Ako ničim drugim, inicijativa kojom se grupa umirovljenih generala kod predsjednika Zorana Milanovića založila za pomilovanje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, bivših pripadnika jugoslavenske Službe državne bezbednosti osuđenih zbog pomaganja u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića u Njemačkoj 1983., zasad je urodila daljnjim razdorom na hrvatskoj desnici. Dok nekolicina ostalih generala predvođenih Ivanom Toljem u svemu vidi "specijalnu akciju i prokušane kosovsko-udbaške metode", Branimir Glavaš se preko Facebooka nateže s Božom Vukušićem iz Počasnog bleiburškog voda, najavljujući da će tek progovoriti o ulozi svog starog znanca Perkovića. Za to vrijeme Mostov Miro Bulj bunca o "delustraciji udbaških zločinaca krvavih ruku", Velimir Bujanec proklinje "duboku državu" i zaziva Milanovićev opoziv, a ekstremistička veteranska udruženja pitaju se zašto isti generali ranije nisu zatražili pomilovanje Mirka Norca, Mihajla Hrastova, Tomislava Merčepa i Đure Brodaraca.
U pismu, koje je uz molbu za pomilovanje Uredu predsjednika predao odvjetnik Anto Nobilo, šestorica generala – Ivan Čermak, Ante Gotovina, Pavao Miljavac, Ljubo Ćesić Rojs, Davor Domazet Lošo i Luka Džanko – zatražila su ranije puštanje na slobodu Perkovića i Mustača zbog, kako ističu, njihovog doprinosa u stvaranju hrvatske države i obrani zemlje 1990-ih. Pritom su se pozvali na stavove Franje Tuđmana, inače najzaslužnijeg za prelazak nekadašnjih pripadnika SDB-a u sigurnosno-obavještajni sustav RH. Među potpisnicima su bili i Marinko Krešić i Krešimir Ćosić, ali su se povukli nakon negodovanja dijela veteranske populacije koja ih je nazvala judama.
Od siječnja 1991. pa do istog mjeseca 2020. pomilovano je 4.327 počinitelja raznih kaznenih djela. Najveći broj odluka, njih 3.266, potpisao je Franjo Tuđman, koji je institut pomilovanja najčešće koristio za oslobađanje osuđenih pripadnika hrvatske policije i vojske
Milanović se zasad nije jasno očitovao o inicijativi. Tek je na novinarsko pitanje odgovorio da ga je ona iznenadila i kako smatra da su generali tim činom sebi i njemu "zakomplicirali život". U istom navratu izvrijeđao je članove HDZ-a predvođene Andrejom Plenkovićem, koji su posljednjih dana indirektno poručivali da je zapravo on pravi autor pisma. Zbog toga je zasad jedino izvjesno da bi usvajanjem molbe za pomilovanje Milanović prekršio svoje predizborno obećanje. Naime, otkako je prije nešto više od dvije godine stupio na dužnost, dobio je 274 takva zahtjeva, ali do danas nije odlučio ni o jednom. "Neću nikoga pomilovati. Treba ukinuti tu kvazimonarhističku božansku ovlast predsjednika", govorio je svojevremeno aktualni predsjednik Republike i žestoko kritizirao svoje prethodnike koji su se obilato koristili tom ustavnom ovlašću.
Kako su Novosti već pisale, od siječnja 1991. pa do istog mjeseca 2020. godine ukupno je pomilovano 4.327 počinitelja raznih kaznenih djela. Analizom odluka, od kojih se većina čuva u Hrvatskom državnom arhivu, utvrdili smo da se među pomilovani nalazi veći broj osuđenih zbog zlouporabe položaja i ovlasti, primanja mita, otmice, masovnog raspačavanja droge, podvođenja, silovanja, ubojstava i ratnih zločina. Nakon pomilovanja, koje im je udijeljeno kroz potpuni ili djelomični oprost od izvršenja kazane, svaki treći se vratio kriminalu.
Najveći broj odluka, ukupno 3.266, potpisao je Tuđman, a taj je institut najčešće koristio za oslobađanje osuđenih pripadnika hrvatske policije i vojske. Tokom prvog mandata njegovim potpisom na slobodi su se našli Mladen Puškarić Stipica, koji se krajem 1991. ušetao u zgradu ogulinske policije i tamo ubio trojicu privedenih srpskih civila, te Ivan Mihalić Meho, kasnije osuđen i zbog sudjelovanja u masovnom raspačavanju kokaina, koji je nekoliko dana nakon pada Vukovara upao u ogulinsko zapovjedništvo obrane i ondje pobio sedam zarobljenih krajinskih vojnika. Među skandaloznijim Tuđmanovim odlukama su i pomilovanja Željka Solde, osuđenog zbog sudjelovanja u napadu na Dubrovnik 1991., Jožice Mudrog, koji je 1992. u Daruvaru ubio civila Radu Radosavljevića, njegovu suprugu Jovanku i dvojicu maloljetnih sinova, te Dinka Mijatovića, policajca koji je 19. veljače 1992. godine likvidirao direktora slatinske poslovnice Jugobanke Nikolu Kosića. Na prijedlog tadašnjeg ministra pravosuđa i aktualnog predsjednika Ustavnog suda Miroslava Šeparovića i Šeksove Komisije za pomilovanja, Tuđman je za svog drugog mandata pomilovao i gotovo sve dotad osuđene za ubojstva Srba nakon akcije "Oluja".
Hoće li održati obećanje? – Zoran Milanović (Foto: Kristina Štedul Fabac/PIXSELL)
Vladavina Stjepana Mesića, za koje je udijelio 787 pomilovanja, ostat će pak trajno umrljana zbog puštanja na slobodu Siniše Rimca, jednog od ubojica članova zagrebačke obitelji Zec, umanjivanja kazne Stjepanu Grandiću, pripadniku tzv. gospićke skupine osuđenom zbog ratnog zločina, te pripadnika MUP-a koji su 3. rujna 1991. sudjelovali u brutalnom ubojstvu poznatog istarskog ugostitelja Srbislava Petrova. Mesić, kao i njegovi nasljednici Ivo Josipović i Kolinda Grabar-Kitarović bili su blagonakloni i prema osuđenima zbog zlouporabe položaja i ovlasti u gospodarskom poslovanju, pa su se na slobodi prije izvršenja kazne našli akteri korupcijskih afera Glumina banka, Jadroplov, Kamen Ingrad, Kutjevački podrumi, Croatia bus i Karlovačka banka.
Najmanji broj pomilovanja, njih 67, udijelila je Grabar-Kitarović, i to zbog skandala koji je izazvala na samom početku svog mandata. Aktom milosti omogućila je da iz zatvora ranije izađu Leon Sulić, višestruko osuđivani tajkun i donator HDZ-a, i Danko Seiter, bivši član Uprave Karlovačke banke. Seiter je osuđen jer je Nikoli Hanželu, karlovačkom poduzetniku i najvećem donatoru Grabar-Kitarović – koji je za njenu prvu predsjedničku kampanju uplatio 197.500 kuna – omogućio brisanje milijunskog kredita.
Sve to Milanoviću je bilo dovoljno da neke od pomilovanih nazove "opskurnim tipovima". Međutim, ako sagledamo njegove ranije postupke, koji podrazumijevaju dodjelu odlikovanja te drugih visokih počasti optuženima za teška kaznena djela, ne bi bilo preveliko iznenađenja da na kraju prekine dosadašnju praksu i svojim potpisom u tu skupinu svrsta Perkovića i Mustača. Aktualni predsjednik, uostalom, time ne bi prvi put prekršio neko od danih obećanja, a i ranije je, s premijerske pozicije, napravio sve kako bi spriječio da se spomenutom dvojcu sudi pred njemačkim pravosuđem.
Svega tri dana prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju, tadašnja Milanovićeva vlada je predložila, a SDP-ova većina u Saboru izglasala izmjene Zakona o pravosudnoj suradnji, poznatijeg kao Lex Perković, kojim se trebalo spriječiti njihovo izručenje. Pred javnim prozivkama iz Hrvatske i Bruxellesa, Milanović se branio tvrdnjom da je smisao zakonskih izmjena tobože bio u zaštiti hrvatskih branitelja od progona u drugim zemljama, a potom je pokrenuo i bezuspješnu inicijativu za izmjene Ustava kako bi omogućio retroaktivno ukidanje zastara za teška ubojstva. Perković i Mustač na kraju su, odlukom domaćih sudova, ipak izručeni u München, gdje su osuđeni na doživotne kazne zatvora. Po odobravanju izvršenja kazne u RH, ona im je preinačena na 30, odnosno 40 godina.
Unatoč barem jednoj kaznenoj prijavi, koju je protiv njega podigao Dobroslav Gračanin, bivši major JNA-a višestruko premlaćivan početkom 1992. u zatvoru u zagrebačkoj Gajevoj ulici, a potom i logoru Kerestinec, Perković nikad nije procesuiran za zločine s početka rata koji su mu stavljeni na teret. "Onog crnog (Perkovića, op. a.), kome je dobro stajala uniforma, kasnije sam prozvao Majstor. Prilazi mi i pita ko mi je rekao da sednem. Ja da ću reći, a on me udari. Vadi kasetofon iz džepa i opet me udari u prsa, a otpozadi me dočeka onaj drugi. Osećao sam se kao ping-pong loptica. Usledila su pitanja, a onda me crni, poput Brus Lija, iz okreta udario nogom. Bio sam i svest izgubio nakratko. Kada sam došao sebi, na podu, ugledao sam ga iznad sebe. Rekao mi je: 'Diži se!' Ja se dižem i kreće ispitivanje, ko si, šta si, kojom se rukom krstiš itd.", ispričao je svojevremeno Gračanin Novostima.
Nije nevažno ni to da su početkom 1990-ih, u vrijeme počinjenja drugih zločina, od Gospića preko Lore pa sve do Siska i Vukovara, kao i progona novinara nesklonih Tuđmanovom režimu, Perković i Mustač imali značajne uloge u hrvatskoj obavještajnoj zajednici. Dok je prvi bio pomoćnik ministra Gojka Šuška i načelnika SIS-a, drugi je prvo operirao u Uredu za zaštitu ustavnog poretka, krovnom tijelu za koordinaciju obavještajnih aktivnosti, a potom i u Šarinićevom Uredu za nacionalnu sigurnost. S obzirom na takve biografije, idealno bi se uklopili među dosad nagrađene predsjedničkim aktom milosti.
