Izglasavanje Ivana Turudića za novog glavnog državnog odvjetnika posljednjih je dana prvoklasna politička tema u državi, a razloga za to je mnogo. Osim njegove neosporne bliskosti s vladajućim HDZ-om, problematične su poruke koje je izmjenjivao s uskočkom optuženicom Josipom Rimac (danas Pleslić) i prisan odnos s bjeguncem Zdravkom Mamićem. Pritom je Turudić uhvaćen u brojnim izmotavanjima i lažima u tim i ne samo tim slučajevima. O tome i drugim aktualnim temama razgovaramo s politologom Goranom Čularom, profesorom na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.

S obzirom na takve okolnosti, kakvu vladavinu prava i demokraciju trenutno imamo u Hrvatskoj? Što je u cijelom slučaju vama najproblematičnije?

Činjenice koje su se u javnosti pojavile o gospodinu Turudiću, o njegovim kontaktima i prirodi tih kontakata bile bi u svakoj normalnoj političkoj situaciji dovoljne da oni koji ga predlažu preispitaju njegov izbor za glavnog državnog odvjetnika. Meni je u svemu najproblematičnija unisonost HDZ-a i njegovih koalicijskih partnera da brane taj izbor. Poruka je sljedeća: nema tog argumenta koji ćemo mi uzeti u obzir, a to uništava samu bit demokratske politike. Čak i u vrijeme Tuđmanova HDZ-a mogli ste pročitati stavove istaknutih članova koji su bitno odudarali od službene stranačke politike. Nevjerojatna unisonost proširila se i na koalicijske partnere. Potpuno suprotno uvriježenim, pretežito lijevim stavovima da su manjine, po definiciji stvari, osjetljivije na povrede demokratskih standarda, zapravo se pokazuje potpuno suprotno – njihove predstavnike, uz časne iznimke, baš briga za te bakrače, jednako kao i liberale. Nakon dužeg perioda, od 2000. godine naovamo, kad su se zaista održavali izbori u demokraciji, oni opet postaju "izbori o demokraciji". To je, mislim, najproblematičnije.

Od 2016., a posebno nakon 2020. godine HDZ ponovno dominira hrvatskom stranačkom scenom, ovog puta prvi put od 1990. sa značajnom opozicijom na oba kraja ideološkoga spektra. To je za HDZ bila idealna situacija i samo ju je trebalo održavati

Treba li stoga biti naivan i povjerovati premijeru kad kaže da je riječ "o medijsko-političkom udaru na Vladu"? Smatrate li da je izborom Turudića učinjen određeni ustupak desnijem krilu HDZ-a? Koliko se takav ustupak može obiti o glavu HDZ-u na izborima?

Nisam uvjeren u tezu o pogodovanju desnici, kako u HDZ-u tako i izvan, kao zalogu za budućnost. Možda je u samom početku i bilo takvih računica, ali odluka da se Turudić brani po svaku cijenu rezultat je nečeg drugog. Mislim da je riječ o samom premijeru Andreju Plenkoviću. U nekim drugim okolnostima možda bi i napravio neki manevar, rekao da je riječ o novim informacijama koje traže dodatne konzultacije ili tome slično. Ovdje Plenković nije računao da će informacije koje je on znao tako javno i jako odzvoniti. Na drugoj strani su predsjednik Zoran Milanović i mediji kojima on često docira i donesena je odluka da se takav osobni poraz ni u snu ne može dozvoliti. Kad je riječ o posljedicama za HDZ i izglede na izborima, dogodio se bitan iskorak. Od 2016., a posebno nakon 2020. godine HDZ ponovno dominira hrvatskom stranačkom scenom, ovog puta prvi put od 1990. sa značajnom opozicijom na oba kraja ideološkoga spektra. To je za HDZ bila idealna situacija i samo ju je trebalo održavati da konopac ne nategne previše i da udruži opoziciju. Možda se pokaže da je upravo slučaj Turudić to prejako zatezanje. Jedino što u ovom trenutku može ugroziti HDZ na vlasti jeste udruživanje značajnog dijela opozicije na izborima. Ne tvrdim da će do toga doći, ali sada to više ne ovisi o HDZ-u, već isključivo o opoziciji. Jer na slučaju Turudić izgubili su stratešku kontrolu nad opozicijom.

 

Premijer se izvlači

Reakcija parlamentarne oporbe na izbor Turudića bila je očekivana, posebno ona zastupnika i drugih članova platforme Možemo! koji su noć prije u znak protesta probdjeli na Markovu trgu. Kako biste komentirali taj čin i kakve su šanse za formiranje određene alternativne oporbe, što se također spominjalo kao mogućnost na ovogodišnjim izborima?

Možemo! se nalazi u svojevrsnoj disonanci onoga kako interpretira političku situaciju i onoga kako se strateški ponaša. Retorički, pa i u smislu takvih okupljanja, potiču tezu da pod vlašću HDZ-a sama demokracija dolazi u pitanje. U svojim izbornim strategijama ponašaju se kao da to nije tako. Svi trebaju shvatiti ozbiljnost situacije, posebno birači, jedino stranke ne moraju odustajati od svojih donesenih izbornih strategija. Kako se obično takve disonance razrješavaju racionalizacijom, u posljednje vrijeme nameću tezu da je poraz HDZ-a na izborima moguć jedino uz jako povećanu izlaznost birača na izborima. Takva teza ima nekoliko vrlo jasnih problema: a) kako pokazuju određene analize koje koriste podatke Fakulteta političkih znanosti, ima nekih naznaka da su apstinenti u Hrvatskoj sličniji biračima novih stranaka, ali to je jako daleko od bilo kojeg jasnog pokazatelja da je ta teza točna; b) uopće ne razmatraju suprotne teze, recimo da određene koalicijske izborne strategije možda mogu rezultirati nekim uspjesima i bez povećane mobilizacije birača i c) uopće ne dovode u vezu koalicijske strategije stranaka s izlaznošću birača, valjda pretpostavljajući da su to dvije nepovezane stvari.

Koje bi dakle koalicijske izborne strategije bez povećane mobilizacije birača mogle biti uspješne?

To je ipak stvar procjena političara na temelju ciljanih informacija o ponašanju birača. Općenito, hrvatski izborni sustav, posebno na razini izbornih jedinica, stvara nemalu disproporciju između glasova i mandata, a ta je disproporcija veća što više glasova ostaje ispod praga. Jedan mandat više u svakoj izbornoj jedinici stvara razliku od deset mandata, što nije zanemarivo. Ako taj mandat pokupite upravo glavnom konkurentu, to će vašu neto razliku i dodatno povećati. Jedan od razloga zašto je Gong predlagao smanjenje broja izbornih jedinica na šest jest, između ostaloga, u tome da bi takvi izbori imali znatno slabije disproporcijske učinke i time bitno manje poticaje strankama za izborno koaliranje. Izborno koaliranje nije nešto što bi politolog načelno zagovarao, jer zamagljuje jasno programsko natjecanje, a može i zbuniti birače i rezultirati određenim osipanjem biračkoga tijela. U tom smislu izborno koaliranje je i rizik. Međutim, negirati učinke koalicija na konačnu raspodjelu mandata jednostavno nije točno. Osim toga, od 2015. stranke na raspolaganju imaju i preferencijsko glasanje, koje se može iskoristiti da bi se i biračima koalicija pružila mogućnost da se stranački jasno izjasne. Sve je stvar odluke i jasne komunikacije s biračima.

Možemo! se nalazi u svojevrsnoj disonanci onoga kako interpretira političku situaciju i onoga kako se strateški ponaša. Retorički, pa i u smislu okupljanja, potiču tezu da pod vlašću HDZ-a sama demokracija dolazi u pitanje. U svojim izbornim strategijama ponašaju se kao da to nije tako

Oporba je za subotu najavila prosvjed na Trgu svetog Marka u Zagrebu. Što njime može dobiti?

Prosvjedom želi poručiti da politika u Hrvatskoj izlazi izvan okvira normalnog demokratskog nadmetanja i da slučaj Turudić nije početak, već jako uznapredovala faza tog procesa, a vjerojatno ujedno i testirati stvarnu reakciju građana i na temelju toga odlučiti ima li smisla razmatranje bilo kakvih drugih koalicijskih aranžmana. Priča o koalicijskom nastupu i inače će se zarolati. Najveći pobornici su upravo male stranke, Socijaldemokrati, HSS, Centar, stranke koje nisu sigurne kako uopće prijeći prag. I to je razumljivo. Međutim, prave izborne strategije traže puno racionalniji pristup i ponešto istraživanja. HDZ, s druge strane, već ubire "plodove" svog inzistiranja na Turudiću. Zajednički nastup opozicije, pa bilo tek kao ideja u zraku ili medijski napisi, jedino je što ih uistinu može napraviti nervoznim.

Predsjednik Milanović vrlo je kritički dočekao izglasavanje Turudića kojeg je, najblaže rečeno, nazvao muljatorom. Ured predsjednika u jednom je priopćenja naveo i da predsjednik vlade "nije tražio sigurnosnu provjeru tog sumnjivog i mutnog (nazovi)suca, iako je taj godinama sinonim za dušebrižnika kriminalnog miljea". Premijer je prije toga tvrdio da su tražili sigurnosnu provjeru za Turudića – dakle, netko opet laže? Ako je tome tako, onda možebitno imamo i zloupotrebu sigurnosno-obavještajnog aparata u političke svrhe?

Ne poznajem detalje takvih procedura ni ovlasti koje i tko u tome ima. To su stvari za pravnike ili stručnjake za nacionalnu sigurnost. Kao politologu bi mi bilo sasvim razumljivo da predsjednik države i vlade mogu zatražiti, ako to smatraju potrebnim, takvu provjeru za svakoga koga po Ustavu ili zakonu imaju pravo predlagati za neku funkciju. To proizlazi iz logike takvih položaja i ovlasti, bez obzira na to što je propisano u konkretnoj administrativnoj proceduri ili nekim drugim zakonima. Ponavljam, onda kad su ovlašteni predlagači, ne kad se sjete za bilo koga u sustavu. To bi moralo biti tako ako želimo da ih možemo držati odgovornima za njihove odabire. U tom smislu mi je malo smiješno da se premijer izvlači na to da takve provjere prema zakonu vrijede pet godina i da on nije mogao tu ništa. Da je htio, mogao je. U svjetlu čitave afere ovako ostavlja sumnju da mu je dobro došlo. Nema kod nas premijer ni ovlasti za razrješenje ministara, pa ih je svejedno razrješavao, i nije bio prvi koji je to radio. Faktički je 2017. sastavljao novu vladu, sa sasvim novim stranačkim sastavom, a da je prvi premijer od 2000. godine koji nije dobio mandat za sastavljanje vlade od tadašnje predsjednice. To je radio 44 dana, iako Ustav za promjenu vlade bez izbora nudi najviše 30 dana. Čudna je ta pravna mimikrija, kad treba dozvoljava sve, a kad treba, potpuno oslobađa odgovornosti.

(Foto: Marin Tironi/PIXSELL)

 

Predvidljiv Ustavni sud

Što nam govori premijerova indirektna prijetnja DORH-u "držite se sebe i svojih nadležnosti", uz prethodni komentar da poruke koje je Turudić razmjenjivao s Josipom Rimac nisu relevantne, da je to "privatna korespondencija"? Jesu li takve prijetnje normalne i opravdane? Ne insinuira li Plenković takvom porukom DORH-u istovremeno i mjesto otkuda su mogle procuriti navedene suspektne poruke?

Da, to je bila poruka: znam da ste vi to inicijalno plasirali da biste utjecali na moj odabir, a to nije vaš posao. Koji su bili motivi onih koji su materijal dostavili novinarima i kad se to dogodilo, možemo samo nagađati. Možda se iza toga kriju vrlo pokvarene namjere, a možda i svijest o javnom interesu. Ali time, i posebno kvalifikacijom da javne objave poruka služe nekim interesnim grupama, a tu je mislio na medije, potpuno je eliminirao element javnosti iz procesa donošenja javnih i političkih odluka. Na kraju krajeva, konačnu je odluku donio Sabor i nema ništa normalnije u demokraciji da na različite načine pokušavamo utjecati na odluke naših zastupnika.

U jednoj televizijskoj izjavi Turudić je rekao da nije siguran da je u Hrvatskoj trebalo osnovati Ured europskog javnog tužitelja (EPPO), sugerirajući da mu se previše daje na značenju. Taj je ured ranije podigao optužnicu protiv dvoje bivših visokopozicioniranih članova HDZ-a, bivše ministrice Gabrijele Žalac i Tomislava Tolušića, i umjesto da pohvali rad ureda s kojim bi trebao i osobno ubuduće surađivati, on smatra da se moć EPPO-a prenaglašava. Time kao da je otkrio svoju buduću poziciju zaštitnika aktualne vlasti?

Ali Plenković se tu nije sjetio upozoriti Turudića da se, kao sudac, suzdrži javnog komentiranja odluka izvršne ili zakonodavne vlasti i pokušaja da utječe na nešto što nije njegov posao! Što neće biti njegov posao ni kad bude glavni državni odvjetnik. Nije to Turudiću prvi put, svojedobno je predlagao da se u zakon unese kazneno djelo poricanja karaktera Domovinskog rata, da bi on kao sudac mogao po tom zakonu suditi. Gori od političara koji presuđuju su samo suci koji donose zakone.

Turudić je svojedobno predlagao da se u zakon unese kazneno djelo poricanja karaktera Domovinskog rata, da bi on kao sudac mogao po tom zakonu suditi. Gori od političara koji presuđuju su samo suci koji donose zakone

Govorite dakle o zamijenjenim ulogama između političko-pravosudne nomenklature, što je povremeno odlika ove naše demokracije. Na koncu, eto razloga za daljnju sumnjičavost u ono što se naziva neovisnost pravosuđa.

Iako je napredovanje unutar pravosuđa načelno prepušteno samom pravosudnom sustavu, i jedan ili dva političara unutar Državnog sudbenog vijeća ili Državnoodvjetničkog vijeća ne čini veliku razliku, upravo iz objavljenih SMS-poruka mogli smo vidjeti da politička podrška sucima ili državnim odvjetnicima s ambicijama napredovanja može biti krucijalna. Stvari se institucionalno mogu samo nešto pametnije ili manje pametno postaviti, ali krajnji učinci uvijek ovise o profesionalnom integritetu sudaca i odvjetnika. I tako je svugdje, i u obrazovanju, i u liječništvu, i u novinarstvu, i u drugim pozivima. S druge strane, i političari se mogu osjećati ograničeno. Milanović iskreno misli da Ustavni sud Hrvatskoj nije potreban. U Možemo! su sigurno bili iznenađeni da im se upravni sud "petlja" u provođenje jedne javne politike, mjere roditelj-odgojitelj, koju su u izborima jasno obećali i koja nema veze s ljudskim pravima.

Povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa je, što institucionalno, što kadrovski, osakaćeno, jer je išlo na živce i političarima i sucima. Možda su tome doprinijele i određene odluke Povjerenstva. Mislim na odluku o Karamarku iz vremena Dalije Orešković koja je imala izravni politički utjecaj, da bi kasnije na upravnom sudu pala. Štoviše, pokazalo se da je Karamarko, čak i u sukobu interesa, imao bolje procjene arbitražnih sporova oko INA-e od Petrova koji nije bio u sukobu interesa. Nataša Novaković je kaznila dva zastupnika zbog toga kako su glasali u Hrvatskom saboru, iako u Ustavu jasno piše da zastupnik ne može biti kažnjen za to kako glasa. Ustavni sud je nedavno ukinuo Hrvatskom saboru mogućnost vjerodostojnog tumačenja zakona, možda iz opravdanih razloga, a u životu se svakodnevno traže tumačenja zakona, i to, zamislite, od ministarstava, pa čak i od agencija, dakle od izvršne vlasti koja je sama sudjelovala u pripremi istih zakona.

Ustavni sud je donio odluku kojom je odbio ocjenu suglasnosti Zakona o izbornim jedinicama s Ustavom, tako da su jedinice i dalje ustrojene na teritorijalno neprirodan način. Iz Gonga poručuju da su "loše i nelogične izborne jedinice prekrojene po mjeri vladajućih, na temelju nepouzdanog registra birača, urušavajući povjerenje građana u izbore i vjerojatno slabeći njihovu ionako nisku participaciju". Kako komentirate odluku Ustavnog suda i koliko je ona važna u godini izbora?

Ustavni sud je jedna sasvim predvidljiva institucija. Ne samo da s velikom vjerojatnošću možete predvidjeti njihove odluke, već se isto tako može predvidjeti kojih troje sudaca će pisati izdvojeno mišljenje. Ako je tako, postavlja se pitanje čemu zapravo služe te njihove vehementne ustavnopravne rasprave kad završavaju vrlo često istim rezultatom. Nisam očekivao da će Ustavni sud išta drukčije reći oko izbornih jedinica. Da je Ustavni sud htio išta ozbiljnije napraviti, on bi to već napravio kod prve odluke.

 

Sukob dva interesa

Kako gledate na već notornu činjenicu da novinare i njihove izvore HDZ želi ušutkati uvođenjem u Kazneni zakon kaznenog djela "neovlaštenog otkrivanja sadržaja izvidne ili dokazne radnje", što je kolokvijalno nazvano Lex AP?

Nisam pravni stručnjak i nisam upoznat kako se to rješava u drugim državama. Istina je da se tu sukobljavaju dva interesa, od kojih je jedno ljudsko pravo, a drugo temelj demokratskog nadzora nad pravosudnim postupcima. S jedne strane, javnost mora nadgledati rad i Državnog odvjetništva i suda. To je posebno važno u ovakvim državama, u kojima građani nemaju puno povjerenja u pravosudni sustav, i to s razlogom. Slučaj Turudić to zorno pokazuje. S druge strane, istina je da objava dokumenata iz izvida ili istrage jako narušava osobno pravo na presumpciju nevinosti. Bivša gospođa Rimac je vjerojatno u javnosti već osuđena, premda postupak nije ni počeo. Bez obzira na to koja je motivacija Vlade da ide na kaznenu odgovornost, važno je da se to zakonski dobro postavi, a stvar će, kao i uvijek, ovisiti o konkretnom slučaju. U zadnjim verzijama prijedloga Vlada je dosta reterirala pod utjecajem javnosti, a možda i sugestija iz Europske unije. Viđeniji pravnici tvrde da je sada riječ o korektnom prijedlogu. Mislim da bi i opozicija to trebala prihvatiti barem kao polaznu osnovu za raspravu. I kad ne bude HDZ-a i današnje opozicije, to će i dalje biti problem. Znate, nije HDZ jedini politički akter u Hrvatskoj zatvoren za argumente.

Hrvatsko novinarsko društvo je poručilo da bi stupanje na snagu takvog zakona ozbiljno ugrozilo istraživačko novinarstvo i ušutkalo zviždače. Vjerujemo da je ipak od javnog interesa da građani saznaju za određena kriminalna djela.

Najnovija verzija, s umetnutim člankom, osigurava da novinar ne može odgovarati, ali i da nitko ne može odgovarati ako je objavljivanje bilo u javnom interesu. Što je alternativa? Da u zakon stavimo da su izvidi i istrage javni i da je pravo građana da imaju uvid u sve faze postupka? Znam da bi novinari htjeli da im beskrajno vjerujemo da se svi u svakom trenutku drže načela svoga poziva, to bi htjeli i suci i političari, i mi nastavnici. Praksa govori da nije uvijek tako, pa ni u novinarstvu. A osim toga, hoće li se nešto objaviti ili neće, i kako će se objaviti, ne ovisi često o novinaru. Koliko, braneći novinarstvo, branimo zapravo interese vlasnika i sprege urednika možda najbolje mogu odgovoriti sami novinari. I Turudić žarko želi da mu vjerujemo da ništa od njegovih kontakata i "određenosti" nije utjecalo na njegovu sudačku profesionalnost. Teorijski je to moguće. Zašto mu ne vjerujete?