Pretposljednjeg dana kolovoza predsjednik Gabona, 64-godišnji Ali Bongo svrgnut je u vojnom udaru nekoliko sati nakon objave informacije da je pobijedio na izborima. Proglašen je predsjednikom unatoč izvještajima o izbornim makinacijama koje su uključivale uvođenje policijskog sata i gašenje interneta, te glasačke listiće bez imena protukandidata, sveučilišnog profesora Alberta Onda Osse.
Bongo je navodno dobio izbore s 64.3 posto glasova pa mu je ovo trebao biti treći mandat. Prvi je osvojio 2009, godinu dana nakon smrti oca Omara Bonga Ondimbe, koji je na vlasti proveo 41 godinu. Gabon je do 1960. godine bio francuska kolonija, a izuzev prvih sedam godina nakon dekolonizacije, sve to vrijeme njime su vladali otac i sin Bongo.
Alija Bonga svrgnula je skupina vojnih oficira koja je na funkciju privremenog predsjednika imenovala generala i bivšeg šefa predsjedničke garde Bricea Oliguija Nguemu. No budući da je Nguema i Bongov rođak, Bongov protukandidat Ossa nekoliko dana nakon puča izašao je u javnost s tezom da je puč zapravo "dvorska revolucija" izvedena u cilju uklanjanja samog Bonga, ali na način da njegova dinastija i dalje ostane na vlasti. Ovo je, inače, treći pokušaj svrgavanja Bonga; prvi je bio nakon izbora 2016. godine, a drugi 2019, dok se gotovo godinu dana u inozemstvu oporavljao od moždanog udara.
Vijest o svrgavanju na ulicama Gabona dočekana je slavljem, a na internetu se pojavila snimka pretresa kuće šefa predsjedničkog kabineta koji je za bijeg iz zemlje spakirao desetak golemih torbi punih novca. Bio je to nedvosmislen dokaz višedesetljetnih optužbi o korumpiranosti Bongove vlasti i kontinuiranom odljevu prihoda od obilnih prirodnih resursa koji uključuju naftu, mangan i kakaovac.
Gabon je smješten na zapadnoj obali centralne Afrike, gotovo 90 posto teritorija pokriveno je šumom, a bio je prva afrička država koja je dobila financijsku nagradu od UN-a zbog očuvanja prašume. Nastanjuje ga samo 2.3 milijuna ljudi, a iako je član OPEC-a i proizvodi oko 200 tisuća barela nafte dnevno, trećina stanovništva živi ispod granice siromaštva. Istovremeno, zemlja ima i jedan od najviših prihoda po glavi stanovnika u Africi, oko 9000 dolara godišnje, što pokazuje da se bogatstvo od nafte već desetljećima slijeva u džepove malog broja ljudi na vlasti.
Vojni udar u Gabonu osmi je koji se dogodio u centralnoj i zapadnoj Africi u posljednje dvije godine, a drugi u dva mjeseca, nakon onoga u Nigeru u srpnju. Tamo je također vojna hunta svrgnula predsjednika Mohameda Bazouma, čime je dokinuta peta na izborima izabrana vlast u regiji Sahela, nakon Čada, Malija, Burkine Faso i Gvineje. Niger je ujedno bio i posljednji čvrsti saveznik Zapada u Sahelu, naročito važan za Francusku koja tamo ima 2500 vojnika i crpi zalihe uranija za svoje nuklearke, te za SAD kojemu je Niger baza za protuterorističke operacije u regiji. Francuska je nakon pučeva u Maliju i Burkini Faso već zatvorila svoje vojne baze, a odlazak 1500 francuskih vojnika zatražila je i vojna hunta koja je preuzela vlast u Nigeru.
Domino efekt pučeva u bivšim francuskim kolonijama sada se iz Sahela prelio u zemlje zapadne Afrike. U svim tim zemljama u desetljećima nakon dekolonizacije Francuska je vodila politiku koja se naziva Françafrique, a koja podrazumijeva njezinu političku i vojnu podršku tamošnjim režimima u zamjenu za poslovnu suradnju.
Na puč u Gabonu sankcijama ili suspenzijom članstva reagirale su Afrička unija, Evropska unija i SAD, a na onaj prethodni u Nigeru i regionalni savez ECOWAS, koji se, međutim, nije odvažio na vojnu intervenciju, jednako kao ni Francuska, koja bi to u vrijeme Bongovog oca prilično izvjesno učinila. Francuski predsjednik Emmanuel Macron posljednji se put srdačno rukovao s Bongom u ožujku na samitu o deforestaciji u Librevilleu, a posjet je trebao biti pokazatelj Macronove dosljednosti u promjeni kursa s politike Françafriquea na ono što je nazvao "partnerstvom jednakih". Ta je promjena trebala uključivati i preimenovanje valute frankofonih afričkih zemalja CFA franak i labavljenje francuske kontrole nad njihovim ekonomskim politikama i povlaštenom pristupu resursima, no to obećanje nije realizirano. Macron je od početka mandata 18 puta posjetio afričke države u pokušaju zaustavljanja kontinuiranog gubitka ekonomske i političke moći u tim zemljama za račun novih igrača, prije svega Kine i Rusije, koja je u Africi svoju plaćeničku Grupu Wanger koristila kao zamjenu za francuske vojnike.
Bivši francuski premijer Dominique de Villepin pučeve u bivšim kolonijama nazvao je "simboličkim i političkim pokazateljem snažnog propadanja francuskog utjecaja" u Africi. S time se slažu i drugi komentatori, upućujući na kontinuitet (neo)kolonijalih politika Francuske u Africi i njezino forsiranje vojnog aspekta vanjske politike, koji joj se sada obija o glavu. Sličnu epifaniju doživio je, čini se, i sam Macron, priznavši da njegova vlada "nije imala senzore za novu realnost" u Africi. "Imali smo fiksan pristup toliko temeljen na blizini i bliskosti s onima na vlasti da od toga nismo vidjeli ostatak društva", izjavio je francuski predsjednik dva dana prije puča u Gabonu.
