Namjera mi je bila napisati natuknicu o napuštenim javnim i privatnim gradskim prostorima koji su jasno vidljivi stanovnicima i posjetiteljima gradova kakav je današnji Zagreb. No početna ideja ubrzo me dovela do općeg mjesta, a ono je karakteristika svake tranzicijske epohe: dok neki tipovi prostora nestaju, u zadnjih dvadeset-trideset godina su to proizvodno-tvornička postrojenja i mali zanatski obrti, neki drugi prostori prepoznatljivo niču, recimo pošećereni dućančići tzv. zdrave prehrane, masažni i fitnes saloni, restorančići koji obećavaju prave "domaće" gastronomske užitke. Sasvim su to razumljivi markeri koji obilježavaju razdobljâ zemalja u kojima su proizvodno-industrijske ekonomije zamijenjene servisno-uslužnim i rentijerskim malim poduzetništvom. Pri svemu tome pažnju su mi posebno privukli relativno noviji tipovi prostorâ koji su još uvijek slabo primijećeni ili neprimijećeni u široj domaćoj populaciji, tzv. hub ili coworking prostori. U Zagrebu trenutno ima više takvih mjesta, raštrkana su uglavnom na sjevernoj strani Save.
Na internetskoj stranici jednog takvog mjesta, coworking poslovni prostor definira se kao mjesto nadilaženja granica uobičajenog radnog okruženja. Na takvom se mjestu, tvrde, razbija svakodnevna poslovna rutina i stvara okruženje koje je poticajno, idealno za produktivan rad. U skladu s radno-prostornim transformativnim modelima kakve su već odavno uveli globalni giganti IT sektora, na takvim se mjestima provodi ideologija razbijanja, miješanja i stapanja tradicionalno konfrontiranih dihotomija: radnog i neradnog vremena; rada i zabave; radnog dijela tjedna i vikenda; dana i noći; poslovno-profesionalne komunikacije i neformalnih ćaskanja... Privatni životi i rad prikazuju se u simbiozi, kao permanentna orgijastična forma beskrajno nadahnjujućeg kreativnog užitka. Nema tu radne eksploatacije, nema pritisaka poslovno-profitne logike kapitala, nema tržišne konkurencije. Svatko je za sebe, a navodno s drugima, u bezbrižno relaksiranoj, kreativno-produktivnoj chit-chat interakciji. Svatko je sebi svoj mali gazda sa svojom proizvodno-tehnološkom alatkom, laganim i tananim laptopom koji često krasi logo nagrižene jabuke. Svi imaju osmijehe na licu i u gestama su stalne opuštenosti. Podsjećaju na likove uprizorene u promidžbenim tiskovinama Jehovinih svjedoka. Rad u hubu je kreativna igrica, a život u njemu šoping-spa uživalačko iskustvo. Opisi kuhinje i kupaonice s tušem koji se nude na korištenje, znakovito sugestivno namiguju mogućnost da dođe i do "neočekivanih situacija". Jasno, iznajmljivači-korisnici takvih prostora, koje vlasnici tih nekretnina nazivaju "stanarima", ekološki su osviješteni ljudi. Na posao dolaze – ako s njega uopće odluče ikad otići – biciklima, pa im se nude i uređeni bike-parking prostori. Sve to po razumnoj cijeni.
