Šteta što Njemačka nije imala osnova da zatraži izručenje Branimira Glavaša pa da mu, recimo, Viši zemaljski sud u Münchenu sudi zbog ubojstva srpskih civila u ratnom Osijeku, a da mu presudu potom potvrđuje njemački Savezni vrhovni sud u Karlsruheu. Bez prejudiciranja kakva bi pravomoćna presuda bila, iz iskustva sa slučajem Josipa Perkovića i Zdravka Mustača možemo barem pretpostaviti da bi pravda bila brza i efikasna. Bivši čelnici hrvatske Udbe, odnosno Službe državne sigurnosti (SDS), bili su optuženi kao organizatori ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića počinjenog daleke 1983. u jednom mjestu kraj Münchena. Izručeni su Njemačkoj 2014., sud u Münchenu osudio ih je 2016. na doživotni zatvor, a već 2018. Savezni vrhovni sud potvrdio im je kazne. Sve skupa trajalo je četiri godine. Samo četiri godine trebalo je njemačkom pravosuđu da okonča proces u kojem su izrečene najveće moguće kazne – doživotne.
Nikakva presuda i nikakav zakon nisu obavezivali Milanovića da Glavašu vrati odlikovanja. Zakon o odlikovanjima i prateći pravilnik normiraju kako se odlikovanja dodjeljuju i oduzimaju, a njihovo vraćanje ne predviđaju
Stvari u Hrvatskoj stoje obrnuto, čemu je Glavašev slučaj najbolji primjer. U Hrvatskoj procesi traju doživotno, a okrivljeni za zločine, ako ih se uopće osudi, dobiju nekoliko godina zatvora, i to samo do prvog ukidanja presude. U Hrvatskoj je pravosuđe sporo, neefikasno i politički uvjetovano. Gubitak političke moći preduvjet je za početak kaznenog progona, koji ni tada nije zagarantiran, pogotovo kada je riječ o ratnim zločinima. U Hrvatskoj postoji jasna tendencija da se "naši dečki" štite, postoji društvena i politička klima nekažnjavanja, a dio važnih političkih aktera u tome vidi i državni interes. Klijentelizam, korupcija, nestručnost, neučinkovitost, utjecaj politike – sve te boljke hrvatskog pravosuđa, sustava koji su od početka 1990-ih presudno krojile HDZ-ove vlade, upravo su u slučajevima ratnih zločina najizraženije. Hrvatsko je pravosuđe tu odradilo nekoliko pokaznih primjera u procesu pristupanja Evropskoj uniji, da bi onda sve naglo stalo, a i ono što je bilo presuđeno u nekim se slučajevima, poput Glavaševog, ubrzo raspalo.
U današnjoj Hrvatskoj postoje biskupi koji veličaju pravomoćno osuđene ratne zločince, kao i HDZ-ovi ministri koji ih pozdravljaju na javnim skupovima. Hrvatska ima predsjednika države koji odlikuje i prima optuženike i osuđenike za ratne zločine. Hrvatski je predsjednik Zoran Milanović lani, na ime njegove postrojbe, uručio odlikovanje Zlatanu Miji Jeliću, generalu HVO-a koji se u Hrvatskoj od 2015. krije od optužnice bosanskohercegovačkog pravosuđa za ratne zločine. Nedavno je primio generala HVO-a Tihomira Blaškića, osuđenog u Haagu na devet godina zatvora zbog ratnih zločina nad bošnjačkim civilima, a pritom je najavio da će, kada ovaj izađe iz zatvora, primiti i generala Milivoja Petkovića, osuđenog u haškom procesu tzv. herceg-bosanskoj šestorki na 20 godina zatvora. Dok čeka Petkovića, niz je nastavio s Glavašem, vrativši mu svojom odlukom od 21. svibnja ove godine čin general-bojnika i sedam odlikovanja što mu ih je bivši predsjednik Ivo Josipović oduzeo 2010., nakon što je bio pravomoćno osuđen.
Glavašev kazneni progon počeo je 2006. godine, kada su se politički uvjeti za to stekli njegovim razlazom s tadašnjim HDZ-ovim šefom Ivom Sanaderom. Zajedno sa skupinom podređenih, među kojima su bili i neposredni izvršitelji, prvostupanjski je osuđen 2009. na deset godina zatvora, što mu je Vrhovni sud 2010. smanjio na osam. Ustavni sud ukinuo je 2015. presudu iz formalnih razloga, a Vrhovni sud 2016. vratio postupak na početak. Glavaš je bio pravomoćno osuđen, a sada je optužen i ponovno mu se sudi po zapovjednoj odgovornosti za ubojstva sedmero srpskih civila te ranjavanja i zlostavljanja još dvojice. Žrtve za čiju se smrt terete Glavaš i njegova skupina bile su prisiljavane na ispijanje akumulatorske kiseline, premlaćivane u garažama i podrumima, pa ruku i usta oblijepljenih selotejpom odvođene noću na egzekucije na obalu Drave i bacane u rijeku. Proces Glavašu odvijao se uz najrazličitije opstrukcije, uništavanje dokaza, pritiske na istražitelje, svjedoke i suce, sve do afere s pokušajem podmićivanja sudaca Vrhovnog suda. Nakon prvostupanjske presude pobjegao je u BiH, pa je tamo bio uhapšen i služio kaznu. Kada je po ukidanju presude izašao na slobodu, fotografirao se pod ogromnim portretom ustaškog poglavnika Ante Pavelića. Malo kasnije na Facebooku je objavio i fotografiju s ljetovanja uz bocu vina čiju etiketu krasi lik Adolfa Hitlera.
Glavaš se 2015. slikao pod portretom Ante Pavelića (Foto: Facebook)
Takvog je čovjeka Zoran Milanović okitio sa sedam državnih odlikovanja. Kaže da je to učinio zato što je dobio Glavašev zahtjev, zbog ukidanja presude "potpuno utemeljen". Kaže da nije imao izbora i odgovornost svaljuje na suce koji su ukinuli presudu. No nije on po Glavaševom zahtjevu morao učiniti ništa. Bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović takav je Glavašev zahtjev naprosto ignorirala. Nikakva presuda i nikakav zakon nisu obavezivali Milanovića da Glavašu vrati odlikovanja. Zakon o odlikovanjima i prateći pravilnik normiraju kako se odlikovanja dodjeljuju i oduzimaju, a njihovo vraćanje ne predviđaju. Pored pravomoćne presude, razlog za njihovo oduzimanje može biti i postupanje protivno "moralnim zasadama u Republici Hrvatskoj". Ako je Glavaš nevin dok mu se pravomoćno ne dokaže krivnja, to ne znači da mora biti odlikovan za ono što je činio u ratu. Pravno nevin može biti i bez državnih odlikovanja. Ako je hrvatsko pravosuđe HDZ-ovsko, korumpirano i nesposobno da u razumnom roku okonča proces protiv Glavaša, to ne znači da javno ne egzistira njegova biografija, bitno određena svjedočenjima i činjenicama utvrđenima tokom sudskog postupka. To što je sedmerostruko odlikovao čovjeka takve, najblaže rečeno problematične biografije, bila je isključivo slobodna politička volja Zorana Milanovića.
Od njegovog premijerskog do predsjedničkog mandata postoji prepoznatljiva linija političkog razmišljanja kada se radi o "našim dečkima". Među njih spadaju i dvojica bivših udbaških šefova. Oni su nakon raspada Jugoslavije karijere nastavili na visokim funkcijama u službama Franje Tuđmana, Perković u SIS-u, nasljedniku SDS-a, a Mustač u SZUP-u i UNS-u. Tu su, što bi se reklo, sudjelovali u "stvaranju hrvatske države" i stekli adekvatne zasluge. Njih bi njemačko pravosuđe osudilo i puno ranije da nisu uživali zaštitu Republike Hrvatske. U Hrvatskoj su sve prijave protiv Perkovića bile odbačene. Da nije bilo njemačke optužnice i izdanog evropskog uhidbenog naloga, koji je samo čekao da Hrvatska 1. srpnja 2013. službeno pristupi Evropskoj uniji, Perković i Mustač za zločin iz 1983. nikada ne bi odgovarali.
Ovog proljeća, kada je primio Blaškića, Milanović je izjavio da je njemu dosuđena "politička presuda", kao i Petkoviću, kojeg će također primiti "zato što on nije ratni zločinac"
Da se pitalo tadašnjeg premijera Milanovića, ne bi im sudila ni Njemačka. Milanović je poduzeo dalekosežnu operaciju sprječavanja njihova izručenja, promijenivši samo tri dana prije stupanja Hrvatske u članstvo EU-a Zakon o pravosudnoj suradnji, originalno donesen 2010., tokom pristupnih pregovora. Novouvedenu zakonsku odredbu, kojom se onemogućavalo izručenje hrvatskih državljana za kaznena djela počinjena prije 2002. godine, povukao je tek nakon što je Evropska komisija zaprijetila sankcijama. No u Zakonu su ostale druge izmjene koje su također trebale spriječiti izručenje Perkovića i Mustača. Zakon je u originalnoj verziji iz 2010. prepuštao sudovima da odlučuju o tome hoće li u slučaju nastupanja zastare po domaćem pravu izvršiti ili odbiti evropski uhidbeni nalog, dok je u Milanovićevoj verziji zastara, na koju su se mogli pozivati Perković i Mustač, postala obligatoran razlog za neizručenje.
Pred javnim prozivkama da štiti dvojicu bivših udbaša i šteti Hrvatskoj sukobom s Njemačkom i Evropskom komisijom, Milanović se branio tvrdnjom da je smisao zakonskih izmjena bio u zaštiti hrvatskih branitelja od progona u drugim zemljama. Tumačio je da se zalaže za to da, umjesto izručenja drugima, domaće pravosuđe procesuira domaće zločince, što je, s obzirom na dokazanu nesposobnost hrvatskog pravosuđa, bilo duboko cinično. Pokrenuo je tada inicijativu za instant izmjene Ustava sa sumnjivom idejom da se retroaktivno ukine zastara za teška ubojstva, što bi tobože omogućilo hrvatskom pravosuđu da samo procesuira Perkovića i Mustača. Uslijedio je igrokaz u kojem je u dvotrećinskoj većini za izglasavanje ustavnih izmjena trebao sudjelovati i Glavašev HDSSB.
Glavaš je, inače, stari znanac Josipa Perkovića koji je karijeru započeo u osječkoj Udbi. Kada je za Perkovićem bila izdana njemačka potjernica, Glavaš je nazvao HTV-ovu emisiju "Otvoreno" pokušavajući se uključiti u raspravu. Sutradan je u Večernjem listu pojasnio da Perkovića poznaje od djetinjstva, da ga je htio braniti i govoriti o njegovoj ulozi u "stvaranju hrvatske države". Sam Perković se u jednom intervjuu pohvalio kako je omogućio dolazak emigranata bez valjanih dokumenata na prvi sabor HDZ-a, spomenuvši jedino ime Andrije Getoša. Getoš je nakon povratka iz Njemačke postao u Osijeku pukovnik SIS-a, Tuđmanove službe u kojoj je radio Perković, a njegova kći Gordana Getoš Magdić postala je Glavaševa ratna tajnica. Sudilo joj se zajedno s njime i ponovno joj se sudi kao jednoj od pripadnica njegove skupine. Na početku procesa Glavašu ona je povukla iskaz kojim ga je teretila u istrazi, a njeno okruženje organiziralo je akciju medijske difamacije policijskog načelnika Vladimira Fabera koji je vodio slučaj protiv Glavaša.
Unatoč pokrenutoj akciji, Glavaš je izmjene Ustava naglo sabotirao, pa je početkom 2014. konačna sudbina Perkovića i Mustača pala u ruke hrvatskih vrhovnih sudaca. Da su postupili po Milanovićevim očekivanjima i odbili izručenje dvojice bivših udbaša zbog zastare, oni bi, barem u Hrvatskoj, bili slobodni kao ptice. Dogodilo se, međutim, da se hrvatsko pravosuđe otelo Milanovićevoj političkoj volji. Vrhovni sud je smatrao da zastara po domaćem pravu nije zapreka izručenju u slučaju za kakav se terete Perković i Mustač, kojima nisu pomogla ni obraćanja Ustavnom sudu. Uz silno negodovanje "visokog izvora" iz Milanovićeve vlade, njih su dvojica izručena Njemačkoj.
Cijela ta polugodišnja afera oko Perkovića i Mustača osvjetljava povijest odnosa Milanovića s vrhovnim sucima koji su mu tada nanijeli težak politički poraz. No ona pokazuje i koliko silno je Milanović bio motiviran da "naše dečke" zaštiti od inozemnog progona, radilo se o bivšim udbašima sa zaslugama u "stvaranju hrvatske države" ili o hrvatskim braniteljima. Njegova vlada s jednakim je žarom bila nastavila i napore prethodne HDZ-ove vlade u financiranju haških obrana hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača te plaćanju tajnih usluga američkih lobista, sve sa stavom da bi presuda njima bila presuda Hrvatskoj. Ta je operacija na koncu bila uspješna, za razliku od ishoda procesa herceg-bosanskoj šestorki čije su visoke kazne iz prvostupanjske presude, donesene 2013. za Milanovićevog premijerskog mandata, pravomoćno potvrđene 2017. godine. Milanović je tada izjavio da je udruženi zločinački pothvat za koji su osuđeni – izmišljotina.
Njegovo je shvaćanje tih stvari izvorno HDZ-ovsko, tuđmanovsko, čak ortodoksnije od mnogih u HDZ-u. Prošle godine, kada je uručio odlikovanje Zlatanu Miji Jeliću, izjavio je da nije svatko tko je dobio kaznu u Haagu ratni zločinac. Ovog proljeća, kada je primio Blaškića, izjavio je da je njemu dosuđena "politička presuda", kao i Petkoviću, kojeg će također primiti "zato što on nije ratni zločinac". To što za hrvatskog predsjednika "naši dečki" nisu ratni zločinci ni onda kada im se pravomoćno dokaže krivnja, kontekst je izvan kojeg se ne može gledati na vraćanje odlikovanja Glavašu. Taj se kontekst ne može zanemariti ni kada je riječ o Milanovićevoj borbi protiv HDZ-ovskog, korumpiranog i nesposobnog hrvatskog pravosuđa. Pored takvog reformatora, koji otvoreno negira presude međunarodnog suda, hrvatskom pravosuđu nema spasa. Izručenje Perkovića i Mustača, zbog toga što ih samo nije bilo sposobno procesuirati, možda spada i među najbolje odluke trulog hrvatskog pravosuđa. Šteta, stvarno šteta, što Njemačka nije imala osnova da zatraži izručenje Branimira Glavaša.
Odlikovan za časnu i uzornu službu
Evo popisa Glavaševih odlikovanja, s kratkim obrazloženjima zasluga: Red kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom, za izniman doprinos neovisnosti, cjelovitosti i međunarodnom ugledu Republike Hrvatske; Red kneza Domagoja s ogrlicom, za pokazanu osvjedočenu hrabrost i junaštvo; Red bana Jelačića, za iznimno uspješno zapovijedanje postrojbama Oružanih snaga Republike Hrvatske; Red Ante Starčevića, za doprinos održanju i razvitku hrvatske državotvorne ideje, uspostavom i izgradnjom suverene hrvatske države; Red hrvatskog trolista, za osobite zasluge za Republiku Hrvatsku; Spomenica Domovinskog rata, za dragovoljno sudjelovanje u Domovinskom ratu; Spomenica domovinske zahvalnosti, za časnu i uzornu službu.
Na koji bi način tako pozitivna predsjednikova ocjena Glavaševe ratne biografije trebala djelovati na svjedoke i druge aktere u ponovljenom postupku pojasnio je sam Glavaš, zahvalivši se Milanoviću i poručivši kako mu to u montiranom političkom procesu koji se protiv njega 16 godina vodi "daje dodatnu snagu i motiv".
