Da interesno motivirano prisustvo i utjecaj mađarske države u Hrvatskoj – prvenstveno, ali ne i jedino, u ekonomskoj sferi – jačaju već godinama, stara je vijest. Istovremeno to nije samo i isključivo priča o onoj najvećoj među brojnim ovdašnjim megaaferama koju simbolizira zloglasni video snimak restoranskog druženja Ive Sanadera i Zsolta Hernadija, odnosno spremnost Mađarske da učini sve kako bi ovdje postala jedan od ključnih igrača na polju energenata.

Ima tu još koječega, na primjer širenja njihovog ekonomsko-političkog utjecaja preko nogometa, o čemu štošta svjedoče poslovi u Slavoniji i Baranji. Ili recimo aktivnosti u polju kulture, tamo gdje se ideologija i hegemonija osjećaju najkomotnije i poprimaju svoja najplastičnija obličja.

Jednu takvu praksu, naizgled bezazlenu i benignu, bilježimo ovaj mjesec u Rijeci. To je ona Rijeka koja se skupa sa svojim okruženjem svako toliko nađe ucrtana na mapi "velike Mađarske", kao onomad na reprezentativnom šalu ovijenom oko vrata aktualnog mađarskog premijera. Uglavnom, povodom obljetnice 125 godina od početka prometovanja riječkog električnog tramvaja – prvog takvog u Hrvatskoj, a vozio je nepune 52 godine – početkom studenog postavljena je prigodna izložba fotografija i pratećeg tekstualnog sadržaja na Korzu, na mjestu koje je i inače namijenjeno takvim praksama.

Saznajemo da je izložba realizirana u sklopu jednog projekta mađarskog Ministarstva vanjske politike i vanjske trgovine, a pritom su prigodni suradnici bili Grad Rijeka i riječko Sveučilište. U popratnom sadržaju koji je, tipično za takav tip teksta, informativno suh, priopćeno je da je Rijeka bila jedan od najbrže razvijajućih gradova Austro-Ugarske Monarhije, a sve zbog brojnih mađarskih investicija u industriji, trgovini, suvremenom pomorstvu i turizmu, što je vodilo ubrzanoj urbanizaciji grada i preko modernizacije prometa.

Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće električni tramvaj bio je jedan od vrhunaca takve modernizacije, a njegovo uvođenje u Rijeci financirala je, naravno, jedna mađarska institucija, Poštanska mađarska komercijalna banka. Saznajemo i da je tramvaj bio poprište borbenih političkih previranja, spominju se riječki autonomaši, potom anarhisti, ali sve u maglovitom i nejasnom povijesnom kontekstu.

Bilježimo jedan kuriozitet vezan uz izložbu, možda je banalan, ali nam se ipak čini znakovit. Izložba je trojezična, na mađarskom, hrvatskom i engleskom, valjda zbog komunikacije sa stranim turistima. Pritom, premda je izložba postavljena u hrvatskom gradu, tekst na mađarskom ide prvi, a hrvatski mu tek slijedi.

Nismo tim povodom zamijetili reakcije inače revnih, nacionalno osviještenih jezičnih purista. Onih uvijek spremnih na borbenu pozu ako se netko usudi – makar i primjenom znanstvenih lingvističkih metoda – tretirati hrvatski i srpski kao jedan zajednički policentrični jezik.