Svako plaćanje je tek početak priče; piše velikim crnim slovima na oglasnom plakatu ogromnih dimenzija. Reklama je to podružnice jedne od inozemnih banaka koja posluje na ovdašnjem tržištu, u suradnji sa svjetskom financijsko-kreditnom megainstitucijom koja se fokusirala na biznis s kartičnim poslovanjem. Vizualni dekor oglasa upotpunjen je prizorom zagrljenog, široko nasmijanog, očito veselog i zadovoljnog para u mlađim srednjim godinama koji pršti od životne svježine. Potpuno je to primjerena slika, uzevši u obzir prateći diskurs iz drugog plana kojim nas nagovaraju na započinjanje "romanse" bez članarine za prvu godinu korištenja. Vau, kreditna kartica kao, ni manje ni više, početak ljubavne romanse.
Pred zgodnim se parom dakle otvara bajkovita životna priča na početku koje stoji plaćanje kreditnom karticom. Zato dobro nam znani trenuci nonšalantnih provlačenja bankovnih kartica, popularno nazvani "peglanjem", jesu tek benigni počeci nečeg velikog, neke životne epizode koja se zauvijek pamti. Ma kakvi novci, odgođeno plaćanje i zaduživanje, takve trivije nemaju veze s vezom. Bitno je nešto drugo. Sugerira nam se ono ključno, na djelu je život u svoj svojoj punini, emociji, ljepoti, sreći i zadovoljstvu. Kreditna kartica tek je sigurna ulaznica za nešto neprocjenjivo, nešto puno više, za priče koje se nezaboravno urezuju u memoriju i za trenutke koji su neusporedivi, koji vrijede svakog potrošenog eura.
Razumljivo je da bankarsko-kartični, financijsko-kreditni kapitalizam mora usmjeravati promidžbu svojih proizvoda i usluga prema mašti i imaginariju. Na kraju krajeva, i sam isključivo počiva na arsenalu virtualnih vrijednosti. Arbitrarnim brojkama fingira se novac koji ne postoji, već desetljećima se napuhavaju baloni duga preko svake zamislive granice. Zastrašujući je podatak da danas znatno više od 90 posto svog svjetskog novca koji kruži globalnim financijskim tržištem nema nikakvo uporište u nekom obliku praktično realizirane vrijednosti kroz rad, bilo industrijskog ili postindustrijskog tipa, već je proizvod špekulativnog trgovanja na burzama čudnim proizvodima, dionicama, vrijednosnim papirima, sekuritizacijskim instrumentima i sličnim "izumima" financijske ekonomije.
Lako se složiti s općim mjestom da novac nikada nije ni bio ništa drugo doli virtualna vrijednost. No procesi započeti u 1970-im, Nixonovim odbacivanjem tzv. zlatnog standarda i tržišno-burzovnim šokovima koje su prouzročile naftne krize, a intenzivirani u 1990-im s Clintonovim konačnim dokinućem Glass-Steagallovog zakona iz 1933., te sveopća internetsko-društvena digitalizacija, bitno su odredili momente prijelaza i efekte razlika: od doživljaja papirnatog i kovanog novca kao klasičnog opipljivog fetiša, do percepcije novca u vidu posredujuće plastične kartice i virtualne brojke na ekranu.
