Kad je riječ o Udbi i Hrvatima, a Udba će u ovom tekstu biti šifra za nešto šire i više od same Uprave državne bezbjednosti (UDB), kako se jugoslavenska politička policija zvala od 1946. do 1966., najčudnovatije jest to što tema Udbe duže od 30 godina ne iščezava iz hrvatskog političkog i javnog života, a pritom je za tu temu, čak i krajnje površno, zainteresiran relativno mali broj građana. Da se ne govori o brojnosti onih koji su na koliko-toliko objektivan način upućeni u spomenuti odnos koji je sve samo ne jednodimenzionalan. Nasuprot činjenici da su mnogi šefovi, agenti i suradnici Udbe od 1990. pa naovamo bili tretirani kao zaslužni i ugledni građani, reći za nekoga da je "udbaš" ili da je na neki način bio povezan s Udbom predstavljalo je u protekla tri desetljeća najtežu optužbu u svađama na javnoj sceni, a sva je prilika da će tako biti i još tri desetljeća. Jedan od svježih dokaza da je tome tako jest i taj da je višemjesečni politički i osobni sukob predsjednika Republike Zorana Milanovića i predsjednika Vlade Andreja Plenkovića kulminirao upravo u vezi s Udbom.
"Udbaš" kao najteža optužba u javnom prostoru opstaje, evo, više od tri decenije, no nije beznačajan ni podatak da je malo tko u nezavisnoj Hrvatskoj imao ozbiljnije pravosudne ili bilo kakve druge neugodnosti zbog rada za Udbu
Prvo su HDZ i Plenković izišli s tezom da je Milanović organizirao operaciju oko molbe za pomilovanje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, molbe koju je u ime te dvojice osuđenika podnio odvjetnik Anto Nobilo i koju su svojim pismom predsjedniku Republike poduprla, na kraju, šestorica umirovljenih ratnih generala Hrvatske vojske. Najzvučnije među generalskim imenima jest ono Ante Gotovine. Činjenica da su Milanović i Gotovina privatno u prijateljskim odnosima nesumnjivo je pomogla da se izgradi ničim potkrijepljena konstrukcija prema kojoj je predsjednik države nagovorio Gotovinu pa onda i ostale da potpišu za udbaše Mustača i Perkovića, e da bi on, Milanović, pred desnicom stekao domoljubni alibi za čin milosrđa prema dvojici koji su u Njemačkoj pravomoćno osuđeni na doživotni zatvor zbog sudjelovanja u likvidaciji hrvatskog političkog emigranta Stjepana Đurekovića godine 1983. u jednom selu nedaleko od Münchena. Njemačka doživotna robija u Hrvatskoj je Mustaču prevedena u 40 godina zatvora, a Perković je dobio 30 godina. Dosad su i jedan i drugi odležali po otprilike osam godina. Generalska epistola zasniva se na tome da Perković i Mustač zaslužuju pomilovanje, koje Milanović dosad nije udijelio nikome, jer su dali veliki doprinos obrani Hrvatske u ratu, naročito tokom prve dvije ratne godine, što im pred njemačkim sudom nije moglo biti uzeto kao olakotna okolnost. No kad bi im i bilo uzeto, teško da bi im to moglo umanjiti kaznu za više od pet godina. Pismo je smjesta naišlo na osudu većine braniteljskih i političkih organizacija desne provenijencije, kao i medija i istaknutijih pojedinaca iz desnog društvenog spektra. Dogodilo se i nezamislivo: Anti Gotovini javno je poručeno da više nije dobrodošao među veteranima Četvrte gardijske brigade.
Na optužbu da je izmanipulirao proslavljene generale u korist udbaških i antihrvatskih interesa te zbog svojih navodnih obaveza spram Perkovića, Mustača i jugoslavenskih tajnih službi, Milanović je uzvratio verbalnom vatrom po Plenkoviću kojeg je prozvao Udbašenkom i Udbašenkovićem, a premijerovog nedavno preminulog oca Marija smjestio u kontekst suradnje sa sigurnosnim strukturama bivše države. To je bila točka na kojoj je Plenković obznanio da će HDZ i Vlada ubuduće na svim razinama i u svim prilikama bojkotirati predsjednika Republike, a ministar obrane Mario Banožić izjavio je da su Milanoviću sve u životu dale Udba i Komunistička partija. Prekid kontakata u nekim će oblastima dodatno zakomplicirati ili maksimalno otežati funkcioniranje vlasti.
Josip Perković vjerovao je da je ratnim angažmanom iskupio svoje udbaške grijehe, pa čak da ih je u nekoj mjeri i preplatio. Nije mu padalo na pamet da se pokunji pred nadmoćnijim protivnicima, da se skloni u sjenu, da ne privlači pažnju
Nema, dakle, teme kod koje je toliki raskorak između javne prisutnosti i političke važnosti s jedne strane, te općenite irelevantnosti za živote hrvatskih građana i, rekosmo, nezainteresiranosti za tu temu u najširim slojevima stanovništva, s druge strane. Otkud tridesetogodišnji kontinuirani kaos, mulj i paradoksi što se šire oko tog kompleksa? Razlog sigurno nije jedan, ali – za početak – valja znati da tokom prošlih 30 godina taj problem konstantno postoji na dvije razine. Jedna je ona koja se tiče osobno Josipa Perkovića, najpoznatijeg udbaša u samostalnoj Hrvatskoj. Zdravko Mustač, koji je osamdesetih godina bio nadređen Perkoviću, u tu priču upao je, ipak, kolateralno, mada ne i slučajno. Druga razina je načelni odnos prema jugoslavenskim tajnim službama i znatnom broju pripadnika tih službi koji su početkom devedesetih svoje usluge stavili na raspolaganje novoj vlasti predvođenoj Franjom Tuđmanom i HDZ-om. O tom odnosu dosta govori ono što smo već spomenuli, naime, da je "udbaš" kao najteža optužba u javnom prostoru opstala, evo, više od tri decenije, no nije beznačajan ni podatak da je malo tko u nezavisnoj Hrvatskoj imao ozbiljnije pravosudne ili bilo kakve druge neugodnosti zbog rada za Udbu. Te dvije razine, naravno, isprepliću se, djelomično i podudaraju te utječu jedna na drugu, što je bilo od dodatne pomoći jednom političko-špijunskom krugu koji već 30 godina manipulira tom tematikom zbog privatnih materijalnih interesa, privatnih trauma povezanih s Udbom ili radi nastojanja da zamagle svoju mračnu prošlost vezanu za mračni svijet Udbe. To je radikalno desni krug pojedinaca, političkih i parapolitičkih organizacija i medija oko Vice Vukojevića, Bože Vukušića i Vladimira Šeksa. Službena politika HDZ-a, osim u vrijeme Tomislava Karamarka i Zlatka Hasanbegovića, nikad nije u potpunosti preuzela taj narativ, ali nikad mu se nije odlučnije ni suprotstavila. Nema sumnje, na primjer, da je Plenkovićev HDZ odbio profesoricu Zlatu Đurđević za predsjednicu Vrhovnog suda ponajviše zbog njezinog utemeljenog ekspertnog mišljenja da je izručenje Mustača i Perkovića Njemačkoj 2014. godine bilo protuzakonito. Iz tog HDZ-ovog ambivalentnog odnosa, kao i u slučaju ustaškog pozdrava "Za dom spremni", porodila se trajnožareća tema koja bez prestanka truje i sluđuje javnost.
Josip Perković bio je u osamdesetim godinama jedan od čelnih ljudi Službe državne sigurnosti Socijalističke Republike Hrvatske. Kad su prvi višestranački izbori 1990. doveli na vlast Tuđmana i HDZ, Perković je – uz Josipa Manolića, Josipa Boljkovca i samozatajnog Zdravka Mustača – postao jedan od ključnih ljudi u sigurnosnom sistemu nove države. S obzirom na to da je u civilnoj Službi državne sigurnosti, koja je preimenovana u Službu za zaštitu ustavnog poretka (SZUP), ostao poveći broj vrlo lojalnih, iskusnih i sposobnih službenika (Franjo Vugrinec, Mišo Deverić, Darko Starčević...), Perković je kao čovjek od Tuđmanovog povjerenja poslan u Ministarstvo obrane da formira Sigurnosno-informativnu službu (SIS), odnosno vojnu tajnu službu. Bože Vukušić pušten je u drugoj polovini 1991. iz njemačkog zatvora i stigao je u Zagreb. Premda je bio osuđen na doživotni zatvor zbog aktivnog sudjelovanja u politički motiviranom ubojstvu potpuno nedužnog čovjeka, Vukušić je pušten s robije poslije sedam i pol godina, a zašto je oslobođen nije moguće saznati jer se razlozi tiču nacionalne sigurnosti SR Njemačke i zaštićeni su neprobojnom tajnošću. Izravno iz njemačkog zatvora došao je u Ministarstvo obrane s namjerom da dobije visoki položaj u SIS-u, ali Perković to nije dozvolio, usprkos ozbiljnim političkim intervencijama u Vukušićevu korist, što mu ovaj, naravno, nije zaboravio. Čini se da Perković tada nije pomrsio samo Vukušićeve, nego i planove strane obavještajne službe s kojom je surađivao dotični sudionik ubojstva u Karlsruheu.
Ante Gotovina i Zoran Milanović (Foto: Hrvoje Jelavić/PIXSELL)
Vukušić je dobio posao u Službi za zaštitu ustavnog poretka, kojoj je tada bio na čelu HDZ-ovac Jerko Vukas, i povezao se s Vukojevićem, tadašnjim pomoćnikom ministra unutarnjih poslova. Sasvim su se posvetili ratu protiv Perkovića, to jest potrazi za bilo čime što bi Perkovića umiješalo u ubojstvo Brune Bušića 1978. u Parizu. Usput su odnijeli ili fotokopirali više od dvjesto dosjea iz dokumentarističkih fondova Službe državne sigurnosti SR Hrvatske: bio je to dio repromaterijala za kasnije objavljivanje Vukušićevih ukoričenih popisa stvarnih ili oklevetanih suradnika i doušnika Udbe, ali i za ucjene i ostvarivanje političkog utjecaja. Prva faza obračuna s Perkovićem kulminirala je u jesen 1992. dokumentarno-propagandnim filmom o ubojstvu Bušića. Perković je bio centralni negativac. Tuđman je na to reagirao tako što je Perkovića premjestio na drugu utjecajnu poziciju u Ministarstvu obrane. Druga faza dogodila se 1994. kad je izišla predstavka trojice časnika SIS-a bliskih emigrantskom krugu Nikole Štedula i njegovog Hrvatskog državotvornog pokreta. Perkoviću su na teret stavljeni kojekakvi kriminalni poslovi i zakulisne političko-špijunske igre. Tuđman opet nije reagirao u skladu s očekivanjima. Perković je samo prebačen u Hrvatsku izvještajnu službu (HIS). Potkraj devedesetih bio je mozak tajne HIS-ove operacije "Barakuda" u kojoj su istraživane veze organiziranog kriminala u Hrvatskoj i BiH s hrvatskim političkim, vojnim i sigurnosnim strukturama: to mu je pribavilo nove moćne neprijatelje, ali Tuđman opet nije dao da ga se šikanira i da mu se svete oni koje je raskrinkao. Stvari su se, međutim, promijenile nakon što je Tuđman umro. Ostao je bez kišobrana, ali odbijao je to primijetiti.
Josip Perković vjerovao je da je ratnim angažmanom iskupio svoje udbaške grijehe, pa čak da ih je u nekoj mjeri i preplatio. Nije mu padalo na pamet da se pokunji pred nadmoćnijim protivnicima, da se skloni u sjenu, da ne privlači pažnju, da sklopi paktove s onima koji su mu radili o glavi. Precijenio je svoje ratne zasluge i važnost informacija kojima je raspolagao, podcijenio je političku moć svojih protivnika i većinski javni odium prema Udbi i općenito Jugoslaviji. Nešto slično sad bi se moglo dogoditi Anti Gotovini, ali ipak bez opasnosti da ga zadesi Perkovićeva sudbina.
Nečista je HDZ-ova savjest u pogledu Udbe i udbaša, pa otud uglavnom i ona ambivalentnost. Plenković se iz niza razloga, ponajprije zbog svog biračkog tijela, ne usuđuje suprotstaviti desničarskoj antiudbaškoj histeriji, ali ne može, s druge stane, ni u kolo s Vukojevićem i Vukušićem, s Hasanbegovićem i Maxportalom, s "Bujicom" i Katarinom Vidović Krišto. Ne može opet iz niza razloga, no prije svega zato što bi to bio udar na Franju Tuđmana i njegovu političku praksu u ratnim okolnostima. Ta praksa podrazumijevala je, pojednostavljeno, da organizacija i tehnologija djelovanja tajnih službi i vojske budu povjerene profesionalcima iz jednopartijskog poretka, a da se ideološka nadgradnja i politička kontrola dodijele samoukim, entuzijastičnim i lično zainteresiranim obavještajnim i vojnim genijima pristiglima iz emigracije, provincije, Bosne i Hercegovine, s margina društva i s rubova velegradskog podzemlja. Tuđman nije sprječavao podmetanja i nepovjerenje među tim dvjema grupacijama, ali ni jednoj od njih nije dopuštao da odnese prevagu, da uspostavi dominaciju bilo koje vrste. On nije izmirio "udbaše" i "ustaše", niti se naročito trudio u tom smislu. Nije raščistio stvari ni s jednima ni s drugima, niti ih je poticao da međusobno uspostave dijalog, da dođu do kakvog-takvog zajedničkog nazivnika. I od jednih i od drugih pragmatično je uzeo ono što mu je trebalo. Posljedice koje su proistekle iz toga, a kojima svjedočimo i danas, cijena su Tuđmanovog ratnog koncepta, kao što je sudbina koja je zadesila Perkovića i Mustača, koliko god je njih dvojica doživljavali nepravednom i okrutnom, naprosto rizik posla kojem su posvetili svoje živote, posla u kojem su mnogi nedužni ljudi prošli gore od njih dvojice.
