Cinici bi rekli da je zadnjih tjedana bilo dirljivo slušati i gledati izmotavanja nekadašnjih vlastodržaca, uz punu podršku predsjednika Zorana Milanovića, u vezi slučaja surove likvidacije članova obitelji Zec – Mihajla, Marije i njihove 12-godišnje kćeri Aleksandre prije 30 godina u Zagrebu. Em se radilo o običnoj pljački koja nema veze s nacionalnom pripadnošću ubijenih, em je Mihajlo Zec bio mesar povezan s krim-miljeom i financijer HDZ-a, em je do ubojstvo došlo slučajno, em su ubojice pripadnici neformalne poluvojne skupine s kojom država nema veze, em je policija napravila sve što je trebalo, em su istražni suci napravili sve što je trebalo, em je obitelj obeštećena odnosno isplaćena, em se radilo o izoliranom slučaju, zapravo incidentu, i sve tako nešto izokola pa na mala vrata, da bi se došlo točno do ćorsokaka, gdje je cijeli sudski proces i završio prije 29 godina.
Kako je poznato, malo prije ponoći 7. prosinca 1991. petero pripadnika rezervnog sastava MUP-a, Munib Suljić (32), Nebojša Hodak (25), Igor Mikola (20) sa suprugom Snježanom Živanović (20) i Siniša Rimac (18), dovezli su se s dva kombija do kuće obitelji Zec na zagrebačkoj Trešnjevci. Upali su unutra, najprije su tražili novac, zlato i oružje, da bi potom surovo likvidirali oca Mihajla, a majku Mariju i kći Aleksandru odvezli na zagrebačko Sljeme, ubili ih kraj doma na Adolfovcu i zatrpali smećem. Brutalno ubojstvo preživjeli su Dušan (11) i Gordana (8), koje ubojice nisu pronašli. Sklonili su se kod susjeda i vrlo brzo potom napustili Hrvatsku. O kolikom bahatluku likvidatora se radilo svjedoči i da su na poprište egzekucije došli s registriranim MUP-ovim kombijem, premda su u njemu imali više različitih lažnih tablica. Susjedi su zapisali registarski broj i svi su brzo pohapšeni. Doduše, kako objašnjava tadašnji pomoćnik ministra policije i kasniji šef tajne službe SZUP-a Smiljan Reljić, na prevaru su ih pozvali u policiju, razoružali i priveli. Ovi su odmah sve priznali i odveli policiju na Sljeme, očito svjesni da ih pretpostavljeni neće ostaviti.
Nakon što je policija obavila svoje, okrivljeni su prepraćeni istražnom sucu i tada dolazi do proceduralne greške za koju je tadašnji javni tužitelj Vladimir Šeks prošli tjedan optužio najprije tadašnjeg zamjenika okružnog javnog tužitelja Tihomira Rubešu, a onda i njegovog kolegu Antu Nobila, jer nisu inzistirali na prisustvu branitelja na prvom ispitivanju kod istražnog suca.
- To naprosto nije istina. Šeks polazi od činjenice da su izdvojeni zapisnici zbog toga što nisu bili prisutni branitelji. Međutim, to je pitanje za istražnog suca. Javni tužilac je stranka u postupku i nije na njemu da dovodi i odvodi advokate. Nobilo i ja čak smo predložili sucima da dovedu odvjetnike, ali oni su to odbili na temelju nekakvog pseudozakonskog opravdanja. Prije izmjena zakon je određivao prisutnost obrane samo za djela za koja je predviđena smrtna kazna, što je ukidanjem smrtne kazne promijenjeno. Zbog toga su suci zaključili da ako nema smrtne kazne, nema potrebe za odvjetnicima. Mi im nismo mogli narediti da ih dovedu. Alternativa je bila da se dignemo i odemo, a tek to ne bi bilo dobro - govori Rubeša za Novosti, ističući da je istražna sutkinja Jolanka Eleonora Nemeth godinama kasnije kazala da su suci imali takvu uputu.
Tihomir Rubeša (Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL)
U kuloarima, a poslije i u medijima, moglo se čuti da je tadašnji predsjednik Županijskog suda Vojko Madirazza tražio od sudaca da tako vode postupke, što se pokazalo pogrešnim. Rubeša se također osvrnuo na Šeksove tvrdnje da je on odgovoran jer tužilaštvo nije podnijelo žalbu.
- I to je notorna laž. Na bilješci s mojim rukopisom i potpisom na spisu stoji da ćemo podnijeti niz dokaznih prijedloga kako bismo prolongirali donošenje presude. Koliko se sjećam, to je bilo na Šeksovu inicijativu. Ispod moje je kasnija bilješka s kolegija javnog tužitelja od 23. studenog 1992. koju je vjerojatno sastavio kolega Branislav Hajduković, gdje se odlučilo da se neće žaliti na oslobađajuću presudu, s čim ja nemam nikakve veze, s obzirom na to da sam 1. rujna 1992. postao privatni odvjetnik, dakle dva i pol mjeseca prije odluke o odustajanju od žalbe, tako da ova priča nema veze sa mnom - ističe Rubeša.
Čedo Prodanović, koji je nedugo prije ovog događaja napustio tužilaštvo, također ističe propust sudaca zagrebačkog Županijskog suda i odluku DORH-a da se ne žali. Prodanović naglašava da bespogovorno vjeruje Rubeši i Nobilu kad kažu da su tražili da se dovedu odvjetnici, kao i da nisu više bili u tužiteljstvu kad je donesena odluka da se država ne žali.
- Odluku je donijelo Županijsko državno odvjetništvo, koje se po prirodi stvari, uvriježenoj praksi postupanja u tako značajnom predmetu moralo konzultirati s višim DORH-om. Da li je netko iz sfere politike, pa i Šeks, na odluku o neulaganju žalbe imao utjecaja, nije mi poznato. U svakom slučaju, i Županijski sud i ŽDO, pri čemu ne mislim na Nobila i Rubešu, u konkretnom su slučaju ostavili dojam da su postupali kao da im se neće. I taj dojam je, bojim se, točan - rekao je Prodanović za Novosti.
Da se nekima nije htjelo dokazuje drugi slučaj, onaj Pakračke Poljane, s istim vinovnicima pojačanim dodatnim psima rata u eskadronu smrti Tomislava Merčepa. Priča kaže da su ubojice još u svibnju 1992. željeli priznati likvidacije, ali da su odustali nakon što ih je zapovjednik Merčep posjetio u pritvoru. Sve je bilo dogovoreno, tužioci su čekali da ih dovedu kako bi uzeli iskaze, ali od svega toga na kraju nije bilo ništa. Suđeno im je tek 1999. godine, kad su oslobođeni krivnje zbog ubojstava u tom dijelu Hrvatske i u Zagrebu, da bi šest godina poslije Munib Suljić, Igor Mikola, Siniša Rimac plus Miro Bajramović i Branko Šarić bili osuđeni na ukupno 30 godina zatvora zbog ubojstva nepoznatog muškarca kojega su zvali Saša, odnosno zbog odvođenja Miloša Ivoševića, Rade Pajića i Marka Grujića u improvizirani zatvor u Pakračkoj Poljani. Danas pokojni Merčep osuđen je na sedam godina jer su njegove jedinice uhapsile 52 civila, od čega je njih 43 nakon toga ubijeno. Među njima su i članovi obitelji Zec. Dobar dio kazne proveo je na slobodi, pravdajući se lošim zdravstvenim stanjem.
"Za mene je čudo da se to nije događalo više", rekao je Zoran Milanović prije desetak dana komentirajući slučaj Zec i tadašnje stanje u Zagrebu te odričući svaku vezu države s tim ubojstvima. Svih 43 civila koje su merčepovci ubili bili su Srbi, likvidirala ih je jedinica rezervnog sastava MUP-a pod zapovjedništvom savjetnika ministra obrane i to policijskim naoružanjem. Ako ni to nije dosta, za kraj spomenimo da upravo ovih dana Republici Hrvatskoj, po presudama Ustavnog suda koji se drži prakse Europskog suda za ljudska prava, stižu sudski nalozi za otplatu štete za hapšenja i mučenja rijetkim sretnicima koji su preživjeli Merčepove kazamate.
