Malo poznati epizodni glumac iz televizijskih serija, Taylor Sheridan, pročuo se u protekle dvije godine kao scenarist dvaju bitnih filmova – ‘Sicarija’ Denisa Villeneuvea i ‘Hell or High Water’ Davida Mackenzieja, za koji je dobio i oskarovsku nominaciju. Oba filma trilerne su krimi-drame naglašene atmosfere i jakih karaktera (profesionalaca ili predanih ‘amatera’), pri čemu je dojam kako je ‘Hell or High Water’, priča u kojoj aktualni trenutak kapitalističke krize na ruralnom jugu SAD-a ima znatnu ulogu, osobniji Sheridanov projekt. Ove je godine znatnu pozornost dobio i drugi autorov redateljski rad ‘Wind River’, u nas preveden kao ‘Tragovi u snijegu’ (Sheridanov debi ‘Vile’ iz 2011. bio je slabo zamijećeni horor): u Cannesu je u sekciji Izvjestan pogled nagrađen za najbolju režiju, a u Karlovym Varyma dobio je nagradu publike.
Radnja filma smještena je u zimsko doba u indijanski rezervat, gdje se dogodilo silovanje i neizravno ubojstvo mlade domorodačke djevojke, a slučaj istražuje FBI-ova agentica Jane (Elizabeth Olsen) kojoj pomaže lokalni lovac Cory (Jeremy Renner), bijelac razveden od Indijanke koji je poznavao stradalu djevojku, prijateljicu njegove kćeri ranije umrle pod nerazjašnjenim okolnostima. Sheridan kao režiser pokušava iskoristiti atraktivne prirodne snježne pejzaže za građenje osobitijeg ugođaja, ali u tome baš i ne uspijeva – tretman krajolika izrazito je funkcionalistički, nijednog trena autor si ne dopušta neki izolirani poetski kadar. Veći iskorak iz užežanrovskog konteksta prisutan je u namjeri gradnje osobne drame likova dvaju očeva koji su izgubili kćeri tinejdžerke, međutim i tu se Sheridan zadržava na općim mjestima, mjestimično dodirujući i prostore blage patetike. Drugi, zapravo prvi ključan odnos filma jest onaj između Coryja i Jane kao dvoje profesionalaca među kojima se razvija i neka vrsta prijateljstva, možda i s blagim erotskim primjesama, no ni ta interakcija ne zadobiva intrigantnije sastojke, kao što je i odnos između Coryja i njegova sinčića, kao i bivše supruge, tek naznačen. Ni užežanrovski film ne impresionira – Sheridan poseže za čudnim dramaturškim rješenjem dugog flešbeka uoči konačnog obračuna, flešbeka u kojem bi ni iz čega trebalo stvoriti karakter glavnog negativca i kreirati uvjerljivo objašnjenje zločina. Ni jedno ni drugo sineastu ne polazi od ruke, a ni motivacija završnog obračuna ne čini se naročito plauzibilnom. Osim toga, Sheridan je od onih režisera koji ugođaj pumpaju dramatičnom glazbom, što rijetko kad ispadne dobro, a ni glumačka ostvarenja nisu previše dojmljiva. Jeremy Renner hvaljen je kao prigušeno osjećajni profesionalac, međutim njegova izvedba ipak je za koju nijansu prenaglašena, dok je Elizabeth Olsen bolja, ali s manjim prostorom za razvoj lika.
Iz napisanog jasno je da ‘Tragovi u snijegu’ imaju podosta problema koje maločime kompenziraju. Scena flešbeka, izolirano uzevši, u svom prvom dijelu dosta je dobro izvedena, Kelsey Asbille i Jon Bernthal kao nesretna djevojka i njezin dečko zaštitar koji je nije mogao obraniti dobar su materijal za elaboriranije likove i relativno zanimljiv odnos, međutim Sheridan im, kao ni većini ostalih, nije dao dovoljno prostora. Njegov film možda je najbolje opisati kao susret nedovršenih koncepata: žanrovskog uratka, tzv. psihološke drame i filma atmosfere – nijedan od tih udjela nije zaživio kako treba, a njihovim spajanjem nije se dobila sinergija koja bi prevladala pojedinačne nedostatke. Zašto je veći dio kritike i publike naklonjen ovom ostvarenju nije naročito jasno, ali jasno je da se ovdje potpisani kritičar dobrim preporukama ne pridružuje.
