Ove su godine mnogima zaredali simptomatični pozivi na mobilne telefone s nepoznatih brojeva. Pisalo se i govorilo o tome dosta, upozoravalo na moguće zloupotrebe i prevare u slučaju da poziv iz inozemstva bude uzvraćen. Tu je i nova generacija telefonske prodaje proizvoda i usluga.
U priču se odnedavno uključila algoritamska matrica, to jest neke od verzija umjetne inteligencije, pa nam takve pozive sve češće više ne upućuju žive osobe, kao donedavno, već sa druge strane čujemo softverski glas digitalnog stroja. A s time nema razgovora i pregovora. Jednosmjerna komunikacija (je li uopće komunikacija ako je jednosmjerna?) za jednodimenzionalnog čovjeka.
Pozivi stižu u svako doba i nedoba, nema tu primjerenog i neprimjerenog perioda u danu. Tko još mari za klasične uzuse kada su ciljevi reklamirati i prodati po svaku cijenu. Ili "tek" napraviti telefonsku anketu. Stoga smo mnogi opravdano iziritirani takvim praksama. Pa su se posljedično u sve to morale uključiti i odgovarajuće državne regulatorne agencije, poput Agencije za zaštitu podataka i Agencije za zaštitu potrošača. Institucije su to koje će nam se moguće naći pri ruci prilikom pokušaja rješavanja nekog partikularnog problema u nepreglednim rukavcima potrošačkog kapitalizma, ali ne otvaraju neka bitna pitanja kojima bi kritičkom intervencijom zahvatile sistemsku dimenziju istog.
Recimo, u kakvom su odnosu status građanina i identitet potrošača? Ili, u kakvoj su relaciji demokratsko društvo i tržišni kapitalizam? Ima li tu prostora za antagonizme? Umjesto toga, ako građanski pristojno i argumentirano objasnimo svoj "slučaj" te budemo dovoljno strpljivi, moguće je da ćemo sa spomenutih adresa dobiti i odgovore na upite u vidu sugestija što bi se konkretno moglo napraviti.
Vrlo su često takvi odgovori sročeni diskursom birokratskog formalizma, svojevrsne preteče spomenutog softverskog jezika umjetne inteligencije. Imamo problem i s logičkim postavkama u odgovorima koje nam takve agencije nude. Na primjer, postoji relativno jednostavan i brz način kako se riješiti neželjenih poziva. Potrebno je internetom poslati zahtjev Hrvatskoj agenciji za komunikacije i medije (HAKOM) da nas se upiše u registar potrošača "Ne zovi".
No pravo je pitanje zašto i kako su naši privatni telefonski brojevi postali javno dostupni prodajnim agencijama, marketinškim kompanijama, trgovačkim uredima i sličnim tržišnim akterima.
Ne bi li stvari trebale funkcionirati obratno, ne bi li oni trebali tražiti dopuštenje da pristupe našim osobnim podacima? Tko je od nas dobrovoljno pristao da mu/joj broj dospije u internetski telefonski imenik? A što ćemo sa starijima, generacijom koja nije u značajnijoj mjeri afilirana u svijet interneta? Cinik će reći neka im pomognu djeca i/li unuci, te time poslati užasno lošu poruku.
