Nije lako zamisliti benigniju komediju od ‘Ministarstva ljubavi’ Pave Marinkovića. Bavi se fiktivnim odgovorom na stvarni zakon koji predviđa oduzimanje obiteljske mirovine udovicama poginulih hrvatskih branitelja ako su osnovale novu (izvan)bračnu zajednicu. Taj fiktivni odgovor je državno tijelo koje na teren šalje inspektore čiji je (tajni) zadatak raskrinkavanje ‘lažnih’ udovica. Premisa je intrigantna, potencijalno i provokativna, ali Marinković nije autor sklon snažnim izazivačkim potezima, kamoli subverzijama, osobito ne u prvom planu, pa je sve upakirano u feel good humoresku s happy endom.
Ipak, i tako dobroćudno štivo bilo je dovoljno da izazove bijes jedne od brojnih braniteljskih udruga inspiriranih nekadašnjim subnorovskim akcijama – ovoga puta radi se o Ženama u Domovinskom ratu Zadar, najpoznatijima po zagrebačkom prosvjedu podrške Zlatku Hasanbegoviću. Nakon prikazivanja filma na zadarskom Avvantura Film Festivalu krajem kolovoza, pripadnice udruge objavile su otvoreno pismo autoru u kojem poručuju i sljedeće: ‘Kako vas nije inspiriralo to što su se borili (hrvatski branitelji, op. a.) protiv deseterostruko jačeg neprijatelja i pobijedili ga, samo zato što im je u grudima kucalo veliko Hrvatsko srce, a među nogama su imali ono što vi vašim umjetničkim pimpekom iskaljujete na njihovim ženama’, te ‘(…) vaša djela najviše će govoriti o vama, vašoj dezerterskoj i bezmudoj duši’. Udrugašice drže da je Marinkovićev krimen to što nije sudjelovao u ratu, a sad se ženama branitelja izruguje ‘na prizemno-seksistički način’ prikazujući ih razvratnima i nečasnima, umjesto da se na primjer bavi ‘četničkim udovicama’ koje su ‘Zakonom o konvoldaciji ostvarile sva prava, kao i udovice naših branitelja’ ili ‘vlastitim majkama koje su vas cijeli život odgajale da mrzite sve što je Hrvatsko’.
U nedavnom intervjuu Hrvatskom radiju Marinković je uzrujano, ali za današnje prilike i poprilično smjelo odgovorio da je na djelu ‘kom-fašizam’, pitajući se kako će udruga ostvariti prijetnju da će mu onemogućiti prikazivanje filma. Vjerojatno su u međuvremenu i same udrugašice spoznale da će tako nešto teško ishoditi s novim ‘izdajničkim premijerom’ (kako to stalno ističe ‘Hrvatski tjednik’, glavno glasilo ‘ekstremne desnice’ u Hrvata i promotor udruga poput zadarske), iako bi im trebalo biti jasno da ni s obožavanim bivšim ministrom kulture stvari ne bi stajale drugačije. U svakom slučaju, lako je shvatiti desničarske frustracije: na televizijama s nacionalnim koncesijama u udarnim se terminima emitiraju ‘Bitka na Neretvi’ i ‘Sutjeska’ s herojskim partizanima, a filmovima o junačko-šehidskim ustašama ni traga ni glasa, dok je o herojima Domovinskog rata snimljen tek jedan slikopis, a i taj, ‘Broj 55’, tvrdi se, falsificirao je povijest ne stavljajući baš svakom branitelju krunicu oko vrata.
Samo ‘Ministarstvo ljubavi’ kvalitativno je otprilike u rangu Marinkovićeva prethodnog rada ‘Ljubavni život domobrana’, a nešto slabije od njegova najsolidnijeg naslova ‘Trešeta’. Riječ je dakle o korektnom djelcu koje zasigurno ne čini ‘grijeh’ nepriličnog ruganja udovicama, ostvaraju čiji je protagonist inspektor koncipiran kao spoj simpatičnog i antipatičnog lika (vrlo solidni Stjepan Perić), što je često rizičan odabir pa su se autoru nekoliko puta zalomile mehaničke mijene karaktera, a više puta posegnuo je i za banalnim humornim rješenjima te nepotrebnim karikiranjima. No ponudio je i ponešto jako dobre pučke komike (ponajprije u epizodi s Bojanom Navojcem) te dva ugodna erotska prizora, ali i opteretio film eksplicitnim moraliziranjem i poprilično neuvjerljivo ga okončao. Uglavnom, ostvarenje je to koje će publika vjerojatno voljeti više nego kritika.
