Na adresu Novosti prošloga tjedna pristigla je predstavka od 160 stranica, s prilogom od 110 stranica, u kojoj su istaknuti predstavnici hrvatskog pravosuđa optuženi za provođenje višegodišnje nezakonite prakse izručenja vlastitih građana na temelju zahtjeva evropskih država. Predstavku je napisao Zdravko Mustač, nekadašnji šef jugoslavenske Službe državne sigurnosti i kasnije vršitelj niza visokih dužnosti u administraciji Franje Tuđmana. Mustač je dokumente poslao iz zatvora u Glini, gdje odslužuje četrdesetogodišnju kaznu zatvora nakon što je u Njemačkoj osuđen zbog sudjelovanja u organizaciji ubojstva emigranta Stjepana Đurekovića 1983. godine.
Osim Novostima, Mustač je predstavku dostavio i tjedniku Nacional te ju je uputio na niz političkih adresa: predsjedniku Zoranu Milanoviću, šefu Ustavnog suda Miroslavu Šeparoviću, ministru pravosuđa, Državnom sudbenom vijeću, klubovima saborskih zastupnika i čelnicima nadležnih saborskih odbora. Poruka iz predstavke je prvenstveno adresirana na Hrvatski sabor, od kojeg Mustač traži zakonodavno zaustavljanje "nezakonite" prakse koja je uzrokovala izručenje Josipa Perkovića i njega Njemačkoj. Tvrdi da ta praksa zadnjih sedam godina širi sustavno bezakonje na hrvatskim sudovima. U svom ekstenzivnom obraćanju nizom se uvreda obrušio i na pojedine suce koji, po njemu, svjesno sudjeluju u protuzakonitoj raboti. Sličnim leksikom referirao se i na Vladimira Šeksa, prilažući dokumentaciju koja pokazuje kako je pomogao Boži Vukušiću da zločin likvidacije jednog emigranta, za koji je bio osuđen u Njemačkoj, pretvori u borbu za hrvatsku neovisnost i mirovinski staž u Hrvatskoj.
Omanji dio svoje predstavke Mustač je posvetio i Vladimiru Šeksu koji je, po njemu, zadnja tri desetljeća "kadrovski faktotum ključnih pozicija visoke sudbene vlasti u Hrvatskoj"
Mustač se ni u jednom trenutku nije bavio sadržajem presude njemačkog suda protiv sebe i Perkovića. Njegov fokus u cijelosti je na pravnoj pozadini odluke o izručenju iz 2014. godine koje je prethodilo suđenju. Iako je za ubojstvo iz 1983. godine u Hrvatskoj tada nastupila zastara, Mustač je izručen temeljem sudskog tumačenja prema kojem hrvatski sudovi u izvršenju europskog uhidbenog naloga (EUN) ne trebaju provjeravati "dvostruku kažnjivost", pa samim time ni je li po hrvatskom pravu nastupila zastara, ako je zahtjev podnijet za neko od 32 "kataloška" kaznena djela koja se nabrajaju u članku 10. Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama EU-a. U taj "katalog" spadaju terorizam, ubojstva i druga najteža kaznena djela. No u Zakonu postoji i članak 20. koji kaže da će se izručenja provoditi i za djela za koja je propisana kazna zatvora u trajanju od jedne godine ili više, uz određena ograničenja, među koje spada i zastara. Taj zakonski članak počinje ovako: "Osim za djela iz članka 10. ovog Zakona, nadležni sud će izvršiti europski uhidbeni nalog za djelo za koje je u državi izdavanja propisana kazna zatvora u najdužem trajanju od barem jedne godine zatvora ili više", a zatim se u drugom stavku navode situacije u kojima će sud odbiti priznanje evropskog uhidbenog naloga. Jedna od takvih situacija je i nastupanje zastare, koja je po hrvatskom pravu u slučaju za koji su se teretili Perković i Mustač već bila nastupila. Mustač u svojoj predstavci tvrdi da se po članku 20. zastara kao razlog za neizručenje ima jednako primjenjivati i na "kataloška" djela iz članka 10. i na ostala djela. Hrvatski suci su, međutim, riječ "osim" kojom počinje članak 20. tumačili kao "izuzev", iako je, prema Mustaču, iz konteksta cijelog zakona jasno da se "osim" tu nalazi kako bi uključilo i "kataloška" djela.
Da to nije samo njegovo shvaćanje, pokazuju i neke ranije odluke pravosudnih tijela. U prvom stupnju Županijski sud u Velikoj Gorici odbio je Mustačevo izručenje tvrdeći da je zastara po domaćem pravu obavezni razlog koji sprečava izručenje, bez obzira na to za koje se djelo osumnjičenika traži i nalazi li se ono u članku 10. S takvim stavom složilo se i Državno odvjetništvo, koje nije uložilo žalbu. Tek na temelju žalbe udovice Stjepana Đurekovića – kojoj je nakon prvotne odbijenice priznat status stranke u postupku – Vrhovni sud je poništio odluku, uz sugestiju da se zastara izbaci iz ove pravne kombinacije. U ponovljenom postupku odlučeno je da se Mustač izruči, uz argumentaciju koju je u slučaju Perković nedugo prije upotrijebilo sudsko vijeće Županijskog suda u Zagrebu na čelu s Ivanom Turudićem, a potom i Vrhovni sud. "Vrhovni sud je redovnim sudovima nametnuo da slijede pogrešno pravno shvaćanje u primjeni Zakona o pravosudnoj suradnji. Tako je konstituirao 'ustaljenu sudsku praksu' koja funkcionira kao supstitut izvornog Zakona još od 20. rujna 2013. godine", poručio je Mustač u predstavci.
Zanimljivo je da je Mustačeva predstavka dostavljena javnosti i saborskim zastupnicima baš u trenutku kad se provode izbori za čelno mjesto na Vrhovnom sudu, za koje se javila njegova odvjetnica Lidija Horvat
Prije donošenja odluke o Mustaču i Perkoviću, vrsni pravni stručnjaci također su izrazili mišljenje da se radi o nezakonitom stavu. Profesor na Pravnom fakultetu Davor Derenčinović, kojeg je DORH zamolio za pravno mišljenje zbog navedenog slučaja, i profesorica Zlata Đurđević s istog fakulteta, koja je u ovom kontekstu pisala mišljenje na zahtjev obrane Josipa Perkovića, ustvrdili su da je, ignorirajući zastaru, Vrhovni sud pogrešno protumačio i primijenio odredbe Okvirne odluke o EUN-u i hrvatskog Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima.
Derenčinović je poručio da je hrvatski sud i u slučaju kad se hrvatskog državljanina traži i za neko od kaznenih djela iz "kataloga", dužan ispitati je li za to djelo nastupila zastara prema domaćem zakonu i odbiti izručenje ako je nastupila zastara. Slično je rezonirao i jedan od sudaca Vrhovnog suda Damir Kos u jednom svojem izdvojenom mišljenju. Nekoliko mjeseci prije sudskih odluka u slučajevima Perković i Mustač, donesen je samo jedan istovjetni pravorijek Vrhovnog suda, koji je srušio odluku o neizručenju na temelju zastare na Županijskom sudu u Vukovaru. Desilo se to u drugoj polovici 2013. godine, u jeku žestokih kritika na račun vlade Zorana Milanovića, koja je u nadležni zakon uvela odredbu da Europski uhidbeni nalog ne vrijedi za zločine počinjene prije 2002. godine. Nazvan "Lex Perković", zakon je naišao na brojne kritike u domaćoj javnosti i zahlađivanje diplomatskih odnosa s Njemačkom, zbog čega se na koncu prionulo njegovoj novoj promjeni. Prije zadnje promjene, međutim, Vrhovni je sud donio spomenutu odluku koja zastaru ne uzima u obzir ako druga zemlja traži hrvatskog državljanina za kazneno djelo iz kataloga članka 10. Mustač u svojoj predstavci tvrdi da se u tom slučaju radilo o ciljanom uspostavljanju "ustaljene sudske prakse" na promijenjenom pravnom stajalištu s ciljem da se omogući njihovo izručenje. Javno se, kaže, inzistiralo da "Republika Hrvatska mora izručiti Perkovića Njemačkoj".
Pravorijek je cementirao Ustavni sud trima odlukama i rješenjima iz 2014. godine. Ne želeći se miješati u meritum problema, ustavnim su proglasili odluke i definitivno omogućili izručenje i sve istovjetne presude do danas. "Tako su suci Ustavnog suda krivi što je hrvatsko sudstvo u tom segmentu pravde potonulo duboko u nezakonje, što je Vrhovni sud nastavio s nepoštenim sudskim postupcima uskraćujući pogođenim izručenicima pravo na pošteno suđenje iz članka 29. stavak 1. Ustava", napisao je Mustač, konstatirajući da je od 2013. do kraja 2018. godine Hrvatska dobila 207 zahtjeva za izručenje. Negdje u isto vrijeme Njemačka je odbila izručiti Hrvatskoj osumnjičenika za privredni kriminal, pozivajući se upravo na zastaru. Takve odluke bile su standard njemačkog pravosuđa, potvrđen i na njihovom Ustavnom sudu.
Pravnik Domagoj Musulin u stručnom je članku konstatirao da su odlukom Vrhovnog suda i odbijanjem miješanja Ustavnog suda građani Hrvatske definitivno gurnuti u sferu nejednakosti s obzirom na državljane drugih članica Europske unije. "Maglovitost razloga zbog kojih su naši sudovi dopustili izloženost svojih državljana je svakako upitna i nelagodna. Sukladno svime izloženim teško je ne složiti se o postojanju definitivno sporne i na pozitivnim propisima neutemeljene odluke Vrhovnog suda RH", napisao je.
Ovo je pak Mustačeva analiza: "Prema logici koju ('pravosudni kolosi u Hrvatskoj') prakticiraju već 7 godina, 'okolnosti' za obustavu postupka bile bi mjerodavne samo za europske uhidbene naloge izdane za 'nekataloška' kaznena djela. Za djela iz članka 10. ZPS-a postupak izvršenja bio bi nezaustavljiv, jer se 'dvostruka kažnjivost' za njih ne provjerava. Kreteni", istaknuo je, karikirajući takvu pravnu logiku.
Na sjednici Kaznenog odjela Vrhovnog suda 2016. godine doneseno je pravno shvaćanje kojim je zacementiran sadržaj ovakvih i narednih odluka. Prema tom shvaćanju, odlučivanje o izručenju za kaznena djela koja se nalaze u katalogu članka 10. uključuje i zabranu provjeravanja nastupa zastare kaznenog progona. Odluka je naišla na kritiku dijela struke, kao pokazatelj narušavanja sudačke neovisnosti. "Diktatorsko pravno shvaćanje treba smatrati i pokušajem zaglupljivanja sudaca u prvostupanjskim sudovima – po mjeri stručnosti i morala – većinskog dijela Kaznenog odjela Vrhovnog suda!" dodao je Mustač.
Predstavku je Zdravko Mustač napisao u zatvoru u Glini
U predstavci je inače dosta prostora posvetio analizi riječi "osim" na početku članka 20. spornog zakona. Navodeći primjere drugih članaka istog zakona u kojem se spominje "osim", zaključio je kako u svima bez iznimke izričaj "osim za djela" ima značenje "ne samo za djela", a nikako značenje "izuzimajući djela". "Napokon – svatko zdrave pameti mora, makar sada, zaključiti da laprdanje sudaca o području primjene članka 20. ZPS-a svedenog samo na nekataloška kaznena djela, dokazuju 'flagrantno i očito' kršenje Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama EU. Međutim, za odgovorne suce Vrhovnog suda RH, kao najvišeg suda u državi, ovakvo pravno shvaćanje bilo je funkcionalno. Neke osumnjičenike trebalo je predati stranom sudu pod svaku cijenu. Takva svinjarija u režiji Vrhovnog suda! Čovjeku dođe da pješice iziđe kroz prozor i izgubi se u bespućima povijesne zbiljnosti. Što dalje od vladajućeg idiotizma u hrvatskom sudstvu!" zaključio je i potom konstatirao: "Svatko tko pročita predstavku slobodan je zaključiti da li su ljudi koji su uspostavili takvu praksu razni kaznenopravni stručnjaci ili su, možda kreteni, nadripravnici, podmukli pokvarenjaci, smušenjaci, političke udvorice, umišljene sudačke guzice bez stručnog pokrića ili nešto osmo."
Mustač se preko zadnje ustavne tužbe, podnesene 2019. godine, obratio i Miroslavu Šeparoviću, predsjedniku Ustavnog suda. I on je sudjelovao u odlukama u kojima je Ustavni sud odlučio da ga predočeni razlozi "nisu uvjerili" da je u konkretnom slučaju bila riječ o "flagrantnoj i očitoj arbitrarnosti" Vrhovnog i drugih sudova.
"Gospodine Miroslave Šeparoviću, predsjedniče Ustavnog suda RH, osim pekmeza, kao namaz na kruh dobar je i maslac, osim onog ispod šešira na vašoj glavi. Rečenica je dvostruko vrijedna. Prvo zbog toga što je to metaforička istina o radu ustavnih sudaca kojim su proizvedene odluke (...) A drugo, zato jer sadrži i ukazuje na dva značenja riječi 'osim' u hrvatskom jeziku. Dva značenja koja svi vi niste sposobni razlikovati. Ili to, ciljano, niste htjeli", konstatirao je.
No i mimo riječi "osim", optužio je suce na svim instancama da očigledno nisu pažljivo čitali nadležni zakon, kao ni Okvirnu odluku o Europskom uhidbenom nalogu, koja "ne pruža uporište za pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH po kojem se za kaznena djela iz članka 10 ZPS-a ne provjerava nastup zastare kaznenog progona". Ovako piše Mustač: "Međutim, čak niti pravna poruka Vijeća EU pravosudnom tijelu države članice izvršenja naloga – 'postupajte po domaćem pravu' – nije probila tvrde tikvetine ni doprla do mozgova hrvatskih sudski mastodonata, sve od županijskog Turudića, preko vrhovne Garačić, vrhovnog Mrčele, pa do ustavnog Šeparovića." Tako se, po Mustačevom mišljenju, ustalila "dupeglava sudska praksa dupeglavih sudaca", koji su "odgovorni za suspenziju dijela pravosudnog suvereniteta Republike Hrvatske i trajno bezakonje".
"Posve je, za hrvatsko pravosuđe, nevažno što ti i takvi suci sramote sebe. Oni, i ovakvi, sramote institucije pravosuđa u kojima rade. Sramote prije svega sudstvo kao dio pravosuđa. Oni su izravne štetočine po vladavinu prava u Republici Hrvatskoj", napisao je Mustač, nabrajajući neke koji su donosili ovakve odluke. "Upravo to su učinili čovjek-sudac Turudić, sudac-ubogi Pintarić i za sada nepoznati broj sudaca Vrhovnog suda RH – kreatora i poklonika pravnog shvaćanja npr. Ane Garačić – obogotvorenih karijerističkih mediokriteta koji su se našli na elitnim pozicijama u sudstvu Republike Hrvatske." Turudić je, smatra Mustač, "veliki laprdator", on ima "šarlatanski pristup" pri donošenju odluka te je "odgovoran za masakr nad Zakonom o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije".
Mustač proziva Šeksa zbog pogodovanja Boži Vukušiću (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)
Ništa bolje nisu prošli ni suci Ustavnog suda. "Kako je samo mučno promatrati u crne toge uparađene ljudske organizme koji se nazivaju sucima Ustavnog suda Republike Hrvatske, a znati da su svi redom samo politički manipulirani poslušnici", napisao je Mustač o sudu kojem je krajem 2019. podnio novu tužbu. U njoj je, među ostalim, zatražio da Ustavni sud opozove vlastite odluke i rješenja, poništi dosadašnju "ustaljenu sudsku praksu" i da podnese izvješće Hrvatskom saboru o nezakonitosti i neustavnosti primjene ZPS-a od 2013. godine do danas.
Omanji dio svoje predstavke Mustač je posvetio i Vladimiru Šeksu koji je, po njemu, zadnja tri desetljeća "kadrovski faktotum ključnih pozicija visoke sudbene vlasti u Hrvatskoj". Šeksa je upario s biografijom Bože Vukušića, koji je 1984. godine u Njemačkoj osuđen na doživotni zatvor zbog ubojstva gastarbajtera Jusufa Tatara. Pušten je u Hrvatsku lobističkim naporima Tuđmanovog režima. Pod obrazloženjem da je hladnokrvno ubojstvo zapravo bio jedan tip "borbe za slobodnu hrvatsku državu", Šeks mu je omogućio pretvaranje sedam zatvorskih godina u dvostruki mirovinski staž. Nazivajući Šeksa "udbaškim špiclom", Mustač je konstatirao da se on "sprda sa zakonom i time pravi majmuna od Hrvatskog sabora kojim je i sam u određeno vrijeme bio predsjedao". "Šeks dakle čini ono što dvadeset godina kasnije čine suci Vrhovnog suda, Ustavnog suda i pojedinih županijskih sudova kada mijenjaju značenje Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije", napisao je.
Zanimljivo je da je Mustačeva predstavka dostavljena javnosti i saborskim zastupnicima baš u trenutku kad se provode izbori za čelno mjesto na Vrhovnom sudu. Pored dosadašnjeg predsjednika Đure Sesse koji priželjkuje novi mandat, za poziciju su se javili odvjetnici Šime Savić i Lidija Horvat. Upravo je Lidija Horvat bila Mustačeva odvjetnica, a poznato je da predsjednik Milanović, koji će jednog od kandidata predložiti Saboru, ne preferira Sessu. U Nacionalu, koji je prvi objavio dijelove Mustačeve predstavke, bivši predsjednik Ivo Josipović u kolumni se osvrnuo na ovu temu i napisao nešto o predsjedničkoj ustavnoj ovlasti pri odlučivanju kojeg će kandidata predložiti Saboru. "Izborom kandidata koji će svojim dosadašnjim radom i programom jamčiti da će pravosuđe izvesti iz dosadašnje močvare nepovjerenja (...) predsjednik bi mogao učiniti možda zadnjih godina najvažniji reformski korak koji se tiče pravosuđa", poručio je Josipović, navodeći kao jedan od primjera suprotstavljene močvarne prakse odluku pravosuđa o izručenju Mustača i Perkovića njemačkim vlastima. Bez obzira na to kakva je uvjerljivost Mustačevih argumenata, čini se da je slanje njegove predstavke tempirano pred izbor novog čelnika Vrhovnog suda.
