Najmlađi i stvaralački najdugovječniji pripadnik jugoslavenskog crnog talasa, jedini autor tog pravca koji je osvojio glavnu nagradu na jednom od tri najveća svjetska festivala (Zlatnog medvjeda za ‘Rane radove’ 1969. u Berlinu), Želimir Žilnik od samih je početaka beskompromisno zasijecao tkivo društvene stvarnosti i izlagao naličje proklamiranih ideala i službenog stanja. Njegovi rani dokumentarci s kraja 1960-ih i početka 1970-ih, kao i cijeli crni talas, inzistirali su na tamnim tonovima zbilje, uvijek sa snažnom dozom ironije, najnezaboravnije u 12-minutnom ‘Pioniri maleni, mi smo vojska prava, svakog dana ničemo ko zelena trava’ (1967.), u kojem pokazuje kako romska i ina siromašna djeca usred socijalizma žive kao u brazilskim favelama, a živopisni pubertetski dječaci i djevojčice, kao iznikli iz Buñuelova meksičkog neorealističkog klasika ‘Zaboravljeni’, nonšalantno pričaju o krađama, nasilju i seksualnim iskustvima koje prakticiraju. Zanimljivo je pritom da je Žilnik, slično najvećem crnotalasnom autoru Živojinu Pavloviću, tadašnji društveni sistem kritizirao kao marksist, dijete komunističkih roditelja koje nije upoznao jer su ubijeni u ratu netom nakon što se rodio.
Po slomu liberalnih strujanja i crnog talasa, neuspješno je pokušao nastaviti karijeru u Zapadnoj Njemačkoj, da bi po povratku u Jugoslaviju utočište pronašao na (novosadskoj) televiziji, gdje je razvio svoj poznati model doku-drame: hibrida dokumentarnog i igranog pristupa gdje naturščici glume sami sebe, ali uglavnom po zadanom scenariju, premda taj scenarij znatnim dijelom proizlazi iz zbilje (igrana namještenost bila je mjestimično razvidna već u Žilnikovim ranim dokumentarnim filmovima, a složen odnos autentičnog i aranžiranog iskazao je sjajnom dosjetkom sa završne špice ‘Crnog filma’ iz 1971.: ‘scenarij prema vlastitoj režiji Želimir Žilnik’). U nizu TV-filmova posebno se pamti ‘Brooklyn – Gusinje’ (1988.), jedan od vrhunaca autorova dokudramskog koncepta i jedan od ekstremno rijetkih jugoslavenskih (nekosovskih) filmova s protagonistima Albancima kao ‘kompetentnim’ pripadnicima suvremene civilizacije u ravnopravnoj interakciji sa slavenskim (crnogorskim) djevojkama. Interes za društvene marginalce kod Žilnika je uvijek bio jak, pa ne čudi što se u 21. stoljeću posvetio temi izbjeglica, a jedan od izdanaka tog neformalnog ciklusa je i austrijsko-srpsko-slovensko-hrvatska koprodukcija ‘Najljepša zemlja na svijetu’ iz 2018., koja se u doba pandemije može besplatno pogledati na web-stranici zagrebačke filmske kuće Factum.
Film se dokudramskim stilom naizmjenično bavi nizom izbjeglica, uglavnom s Bliskog i Srednjeg istoka, u Beču, da bi u nekom trenutku dramaturšku raspršenost dokinuo pronašavši svoju priču dolaskom djeda jednog od glavnih likova iz Afganistana u Beč. Tada, naime, nastaje problemska situacija jer djed očekuje od unuka da se vjenča s djevojkom afganistanskog porijekla, iako on ima djevojku Austrijanku. Mladi Bagher, afganistanski Hazar, stoga će uz pomoć prijatelja lažirati vjenčanje s odgovarajućom djevojkom, uz pristanak na šaradu njezina oca, sve kako bi se djed sretan vratio u rodni kraj (pod budnom paskom slovenske policije). Žilnik je vješto sklopio raspršenost i fokusiranost, uspjevši polučiti i neke vrlo dojmljive scene, poput izbjegličkog zbora koji pjeva srčanu i sugestivnu zatvorsku tužaljku na srpskom, ili vrlo interesantnu prepirku mladića sa Srednjeg istoka o odnosu borilačkog i filmskog umijeća Brucea Leeja i Jackieja Chana. Potonje neodoljivo podsjeća na čuvenu raspravu o odnosu Charlieja Chaplina i Bustera Keatona, pri čemu bi, po svemu sudeći, Lee bio bliži Chaplinu, a Chan Keatonu. ‘Najljepša zemlja na svijetu’ ne ide u vrh Žilnikova opusa, ali jest jedan od svježijih dokumentaraca u aktualnoj ponudi.
