"Dječji film za odrasle" – tako je ekipa filma "Leto kada sam naučila da letim", ili u hrvatskoj varijanti "Ljeto kada sam naučila letjeti" (srpsko-hrvatsko-bugarsko-slovačka koprodukcija), interno "brendirala" svoj projekt. Ubrzo nakon početnog oduševljenja vlastitom dosjetljivošću, shvatili su kako se ta formulacija može čitati bitno drugačije od njihove intencije, pogotovo kada se zna da je središnji lik 12-godišnja djevojčica koja se naslovnog ljeta želi prvi put poljubiti. No na stranu moguće aluzije na adult films, odrednica dječji film za odrasle optimalno opisuje povratničko ostvarenje Radivoja Andrića, autora koji je između 1998. i 2004. režirao tri velika hita – "3 palme za 2 bitange i ribicu", "Munje!" i "Kad porastem biću kengur", a onda gotovo dvadeset godina apstinirao od filmske režije, posvetivši se TV-serijama i redateljskim asistenturama.
Naime, "Leto kada sam naučila da letim" jest dječji film, odnosno preciznije film za djecu i mlade jer mu je protagonistkinja iz čije se perspektive sagledavaju zbivanja praćena njezinim voiceoverom, osoba na početku puberteta, znači na granici između djevojčice i (vrlo mlade) djevojke, sa specifičnim interesima te dobi (koji se uglavnom svode na želju za zabavom, održavanje i stvaranje prijateljskih odnosa te erotske čežnje), ali je istovremeno i film za (dobrano) odrasle, jer su druga dva glavna lika, junakinjina baka i njezina sestra, osobe kasne sredovječne, odnosno rane treće životne dobi, a uz to film kao veliku "odraslu", intimnu i političku temu sadrži odnos Hrvata i Srba koji je prešao put od poželjnog bratstva u doba socijalističke Jugoslavije, preko mrzilačkog jaza u procesu njezina nasilnog raspada, do čežnje za obnovom nekadašnje povezanosti na iskrenim temeljima.
Film je adaptacija istoimenog, vrlo hvaljenog romana za djecu autorice Jasminke Petrović, scenaristički ga je prilagodila Ljubica Luković, a Andrić režirao u svom dobro poznatom razigrano-lepršavo-fluidnom stilu, kao i na prethodna dva filma potpomognut odličnom fotografijom Dušana Joksimovića (inače "kućnog snimatelja" Srđana Dragojevića).
U središtu priče je dakle 12-godišnja Sofija (Klara Hrvanović), moderna beogradska djevojčica (u tom smislu urbane modernosti nastavlja se na ranije Andrićeve protagoniste, samo što su oni bili deset do petnaest godina stariji), koja preko ljetnih praznika želi otići u kamp s najboljom prijateljicom i njezinim starijim bratom u kojeg je potajno zaljubljena, no prisiljena je praviti društvo baki Mariji (Olga Odanović) u njezinom prvom posjetu rodnom Hvaru i sestri Luce (Snježana Sinovčić) nakon 25 godina.
Veći dio filma zbiva se na Hvaru koji je za Sofiju isprva neugodno iskustvo (Lucina kuća daleko je od mora i puna komaraca koji je noću grizu, baka s kojom spava hrče i silno je konzervativna te joj stalno postavlja ograničenja), no s vremenom (osobito pod utjecajem tolerantne Luce) stvari se mijenjaju, Sofija upoznaje nove prijatelje i potencijalne prve dečke, a mijenja se i sama Marija koja krije neke tajne povezane sa zadnjim ratom koje će Sofija, zajedno s gledateljima, naposljetku otkriti.
Pored tzv. uže režije, Andrić je odličan i u glatkom spajanju komedije i drame, a glumačka međuigra (u vrijeme snimanja) 12-godišnje Klare Hrvanović i veteranki Olge Odanović i Snježane Sinovčić je sjajna. Među mladim glumcima jako je dobar i Luka Bajto kao Sofijin nesuđeni hvarski dečko (jer se ispostavi da joj je rođak), a začudna je pojava posve neprepoznatljivog Žarka Lauševića u osebujnoj ulozi otuđenog Marijina i Lucina brata. "Leto kada sam naučila da letim" istovremeno je zabavan i ozbiljan film, u oba slučaja poletan i optimističan, ali i pun digniteta za prošle tragedije. I svakako jedan od najboljih "dječjih filmova za odrasle" ikad snimljenih na ovim prostorima.
