Bitka
Da vam s četvrtog kata na glavu padne knjiga uspjeha samostalne Hrvatske, ne biste vjerojatno pretrpjeli nikakve posljedice, čak ni kad bi bila tvrdo ukoričena. Proteklih 27 godina umjesto prosperiteta doživljavali smo ratove, zločine, pljačke i posuvraćivanje sistema vrijednosti, zbog čega je danas blizu društvenog vrha pojava osuđena zbog plaćanja prostitutke drogom. Na primjer. Zato je najbolje slaviti prošlost. Ili prošlost obilježavati, smatrati i nazivati vrijednom slavljenja. Proteklih dana obilježena je 25. obljetnica bitke na Maslenici. Sve je bilo po očekivanom protokolu, predstavnici države, od predsjednice naniže, plus Ante Gotovina, osobno, koji je rekao kako se ‘ne smije zaboraviti da je uzrok Domovinskog rata agresija’ i da ‘rat nije bio naš izbor nego potreba’, ali i to da smo ‘pobjedom u Domovinskom ratu ostvarili samostalnost, sigurnost i slobodu za sve ljude, neovisno o narodnosti ili vjeroispovijesti’.
Predsjednica je u govoru hvalila vojsku i podsjetila da je u akciji poginulo 127 hrvatskih vojnika. Prije akcije Zadar je bio u nezavidnoj situaciji i ovdje nemamo namjeru nagađati je li sve moglo biti riješeno miroljubivije. I kad. Sigurni smo, međutim, da bi mir mogao biti drugačiji jer od rata su prošle 23 godine, od akcije, kako rekosmo, 25, a obljetnica je prošlog vikenda bila udarna vijest na državnoj televiziji kao da vojne operacije upravo traju.
Brodovi
Upravo traje kriza u pulskom brodogradilištu Uljanik u čijoj vlasničkoj strukturi nema koga nema – fondova, banaka i slično – a najviše malih dioničara. Nema, međutim, plaća pa su radnici Upravi dali rok za isplatu do petka. Po internetu još nalazimo, okačene poput kesa na granama, stare tekstove u kojima Jadranka Kosor, Damir Polančec, Ivan Vrdoljak… govore o brodogradnji i uspjehu. Iz bogate riznice podsjetit ćemo na obećanje bivše premijerke da će Vlada, s Upravom Uljanika, učiniti sve da to bude ‘dobra, prava i uspješna privatizacija’, dok je Vrdoljak, tradicionalno pouzdan, krajem studenoga 2012. rekao: ‘Imamo veliku obvezu prema radnicima i izlika nam ne mogu biti ni sporost, ni nečije neznanje.’ Što se sada, kad je privatizacija Uljanika došla na top-listu hrvatskih neuspjeha, može učiniti s papirima na kojima Vrdoljak spominje veliku obvezu, nije pristojno pisati, ali jasna vam je, vjerujemo, veza između velike obveze i velike nužde.
Uglavnom, Vrdoljak je predsjednik Hrvatske narodne stranke, HDZ-ova koalicijskog partnera. Ipak, sada se ne oglašava o sudbini nešto manje od tri tisuće pulskih brodograditelja koji prijete štrajkom dok čekaju prosinačku plaću. Evropska komisija odobrila je državno jamstvo Uljaniku od 96 milijuna eura, Margrethe Vestager, povjerenica za politiku tržišnog natjecanja, izjavila je kako će ono ‘pomoći brodogradilištu Uljanik da nastavi s radom i zadrži 1800 radnih mjesta tijekom izrade pouzdane strategije za restrukturiranje kojom će si osigurati budućnost’. Kad su se prošli put eksperti iz hrvatske vlade u suradnji sa stručnjacima iz Evropske unije dohvatili hrvatske brodogradnje, započeo je proces na čijem kraju sada vidimo štrajkove, strahove i neizvjesnost. Sinergija istih stručnjaka oko istog problema nekoliko godina kasnije izgleda obećavajuće kao kad opasni virus bane u populaciju sa slabim imunitetom. Da se kladimo, tipovali bismo na poraz, ali pustimo nek’ traje. Sve dok traje dobro je, veli klasik domovinskog rocka.
Vijeće
Sjećate se Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, najvažnijeg sporednog tijela u Republici Hrvatskoj, koje je premijer Andrej Plenković ovlastio za donošenje službenog stava o avetima prošlosti na čijem je povampirenju godinama radila i radi upravo njegova stranka? Uh, kolika upitna rečenica. Baš čitamo, Vijeće je pri kraju izrade prvog dijela očekivanog dokumenta, radna grupa u sastavu Antun Vujić, ravnatelj Leksikografskog zavoda, Jasna Omejec, bivša predsjednica Ustavnog suda i Ivo Lučić, domoljub, navodno se usuglasila da neće izjednačiti ustaški i komunistički poredak, ali će se založiti za jednaki respekt prema svim žrtvama. Znatno teži dio pripada drugom dijelu skupine – treba donijeti ‘konkretne preporuke o zakonskom veličanju nedemokratskih režima’. Zvonko Kusić, čelni čovjek Vijeća, nada se izradi barem prvog dijela dokumenta do najavljenoga roka, a to je 1. ožujka. Što će se zbiti sa zakonodavnim preporukama, nije poznato.
Kinezi
Nećemo o tek dijagnosticiranoj ozbiljnoj bolesti splitskog gradonačelnika Andre Krstulovića Opare, ni o suđenju Zdravku Mamiću, Agrokoru, luksuznom mercedesu čiji je korisnik Milan Bandić, ni o krizi u sisačkoj Rafineriji, nego o Kinezima. Njih 59 pronašli su interventni policajci kad su banuli u ‘luksuznu kuću u Ulici Kancelak u Zagrebu te u kući u Odranskoj ulici u Odri’, prepisujemo iz prijestolničke štampe. Ljudi su bili u ropskom statusu, a kuće su korištene kao call centri iz kojih su nazivali građane Kine i od njih iznuđivali novac. U objektima su uhapšeni i nadzornici posla – Kinezi, koji su dobrovoljno pristali sudjelovati u prevari te dva hrvatska državljanina. Prema riječima policije, Kinezi su na prijevaru dovedeni u Hrvatsku, mamilo ih se pričama o dobrom, unosnom i legalnom poslu. Na koncu, zatočeni su u dvije kuće, oduzeti su im dokumenti, bankovne kartice, mobiteli. Nesreća, tako duboka da se u njoj čak i Hrvatska čini kao obećana zemlja s dobro plaćenim poslovima, i stvarnost, tako okrutna da se čarobne kočije obećanja pretvore u bundevu realnosti s mnoštvom izvaranih nesretnika na istoj adresi, čine nam se kao odlična građa za film. Nada da se takvo što neće ponavljati podrazumijeva se, poput njezine nerealnosti.
Igra
Velika rukometna reprezentativna natjecanja obično bilježe barem jedan susret hrvatske i francuske reprezentacije. Baš takav, k tome odlučujući za plasman u polufinale aktualnog Evropskog prvenstva, igra se u Zagrebu, između roka predaje ovoga teksta i njegova ukazanja na kioscima. Hrvatskoj protiv Francuza odgovara samo pobjeda od tri gola prednosti. Prognozirati se ne usuđujemo, gledati nećemo imati volje, a ostalima želimo dobru zabavu.
