‘Manchester by the Sea’ jedan je od onih filmova za koje čovjek zna da nisu vrhunska ostvarenja, da se sve to moglo i bolje napraviti, a opet nekako su mu posebno dragi. Ta nezavisna niskobudžetna produkcija, jedan od glavnih ovogodišnjih Akademijinih miljenika, nominiran za šest Oscara (najbolji film, režija, originalni scenarij, glavna muška te sporedna muška i ženska uloga), doista nije ni blizu savršenom filmu po tzv. objektivnim kriterijima. Njegova prva polovica, sklopljena od niza vremenski ispremiješanih dijelova, prilično je spora tempa/ritma pa se već negdje na sredini trajanja čini da bi film uskoro trebao završiti, no tad gledatelj otkriva da ‘prava priča’, ona koja se dominantno odigrava u sadašnjosti i u čijem je središtu odnos ‘prokletog’ protagonista (Casey Affleck) i njegova nećaka (Lucas Hedges) kojem je nevoljko postao skrbnikom, tek počinje. Uglavnom, na neki način, dva su filma u jednom, pri čemu njihov spoj nije najspretnije izveden, a bome ni emocionalno kapitalna scena ključnog susreta bivših supružnika čiji je brak razoren strašnom tragedijom koju je nehotice skrivio protagonist nije onoliko snažna koliko bi trebala biti, jer Michelle Williams, inače odlična glumica i prekrasna slatkica, nije svoj dio izvela vrhunski, iako joj je Casey Affleck potpuno prepustio prizor.
Ipak, nije lako ne voljeti ‘Manchester by the Sea’. Jer film je to koji se na ozbiljan način bavi ozbiljnim temama – obitelji, ljubavlju (fromovski rečeno: erotskom, bratskom, roditeljskom), silnom složenošću ljudskih odnosa, duševnom opustošenošću, moralnom odgovornošću – te uspijeva postići da gledateljima bude stalo do ljudi čije sudbine prate, iako gotovo nitko od njih nije modeliran po standardnoj mjeri onih s kojima se suosjeća i s kojima se identificira. Kronična nehajnost povezana s alkoholizmom Caseyja Afflecka kao Leeja dovela je do toga da uništi one koje najviše voli, Michelle Williams kao njegova (bivša) supruga Randi (bila je) sklona agresivnim ispadima, Lucas Hedges kao Leeov nećak Patrick nije previše simpatičan u svom istovremenom ‘hendlanju’ dviju djevojaka koje ne znaju jedna za drugu, Gretchen Mol kao njegova majka Elise samoživa je olupina koja u bijegu iz alkoholizma spas pronalazi u predanosti vjeri, jedino je Kyle Chandler kao njezin (pokojni) suprug i Leeov stariji brat Joe netko tko bi se bez većih problema uklopio u poželjni (ne samo) američki obrazac uzornog obiteljskog čovjeka. Sve su to složeni i punokrvni karakteri, iako većina njih ne dobiva naročit prostor za elaboraciju, s obzirom na to da je kao središnji postavljen odnos strica i nećaka. A taj sadrži punu mjeru životnosti u svakom pogledu, no ono što najviše fascinira svakako je odlično predočeno duševno stanje glavnog lika Leeja.
On je čovjek, kao što su naši stari znali govoriti, koji ne može živ pod zemlju, tj. njegov život nakon tragedije koja mu se dogodila, koju je sam izazvao, nema više nikakvog smisla, međutim on ga ipak živi jer poslije neuspjelog impulzivnog pokušaja suicida nema više snage da ga samostalno prekine. Ali to ne znači da se vitalistička vatra u njemu s vremena na vrijeme ne budi, ne znači da je izgubio osjećaj za humor, da još ne može ostaviti dojam čovjeka koji može nadići strahovitu bol i pronaći bolji razlog za život. A ipak, tog razloga stvarno nema. Casey Affleck takav je slojevit lik dojmljivo utjelovio i njegova je interpretacija sol filma, no posebno priznanje svakako ide i režiseru i scenaristu, u nas slabo znanom Kennethu Lonerganu, koji je napisao zahtjevan tekst i režirao ga s finim osjećajem za atmosferu, vrlo umješno koristeći ambijente novoengleskog naslovnog primorskog gradića u gradnji karaktera i njihovih stanja.
