morat ćemo određenu općinu ili grad preseliti iz jedne u drugu izbornu jedinicu da bismo zadovoljili tu razmjernost. To bi na kraju krajeva rezultiralo time da žive birače selimo iz jedne izborne jedinice u drugu, što bi trebalo izbjeći. Građani bi trebali znati, pa i za cijeli život, koja je njihova izborna jedinica i bilo bi poželjno da se ona poklapa s granicama njihovih županija koje su dio te izborne jedinice. Također, brojka od 151 saborskog zastupnika neće se spuštati. Samo jednom u 30 godina imali smo situaciju da je sljedeći saziv Hrvatskog sabora imao manje mandata nego prethodni, i to je bilo 1995. Poslije je taj broj mandata samo rastao, što je prirodno za politiku. Zašto da sami sebi uskraćuju tu mogućnost da što više ljudi dobije svoju poziciju?! Teško je stranke natjerati da idu sa 151 na 120 mandata. To nije nikome u interesu, ni HDZ-u, a ni oporbenim strankama.
Možemo! je još uvijek stranka Zagreba, bez obzira na mjestimične uspjehe u drugim sredinama. Smatram da trenutno ne pokazuju ambicije da se izgrade kao nacionalna stranka
Koliko bi Gongov prijedlog iz 2014. godine sa šest izbornih jedinica promijenio sliku sabornice? I sadašnji prijedlog SDP-a je sličan prijedlogu Gonga.
Nismo imali nikakav uski politički cilj niti smo razmišljali o stranačkim interesima. Ni po Gongovom prijedlogu ne bi se dogodilo ništa posebno u stranačkim odnosima, osim što bi sustav bio proporcionalniji nego sada. U šest izbornih jedinica dijelilo bi se više mandata nego sad po izbornoj jedinici, i to od 17 do 29 mandata. Kada je manji broj izbornih jedinica s više mandata, ali različitim proporcionalnim brojem birača, ili stanovnika, onda su po definiciji svi ti disproporcijski učinci preračuna glasova u mandate stranaka manji. Velikih političkih efekta ne bi bilo, štoviše, oni bi bili proporcionalniji. Možda bi se promijenilo samo ono na što je HDZ naročito osjetljiv u poimanju hrvatskih regija. Tih šest izbornih jedinica išlo bi po granicama povijesnih regija i pitanje je bi li to s vremenom stvorilo kod građana potrebu za regionalizmom, odnosno da se te izborne jedinice preslikaju na unutarnji ustroj. HDZ se jako toga boji, ali ne samo HDZ, čuli smo nedavno i predsjednika Zorana Milanovića koji je rekao da bi bilo koji drugi ustroj s manje županija ili regija bio katastrofa za Hrvatsku. Na isti način je i Tuđman razmišljao. Mislim da taj strah nije realan. Za 30 godina postojanja sadašnjih županija, politički i gospodarski interesi, pa čak jednim dijelom županijsko identitetsko poimanje građana toliko se učvrstilo da je recimo nezamislivo da Zadarska županija uđe u veliku dalmatinsku regiju ili da Istra ide u jednu veliku regiju s Likom.
Za razliku od vašeg prijedloga, HDZ neće ići na odvajanje Zagreba kao zasebne izborne jedinice. Da li bi taj prijedlog Gonga donio promjenu u omjeru snaga HDZ-a i recimo SDP-a ili stranke Možemo?
Možda bi to HDZ-u donijelo nešto manje u odnosu na sadašnju situaciju, kada su dijelovi Zagreba pripojeni još trima izbornim jedinicama, a možda i ne bi. Pogotovo ako bi Zagreb bio jedna velika izborna jedinica gdje bi se, kao po Gongovom prijedlogu, dijelio daleko veći broj saborskih mandata nego sadašnjih 14, odnosno 26 do 28 mandata, kako smo predložili. Kada se dijeli više mandata, rezultati preračunavanja glasova u mandate uvijek su načelno proporcionalniji nego kada se dijeli manji broj mandata. Također, s obzirom na rezultate parlamentarnih izbora 2020., značajnu prednost ne bi ostvarili ni SDP ni Možemo! jer je lijeva scena podijeljena, pa je HDZ ispao najveća zagrebačka stranka.
(Foto: Sandro Lendler)
Potpuni neprijatelji
Na HDZ-ov model koji donosi smanjivanje saborskih mandata iz Slavonije nezadovoljno je reagirao osječko-baranjski župan Ivan Anušić?
Poštujući jednakost biračkog prava Slavonija svakako gubi po bilo kojem rješenju i modelu. Jedini je problem kako će se to upakirati. Pokosov prijedlog koji HDZ razmatra Slavoniji oduzima političku snagu, ali na način da se to ne vidi na prvu loptu. Po tom prijedlogu, četvrta i peta izborna jedinica i dalje imaju 14 mandata, ali tako da se četvrtoj priključuju Koprivnica i dijelovi treće izborne jedinice, a petoj dijelovi šeste izborne jedinice. Cijela ta priča o izbornim jedinicama nije priča o stvarnosti, nego o dojmu, jer u stvarnosti Slavonija gubi ne zato što bi to netko želio, nego jer je to naprosto matematički rezultat jednakosti biračkog prava.
Kako komentirate trendove u političkoj komunikaciji u sabornici?
Loše. Oporba i vlast su međusobno postavljeni kao potpuni neprijatelji. Jako velika polarizacija između vladajućih i oporbe nije normalna za funkcioniranje jedne demokracije. Obostrano uvažavanje između vlasti i oporbe zaista bi bilo potrebno. Istina, HDZ vodi isključivu politiku, ali oporba ima nevjerojatnu lošu karakteristiku da ne zna gradirati stvari, jednakom žestinom i teškim riječima napada HDZ za vrlo ozbiljne probleme kao što su korupcija ili obnova Banije i za potpuno benigne stvari koje se mogu desiti svakoj vlasti u svakoj državi. Ne shvaćam politiku po kojoj oporba baš uvijek mora naći razlog da napadne vladajuću stranku. Oporba takvu politiku provodi već nekoliko godina i sve to vrijeme HDZ ima isti rejting. Ne znam koji više dokaz oporbi treba da bi vidjela da im ova strategija naprosto ne funkcionira. Kao i devedesetih godina, HDZ dolazi u situaciju dominantne političke stranke koja na narednim izborima može nadmoćno pobijediti, ali s druge strane taj isti HDZ pokazuje veliku nervozu i ulazi u fazu regresije u demokratskim standardima. Vjerojatno zbog svoje istrošenosti i dugotrajne izloženosti kroz dva vladajuća mandata. Uvijek smo na neki način bili ponosni da Hrvatska nije došla na razinu Srbije, pa čak ni Mađarske i nekih drugih istočnoeuropskih država, ali u nekim elementima idemo u tom smjeru. Takav trend se naslućuje i sljedeći izbori će definirati daljnji demokratski razvoj Hrvatske.
Iznenađenje prošlih parlamentarnih, a zatim lokalnih izbora bila je platforma Možemo! koja sada ima velika politička očekivanja. Jesu li realna?
Možemo! je još uvijek stranka Zagreba, bez obzira na mjestimične uspjehe u drugim sredinama. Smatram da trenutno ne pokazuju ambicije da se izgrade kao nacionalna stranka, već će nastaviti model po kojem su i uspjeli na nacionalnoj razini – stranka Zagreba koja zbog veličine glavnoga grada igra i nacionalno relevantnu ulogu. Njihov ulazak u politiku iz civilnog društva ostavio je u njima dozu podozrivosti prema političkom svijetu koju su, posebno na svom početku, ispoljavali u vidu nekih posebnih stranačkih kontrola procesa, iako javno zagovaraju nestranačku profesionalizaciju uprave. S druge strane, oni su iz civilnog društva u politiku unijeli jednu ozbiljnost u vidu iskrene volje da grade javne politike na dobrobit građana i da se drže svojih ideoloških obećanja, kao u slučaju roditelja odgojitelja. U Zagrebu su zatekli čitav niz problema s kojima ni iskusnije stranke ne bi mogle uspješno funkcionirati. Nezadovoljan sam oko njihove bazične zelene politike. Koliko god bili nezadovoljni količinom otpada koji se odvaja na vratima, sposobnost građana da odvajaju otpad još je uvijek kudikamo veća od sposobnosti grada da ga na pravi način zbrine. To nije problem građana, to je problem vlasti. I ne može biti izgovor kako se godinama nije ulagalo i tražiti da građani unaprijed dodatno financiraju gradske resurse da bi, pazi sad, to odvajanje dobilo svoj pravi smisao. Ovako građani sudjeluju u generalnoj probi, koja im se još i naplaćuje, da bi bili spremni jednog dana kada grad postane sposoban potpuno zadovoljavajuće gospodariti odvojenim otpadom. Znali su gdje dolaze. Nema prebacivanja odgovornosti na građane tamo gdje je vlast odgovorna.
