Gledam taj džambo plakat već nekoliko godina i svaki put iznova pomislim kako je to klasičan primjer vrhunskog licemjerja našeg vremena. Na reklami vidimo modno dotjeranog muškarca širokog osmjeha koji u visoko podignutoj ruci drži kreditnu karticu jedne od vodećih banaka u Hrvatskoj. Svi prepoznaju tog čovjeka dječački nevinog lica, kapetana hrvatske nogometne reprezentacije i jednog od najboljih svjetskih igrača svoje generacije. Reklama je stara par godina, ali je svakako mlađa od dobro poznate afere Luke Modrića čiji epilog datira u 2018., a odnosi se na njegove sudski dokazane i presuđene utaje poreza u Španjolskoj iz razdoblja 2012.-2014. Podsjetimo se, španjolski je sud utvrdio, a sam je Modrić priznao, da je u tom periodu u tri navrata oštetio državnu blagajnu ne uplativši zakonski propisanu visinu poreza za novčane iznose koje je dobio na osnovu autorskih prava na imidž, zbog čega mu je naloženo da Španjolskoj plati oko 1,4 milijuna eura. Usto, nagodio se sa sudom pa je presudu od osam mjeseci zatvora preinačio u uvjetnu kaznu na način da ju je "otkupio" po tarifi od 250 eura po danu, što je iznosilo dodatnih, ali za njega smiješnih, 60 hiljada eura. Ima se, može se.

Da bi priča postala potpuna pobrinula se FIFA – zbog brojnih afera s kriminalnim obolom višestruko proskribirana krovna institucija svjetskog nogometa – Modriću je baš tih dana kada je slučaj u Španjolskoj dobio epilog dodijelila Zlatnu loptu za najboljeg svjetskog igrača te godine. Znam, zaurlat će mnogi štovatelji Modrićevog lika i djela u Hrvatskoj da to nije ništa posebno novo i nepoznato u svijetu vrhunskog nogometa, ta nisu li gotovo identične afere prošli Ronaldo, Messi, Marcelo... Jesu, da, ali što nam to pokazuje i dokazuje, mogu li to biti argumenti u prilog obrani Modrića? Ne zanima me pri svemu tome moralističko prokazivanje i osuđivanje pojedinaca, makar takvi bili nedopustivo bogati i slavljeni samo zato što umješno vladaju alatom zvanim lopta i nogometnim zanatom. Također neću upirati prstom ni u društvene mase, nogometne navijače koji štuju svoje živuće idole bez obzira što ti isti napravili, ili ne napravili. Recimo kao onda kada iznenada dožive amneziju, izgube pamćenje i zašute u ulozi krunskih svjedoka na suđenju omraženom nogometnom tajkunu.

Ono što pak nalazim odvratnim jest bezočni cinizam mega institucija bankarskog i nogometnog svijeta koje hladno, bez trunke zazora, unajmljuju zakonski osuđene utajivače poreza kao glavne protagoniste promidžbenih kampanja pri reklamiranju proizvoda kakav je kreditna kartica. Sulud i bolestan je takav svijet, svijet u kojem je moguće da čovjek s presudom o višemilijunskoj utaji poreznog novca svega koji mjesec kasnije bude angažiran na poslu reklamiranja klasičnog simbola bankarsko-financijskog sustava.