Sudeći po informacijama sa velikih reklamnih panoa postavljenima tik uz najprometnije ceste u Zagrebu, ta industrija radi punom parom, prodaje svoje proizvode "k'o halvu". Rasprodani su prvi koncertni termini u rekordnom roku, a namiguje nam se da ne bi bilo loše razmisliti, ali brzo, pa kupiti ulaznice za dodatne termine dok su još u prodaji.

Naletio sam negdje na tumačenja da je riječ o post-kovid efektu. Ima smisla. Primjećujem da se često radi o muškim izvođačima srednjih godina, modno elegantno stiliziranim i zgodno fotošopiranim. Njihova imena mahom su mi nepoznata, pa slijedim trag i idem na mrežu provjeriti o kome je riječ. Ubrzo saznajem da se radi o mega hit pjevačima, današnji muzički kritičari žanrovski ih svrstavaju u nekakav srednjostrujaški pop. No uho mi ne da mira, to što čujem nekako ipak sadrži prepoznatljivu notu folka. Lansiram li se temporalno u kasne 1980-e, u vrijeme kada sam kao tinejdžer itekako konzumirao pop, domaći i strani, onda mi ovo što slušam nekako ne spada u tu kategoriju. Mi bismo tada ove ocvale dečke hladno smjestili među narodnjake, bez odlaganja. Ok, možda u šminker-narodnjake. Utoliko gore.

No vremena, žanrovi i ukusi se naravno konstantno mijenjaju, pa je bespredmetno da o tome dalje trubim. Nešto drugo mi je kod ovog primjera zanimljivije, a potencijalno i društveno relevantnije. Uočavam da značajan broj tih izvođača – koji očito bez problema svako toliko rasprodaju nekoliko termina u Areni, što znači da privuku desetke hiljada ljudi na svoje koncerte, mahom iz Zagreba, okolice i ostatka Hrvatske - dolazi iz Srbije i Crne Gore. Tzv. regionalno tržište kulturne industrije širokog kalibra očito već godinama radi dobar posao. Ne zamara se ono vječnim temama za jeftina dnevno-politička prepucavanja – Hrvatima i Srbima, ustašama i četnicima, Jasenovcem i Domovinskim ratom – spontano nadilazi te prežvakane animozitete iz arsenala ideoloških demagogija i gađa negdje posve drugdje. Gdje? Cilja u metu koju naprosto promašiti ne možeš, u zajednički jugoslavenski kulturni habitus, onu neprisutno-sveprisutnu "sedmu republiku", kako je to zgodno svojevremeno nazvao pokojni Ante Perković.

Sasvim primjereno računa ta industrija na učinak gusto tkanog povezujućeg kulturno-jezičnog kôda međusobne regionalne povezanosti, razumijevanja, uzajamnosti. Pogađa kolektivnu emociju i time u živoj društvenoj stvarnosti jednim potezom briše maliciozno-patetična i u suštini neuvjerljiva stremljenja onih ideologa iz tzv. regije koji bi da nas uvjere kako su razlike među nama veće od naših sličnosti. Pa će ta industrija proizvesti recimo izvjesnog Sergeja koji će tri noći zaredom u "hramu hrvatske kulture" voditi nekoliko tisuća Hrvata i Hrvatica do transa. Sasvim sigurno nitko od njih neće biti opterećen pitanjem: razumijem li crnogorski?