Na mjestu smo i u gradu koji posljednjih 200 godina nosi u sebi svu veličinu i sav ponor hrvatsko-srpskih odnosa. Ovo što ću izgovoriti o tome ne bi trebalo biti shvaćeno ni kao pouka ni kao prodika. Ovo je ispovijest o onima koji nakon svega ne bi trebali i ne bi smjeli biti krivi.
1891.
U Zagrebu je 1891. na izložbi Hrvatsko-slavonskog privrednog društva izvedena "Lijepa naša domovino" i prihvaćena kao narodna hrvatska himna. Pedeset godina nakon praizvedbe u kući glinskog trgovca Peleša, a u izvedbi kadeta austrougarske vojske, pripadnika 10. graničarske pukovnije Josifa Runjanina (Vinkovci, 1821. – Novi Sad, 1878.). Naziv himne početni je dio pjesme Antuna Mihanovića "Domovina hrvatska" koju je Runjanin uzeo kao tekstualnu osnovu za buduću hrvatsku narodnu, a potom i državnu himnu. Muzičku poduku Runjanin je dobivao od vojnog kapelana, a stečenu vještinu pjevanja i sviranja prakticirao je u zboru pravoslavne crkve i okupljanjima glinskih naprednih, ilirskih krugova. Zahvaljujući ilirskom pokretu slobode u austrougarskim pokrajinama i u Glini pjevale su se pjesme slobode. Pjevali su ih zajedno Hrvati i Srbi. Slučaj je htio da hrvatsku narodnu himnu slobode komponira Srbin Josif Runjanin.
1941.
U Glini 1941. prvi put u majskom pogromu 12. na 13. maj, drugi put 29. na 30. jula, a treći 4. na 5. augusta kvislinška ustaška vlast Nezavisne Države Hrvatske, osnovane pod patronatom nacističke Njemačke i fašističke Italije, počinila je najmasovniji, najbrutalniji i najpodmukliji zločin uništenja srpskog naroda izvan sistema njezinih logora smrti i koncentracijskih logora – zločin u glinskoj crkvi, crkvi Rođenja Presvete Bogorodice. Taj čin bio je ostvarenje najava više ustaških prvaka, kakva je bila i izjava Milovana Žanića: "Ustaše! Da znate: ja govorim otvoreno. (...) Ovo ima biti zemlja Hrvata i nikog drugog i nema te metode koju mi nećemo kao ustaše upotrijebiti da načinimo ovu zemlju zbilja hrvatskom i da je očistimo od Srba" (Gradiška 2. 6. 1941.). Tako je nakon 50 godina, u kojima je propalo austrougarsko carstvo i formirana je država koja je bila izraz zajedničkih slobodarskih težnji, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca/Kraljevina Jugoslavija, a unutar nje Banovina Hrvatska, umjesto ilirske pjesme slobode Glinom ovladala ustaška pjesma smrti. Zbog čega? Zbog drugačijih pogleda na odnose u zajedničkoj državi? Zbog sukoba koji su te poglede pratili (uključujući i one nasilne)? Zbog ideje po kojoj nije moguća nikakva zajednička država nego jedino onakva kakvu najavljuje Milovan Žanić?
1991.
Urušavanje komunističkih poredaka i federalnih država u slavenskom dijelu Evrope otvorilo je erupciju nacionalizama i nacionalnih stradanja u prošlosti. Progovorila je "glinska crkva" na srpskoj i "križni put" (put zarobljenih pripadnika vojski NDH i dijela civila koji su s njima izbjegli) na hrvatskoj strani. Rečeno je da su progovorile zato što se o njima u vrijeme "komunizma" nije smjelo govoriti. Ubrzo se pokazalo da to nije izraz slobode pristižuće liberalne demokracije, nego upotreba tih stradanja za nacionalnu, a potom i za ratnu mobilizaciju. Takva upotreba ratnih i poratnih stradanja pripremila je srpske ratne aktere na progon (uključujući i ubistva) glinskih Hrvata nakon 1991., a hrvatske ratne aktere na progon (uključujući ubistva i preimenovanje glinskog Spomen-doma u Hrvatski dom) glinskih Srba nakon 1995. Jedna historijska trauma na drugu.
Što bismo trebali?
Još nije prošlo 50 godina od posljednje glinske hrvatsko-srpske traume. Ali nije ni trauma zacijeljena, a pogotovo se nije dogodilo ono što omogućava zacjeljivanje. Nije se dogodilo ni priznavanje ni suočavanje. Umjesto toga jedni relativiziraju, a drugi negiraju. Primjer za to je da na zgradi pred kojom stojimo još uvijek nema natpisa Spomen-dom. Malobrojni priznaju i imaju javnu svijest o zločinu koji su ustaše 1941. počinile prema Srbima nakon što su ih u ovdje doveli na "pokrst". Poduke koja bi omogućila suočavanje s tim nema ni u školama, a u javnosti samo kao informacija o komemoraciji kao što je današnja.
Još uvijek nema priznavanja koje bi omogućilo da se današnji naraštaji distanciraju od pokreta, simbola i ideja koji su do tog zločina doveli i da se buduća pokoljenja oslobodi bilo kakve odgovornosti za zločine koje je netko počinio u ime naroda kojem pripadaju i države koju grade.
Što ne bismo ni trebali ni smjeli?
Sasvim sigurno ne bismo smjeli skrnaviti dostojanstvo sjećanja na žrtve na ovom mjestu ubijene. Ni ovdje ni drugdje. Ne bismo smjeli činiti ono čemu su ove žrtve ovdje ili druge žrtve drugdje služile i još uvijek u određenoj mjeri služe. Naime, žrtava, koliko god one bile velike i teško podnošljive, ne bismo se smjeli sjećati tako da obnavljamo mržnju. A upravo to se događalo ovih godina i događa se ovih dana. S ovog mjesta treba reći – to je skrnavljenje dostojanstva žrtava! Žrtve se također ne bi smjele upotrebljavati, a kamoli zloupotrebljavati za političku korist, za političko nadmetanje u sjećanju na njih. I to je skrnavljenje dostojanstva sjećanja na žrtve!
Mi razumijemo kojim putem u traženju odgovora na ta dva pitanja trebamo ići. To svakako nije put sukobljavanja u sjećanju na žrtve. Pogotovo ne institucionalizirano sukobljavanje sjećanjem u kojem državne politike postaju njihovi gospodari i gospodari naših osjećaja. To također nije ni put u kojem se svatko sjeća samo svojih žrtava, a ne želi čuti za žrtve drugih jer one ne spadaju ili po takvom osjećaju ili razumijevanju ne pripadaju našoj moralnoj obavezi sjećanja. Mi taj put vidimo, i nastojimo ga graditi kao put bez sukobljavanja s pomoću žrtava. Mi stupamo na njega i krećemo se njime ovdje i na drugim mjestima (u mjeri u kojoj nam to ljudi i okolnosti dopuštaju), s moralnim imperativom sjećanja na druge.
Zato smo jučer posjetili grob Franca Žužeka u Soteski pored Novog Mesta, glinskog župnika koji je spriječio da zločin uništenja glinskih Srba 1941. bude gori. On spada u one malobrojne moralno hrabre koji su se protivili tom zločinu uništenja. Koji je imao moralne snage suosjećati s drugima i štititi ih.
Zato smo i ove kao i prošle godine položili cvijeće kod spomenika ubijenih hrvatskih civila i poginulih hrvatskih vojnika u ratu 1991. – 1995.
Zato i ove godine tražimo da se na ovu zgradu ispred koje stojimo vrati ime Spomen-dom.
Vječna im pamjat!
