Nakon što se proslavio svojim drugim cjelovečernji igranim filmom ‘Ritam ludila’, o beskompromisno i beskrupulozno ambicioznom jazz studentu i njegovom sukobu s karizmatičnim profesorom, Damien Chazelle postao je velika nada američkog filma. To je više nego uvjerljivo potvrdio sljedećim projektom, retro mjuziklom ‘La La Land’ koji se s jedne strane oslanjao na stil holivudskih mjuzikala klasičnog razdoblja, a s druge na francuski ‘film-operu’, preciznije znamenite ‘Cherbourške kišobrane’ Jacquesa Demyja. Gubitak Oscara za najbolji film radi političke korektnosti i potrebe da se udobrovolji uznemirena crnačka zajednica u Hollywoodu, Chazelle je kompenzirao Oscarom za najbolju režiju, pri čemu njegova kreativna ambicioznost, dakako, nije posustala. Upustio se tako u poduhvat snimanja filma o prvom čovjeku na Mjesecu, Neilu Armstrongu, i američkom svemirskom programu koji je nakon godina kaskanja za onim sovjetskim napokon polučio fascinantan rezultat – ‘osvajanje’ Mjeseca.
‘Prvi čovjek’, kako je naslov filma, prvo je Chazelleovo ostvarenje koje nije snimio prema vlastitom scenariju. Scenarij, naime, potpisuje oskarovac Josh Singer (‘Spotlight’), temeljeći ga na knjizi intervjua s Armstrongom autora Jamesa R. Hansena, a osnovi narativni princip na kojem je sazdan izmjena je privatnih obiteljskih scena iz Armstrongova života s onima protagonistova profesionalnog djelovanja kao inženjera i astronauta. Kroz potonje prati se i razvoj američkih svemirskih programa Gemini i Apollo od početka do kraja šezdesetih, dok društveno-političke okolnosti (prije svega rat u Vijetnamu) ostaju na marginama. Chazelle, Singer i Armstrongov glumački utjelovitelj Ryan Gosling kreirali su naslovni lik kao relativno introvertiranog i distanciranog čovjeka prigušenih emocija i bitno obilježenog smrću – prvo i najvažnije onom vlastite kćerkice od neizlječive bolesti, a kasnije i kobnim stradanjima kolega astronauta. Takav Armstrong neka je vrst samozatajnog stoika lišenog ikakvog eksplicitno herojskog potencijala, ‘realističniji’ lik nego što bi se možda od holivudske produkcije ovog ranga očekivalo. Film, naravno, ne preskače rivalstvo u istraživanju svemira sa Sovjetskim Savezom, ali daleko je od toga da mu da značaj koji su mu pridavali neki raniji filmovi slične tematike (uključujući najcjenjeniji i najbolji od njih, ‘Pravu stvar’ Philipa Kaufmana), a znakovito je da se postavljanju američke zastave na Mjesec ne daje gotovo nikakva važnost – ona se naprosto primijeti u jednom širem kadru, lišena svake mistifikacije.
Tematsko-značenjski, na neki način očekivana epičnost je podigrana, međutim vizualno-stilski i ne. Chazelle i njegov vrsni snimatelj, oskarovac Linus Sandgren (‘La La Land’) lirični su na dokumentaristički način u obiteljskim prizorima, nerijetko podsjećajući na srodan pristup iz Malickova ‘Drva života’ (scena obiteljskog okupljanja na bazenu u tom je smislu možda najupečatljivija), no u prizorima probnih i svemirskih letova dopuštaju si širi zamah, iako je zapravo na djelu vizualna raskoš izvedena na relativno diskretan način, tako da se i u zbivanjima epskih proporcija zadržava intimizam. Iskrcavanje na Mjesec u tom je kontekstu posebno dojmljivo kroz prizore koji se odražavaju na viziru Armstrongova skafandera, kroz (subjektivne) kadrove srebrnasto-prašinaste površine Mjeseca koja svjetluca, a fascinantna je i sama završnica kad se Armstrong i njegova supruga (odlična Claire Foy) susreću prvi put nakon njegova povratka, i kad se na njegovoj većoj glavi u staklu odražava njezina manja, sugerirajući da ipak postoji neka dubinska bliskost ispod sve njihove međusobne otuđenosti.
‘Prvi čovjek’ još jedan je respektabilan rad Damiena Chazellea, u prilično sušnoj filmskoj godini jedan od najistaknutijih naslova.
