Billboard, ili džambo plakat u prijevodu na naški, danima je već bio spreman, svježe opran za narednu rundu reklamne pornografije kojom će ga uskoro zaskočiti. Odisao je blještavom bjelinom čekajući svoju sljedeću mušteriju – neku informacijsko-telekomunikacijsku kompaniju, tržni centar, privatnu medicinsku polikliniku – svejedno, bilo koga spremnog da plati.

Tih dana, svaki put kada bi mi se ukazao u vidnom polju, asocirao bi me na one čuvene, nezaboravne kadrove iz kultnog Carpenterovog "They Live", ljevičarskog izdanka holivudske B-produkcije s kraja 1980-ih. To su one dobro znane sekvence filma s čudesnim naočalama koje čovjeku omogućuju da neposrednu društvenu realnost uvidi u realiziranim obličjima pripadajuće ideologije. Zahvaljujući njima, glavni junak filma, američki građevinski radnik, umjesto zavodljivih reklamnih slika i marketinških fraza, na uličnim billboardima vidi prikrivenu istinu iz srži oglašivačkih idioma, sročenu u vidu interpelacijskih ukaza. Na primjer: obey, marry and reproduce, consume, buy, watch TV.

Nije prošlo dugo i dotični je džambo plakat dobio svoj sadržaj, no pokazat će se nakratko jer je ubrzo obrisan, kako to već biva s tragovima intervencija uličnih aktivista. Nepoznat netko, pod okriljem noći, uspio je crnim sprejem okaljati bjelinu plakata ispisavši ispovjednu poruku: "Svaki slobodni trenutak iskoristim da bih gledao u mobitel. Zašto?" Naknadno ću saznati da taj dovitljivi grafit nije ostao neprimijećen. Dospio je i na listu najboljih uradaka PIXELL-ovih fotoreportera u prošloj godini.

Doista zašto, pitamo se mnogi na tragu postavljenog problemskog motiva. Evo, uzet ću sebe za primjer, dok pišem ove retke. Umalo ustadoh s namjerom da odem do susjedne sobe jer sam prije koju minutu čuo prepoznatljiv društveno-mrežni zvuk kojim me algoritam obavijestio da mi je na mobitel upravo došla poruka, jedna od barem stotinjak+ takvih, samo danas.

Zaustavio me u toj nakani samodisciplinirajući impuls, unutarnji zapovjedni glas koji mi je poručio da to može pričekati. Da bi mi bilo pametnije dovršiti ovaj tekst, zaokružiti započetu radnju i misao, pa tek onda otići do druge prostorije, uzeti telefon, pritisnuti bočni gumb, kliznuti vrhom prsta po ekranu i klikom na ikonicu otvoriti aplikaciju društvene mreže. Po tristoti ili četiristoti put danas.

No nije sve u vezi s tim započelo u eri tzv. pametnih telefona. Sjećam se recimo malog kulturnog šoka u njujorškom metrou, mislim da je bila 1997., kada sam shvatio da sam u cijelom tom kupeu, barem onoliko koliko mi je pogled sezao, jedini koji u tom trenutku nije bio zaokupljen aktivnošću vezanom uz nekakvu tehnologiju, ako pojam proširimo na novine i knjige. Samo sam zurio u reflektirajuću tamu prozora metroa, ili naprosto promatrao ljude u kupeu. Zašto?