Mogućnost da iznenadna zvonjava mobilnih telefona naruši željeno stanje koncentracije na raznim javnim mjestima, odnosno u različitim društveno-kolektivnim situacijama i na događanjima, već je toliko normalizirana i normativizirana u zadnjih barem petnaestak godina da je pitanje do kada ćemo se još uopće i pokušavati boriti protiv te pošasti klasičnim konvencionalnim metodama. Recimo apeliranjem na ljude da shvate i prihvate neprimjerenost takvih praksi, te da u takvim prilikama stišaju ili isključe svoje omiljene gedžete.
Ipak, i dalje se borimo, koprcamo i pokušavamo. Pa će nas tako domaćini u kino dvoranama i teatrima, prije početaka projekcija ili predstava, zamoliti da učinimo spomenuto. Profesori ćemo upozoravati studente i đake, možda i prijetiti nekakvim sankcijama, da ne glade ekrančiće svojih telefona za vrijeme nastave, a knjižničari će još uvijek računati na potencijalnu mogućnost da osjećanje nelagode preplavi one korisnike knjižničnog prostora koji bi se drznuli telefonski glasno komunicirati na takvom mjestu.
Sjećam se jedne prekrasne improvizacije Zijaha Sokolovića, vezano uz ovu temu. Usred izvođenja jedne od njegovih čuvenih monodrama, nekom u publici zazvonio je telefon. Prije no što je osoba stigla prekinuti poziv ili, još gore, javiti se, Sokolović je, da ne bi remetio tok izvođenja predstave, sa scene lakonski dobacio: "Javite se, javite. I recite im da ste u teatru, šokirat će se".
No na jedan od zanimljivijih apela tog tipa naletio sam prije nekoliko tjedana na mjestu na kojem ga baš i ne bih očekivao, na maloj oglasnoj ploči jedne crkve u Jelsi na Hvaru. Tamo je, opremljena pripadajućim šaljivim stripovskim crtežom, stajala poruka/molba župnika vjernicima. U cijelosti je glasila: "Dragi vjernici! Gospodin nam se obraća na razne načine. Ali, sigurno Vas neće zazvati na mobitel! Zato Vas lijepo molimo: isključite ga prije ulaska u Crkvu!" Mogu razumjeti župnika i vjerojatno dugo vremena taloženu iritaciju koja je u njemu rasla. Proizvoljno zamišljam situaciju u kojoj se trudbenički napreže da vjernicima što vjernije, originalnije i zanimljivije prenese neku od poučnih biblijskih priča – recimo jednu od onih uvodnih, kako je Bog naumio stvoriti prvog muškarca i ženu – i baš u onom ključnom trenutku, kada je Jehova poručio Adamu da će mu načiniti pomoćnicu iz njegova rebra, u crkvenoj publici zazvoni telefon. "Ne mogu sad razgovarati, al' župnik će uskoro obraditi Evu, zmiju, jabuku i grijeh, pa stižem kod Marina na kavu".
Nekako tako mogao je zvučati prigušen, ali ipak u interijeru s dobrom akustikom itekako dovoljno čujan i razgovijetan telefonski razgovor nekog od vjernika, a koji će kod župnika preliti već odavno punu čašu strpljenja i nagnati ga da duhovitim obraćanjem s oglasne ploče pokuša napraviti čudo.
