Ovogodišnje izdanje Pulskog filmskog festivala ponudilo je relativno skromnih osam filmova u glavnom programu, a od tih osam naslova samo tri su bile nacionalne premijere – ‘General’ Antuna Vrdoljaka, ‘Dnevnik Diane Budisavljević ‘ Dane Budisavljević i ‘Dopunska nastava’ Ivana Gorana Viteza (film u kojem je potpisnik ovih redaka bio angažiran kao tzv. statist sa zadatkom pa neće biti predmet kritičke obrade). Najiščekivaniji film festivala bila je, naravno, Vrdoljakova biografija Ante Gotovine koja je, posve očekivano, oblikovana u žanru hagiografije.
‘General’ se bavi Gotovinom (Goran Višnjić) od djetinjstva do Oluje, bijeg od Haškog suda potpuno preskače, jedino u dokumentarnim TV snimcima vidimo izricanje oslobađajuće presude i potom generalovo obraćanje masi na središnjem zagrebačkom trgu nakon povratka iz uzništva. Djetinjstvo, rana mladost i period Legije stranaca obrađeni su vrlo škrto, kontroverze iz francuskog razdoblja potpuno su preskočene, da bi film ‘stvarno započeo’ s Gotovininim življenjem u Kolumbiji i osnivanjem obitelji s tamošnjom ljepoticom Ximenom. Kolumbijska ljubavno-bračna epizoda realizirana je u maniri sapunice, a i ostala dva generalova ljubavna pothvata, s u filmu neimenovanom novinarkom Vesnom Karuzom i budućom suprugom, časnicom Dunjom, bit će prikazani vrlo sterilno, do te mjere da neupućenim gledateljima neće biti jasno odakle Gotovini na kraju filma drugo dijete, kad je odnos s novinarkom predočen kao posve platonski. Vrdoljakov general nije samo čedan ljubavnik, sukladno biografsko-svetačkom žanru on je kao vojnik istinski humanist, strog, ali uvijek obziran prema zarobljenim neprijateljskim vojnicima i po potrebi strog, ali suštinski uvijek pun ljubavi prema vlastitima. Njegovo je nadahnuće kršćansko, a važnu ulogu igra i osjećaj krivice jer je u djetinjstvu neizravno skrivio majčinu smrt, a osjeća se krivim i za prijateljevo smrtno ranjavanje u Oluji, pa te dvije krivnje zaokružuju generalov psihoprofil, no na posve mehanički način, bez trunke udubljivanja u stvar. Gotovina je dominantan lik filma, no dosta prostora dobio je i neimenovani general Bobetko, uglavnom zadužen za izricanje kojekakvih mudrosti, a Vrdoljak je imao potrebu ubaciti i srpsku perspektivu, dakako zato da bi poručio kako su 1941. Hrvati oružjem branili Srbe, a ovi su im ‘91. uzvratili agresijom, da su sve zakuhali ‘Srbijanci’ i onda Prečane napustili, i tome slično, a tu je i ‘znakovit’ lik srpskog starca visokog morala koji napušta izbjegličku kolonu da bi se vratio rodnoj kući jer ju je sam sagradio, nije je dobio ‘na poklon’ kao ostali njegovi sunarodnjaci stanove. S druge strane, hrvatski su vojnici prikazani kao vitezovi, a najveći zločin koji se dogodio u Oluji bila je pljačka napuštenih kuća. Uglavnom, ‘General’ je film kakav se s velikom sigurnošću mogao predvidjeti nakon ‘Duge mračne noći’, doduše pitkiji od nje i manje opterećen zloćudnom ideologijom.
Dugometražni debi Dane Budisavljević ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ igrano-dokumentarni je hibrid o naslovnoj pokretačici akcije za spašavanje srpske djece iz ustaških logora, vrlo uspio u povezivanju tih dvaju svojih komponenti. Pritom su dokumentarni dijelovi sugestivniji, kako arhivski materijali (odličan je postupak stavljanje ustaških žurnala u slow-motion, čime fašistička praksa i simbolika zadobivaju naglašeno demonski prizvuk), tako i svjedočenja nekadašnje djece, sada staraca; igrani su dijelovi manje dojmljivi, a glavni im je problem nedostatak karakterizacijske elaboracije naslovnog lika (igra je Alma Prica) i činjenica da se ne bavi cijelim procesom spasiteljskog pothvata, pa nam zapravo i nije najjasnije kako je tisuće i tisuće djece spašeno.
