Film ‘Ministarstvo ljubavi’ redatelja Pave Marinkovića proteklih je dana skandalizirao ultradesničarsku javnost, Udrugu udovica hrvatskih branitelja i članove veteranskih udruga: već ga duže vrijeme optužuju, uz nemalu pomoć državnih struktura, posebno Ministarstva branitelja, za manjak domoljubnih vrijednosti i blaćenje Domovinskog rata. Redatelj je razočaran i nastupom oporbe u cijeloj priči.
Ako je istina da je ministar branitelja pisao i nazivao hrt, onda nema pojma što je to javna televizija. Da je ministrica kulture u Ministarstvo branitelja poslala baletane iz hnk-a da im plešu ‘Labuđe jezero’ i tako omela radni dan, vjerojatno bi morala odstupiti
- Tek nakon pet dana oglasio se filmski stručnjak, bivši ministar branitelja, pljunuvši ne samo na moj film nego i na cijelu filmsku zajednicu. Po njegovu mišljenju, film ne vrijeđa tekovine Domovinskog rata, ali ga naziva lošim, kao i cijelu hrvatsku kinematografiju. Ako time ne najavljuje svoju kandidaturu za ministra kulture u sjeni, taj je nastup, smatram, potpuno neprimjeren. Kako ja kao dramski djelatnik ne govorim o amfibijama, tako ni on kao bivši ministar branitelja nema nikakvih kvalifikacija javno govoriti o hrvatskom filmu, dijeliti ideološke lekcije i time sakupljati jeftine političke bodove i to na račun ionako zlostavljane filmske zajednice - kaže redatelj.
Sad kad ste postali najšire popularni, možete li kazati što je toliko skandalozno u vašoj komediji ‘Ministarstvo ljubavi’, koja propituje odnos države prema ratnim udovicama, da je treba zabraniti, ukinuti, baciti takoreći na smetlište zaborava?
U filmu sam udovice želio prikazati humanima, upravo zato da bih glavnog junaka uz njegovu grižnju savjesti mogao promijeniti u boljeg čovjeka. Jedini negativac je bešćutna država i njezine sluge. To su misleći kolumnisti s lakoćom prepoznali, ali kontekst prevare bio je izgleda toliko jak da je ne baš promućurne manipulatore odveo na otvoreni prostor širenja mržnje. Filmove dakle ne radim da bih vrijeđao ljude, čak i one koje ne volim, ali u umjetnosti ne možete uvijek do kraja kontrolirati recepciju filma. Film se ne mora svidjeti svakome, jer nije svakome ni namijenjen. Pretpostavljam da je u ovom slučaju, a mislim da to i naša misleća javnost osjeća, određena ranjiva društvena skupina manipulirana onima koji se izgleda panično boje gubitka privilegija. Ja, naravno, nisam ni sanjao da do toga može doći jer film uistinu nisam radio aktivistički, a niti zato da bih se rugao onima koji su u ratu izgubili najmilije. To je, nadam se, svakome dobronamjernom gledatelju bilo jasno.
Uvijek neki ilije čvorovići
Filmska je fabula inspirirana novinskim člankom po kojem će, zakonskim aktom, udovice branitelja koje su u međuvremenu zasnovale izvanbračnu zajednicu izgubiti pravo na obiteljsku mirovinu?
Prvo što mi je palo na pamet bio je Gogolj. Prva ideja bila je uistinu napisati film iz pozicije udovica, ali nije išlo. Bilo je banalno. Film se počeo otvarati onog trenutka kad sam za junaka odabrao istražitelja koji ih mimo svoje volje istražuje, a nije svjestan da mu se brak raspada. Dakle, i njemu i udovicama potrebna je ljubav. Kad sam mu dodao ambicioznog suputnika, scenarij se otvorio…
Radeći film o Zafranoviću intimno sam se pitao hoću li uz svoju domobransku vudialenovsku estetiku ikad uskovitlati duhove, a kad tamo, nekoliko godina poslije, bijesni ljudi stoje ispred hrt-a, a ministar traži zabranu mog benevolentnog filma
Kako objašnjavate potez HRT-a koji je najprije zakratko skinuo film s programa, a onda ga emitirao u kasnom terminu, dajući time prosvjednicima alibi za njihove napade? Također, izgleda da je – to dosad nigdje nije demantirano – ministar branitelja Tomo Medved poslao pisani zahtjev HRT-u da se film ne emitira?
Da je ministrica kulture u Ministarstvo branitelja poslala baletane iz HNK-a da im plešu ‘Labuđe jezero’ i tako omela normalan radni dan, vjerojatno bi morala odstupiti. Ako je istina da je ministar pisao i nazivao HRT, onda je potpuno jasno da su mu demokratski postupci nedostižni, da nema pojma što je to javna televizija. Mislim da su na HRT-u bili iznenađeni pritiskom jer ni oni nisu imali pojma da film može u tolikoj mjeri uzburkati duhove. Oni su film voljeli i podržavali. Prijetnja ulicom ih je iznenadila i došlo je do nespretne jednotjedne odgode. Naravno da nisam sretan prikazivanjem filma u ponoć, ali neki me uvjeravaju da je i to – pobjeda. Po mojem neposrednom saznanju, nepošteni su bili napadi na ravnatelja programa, gospodina Renata Kunića koji je unatoč prijetnjama i uvredama – jedan od vođa prosvjeda vježbao je svoj pjesnički talent na njegovu prezimenu – uspio izdržati pritisak. U cjelini gledano, možda se iz svega izrodi nešto dobro.
Film je sniman 2015. na drniškom području i oko kanjona rijeke Krke. Jeste li imali kakvih problema na samom setu i jeste li bili u prilici surađivati s nekim veteranskim udrugama na terenu? Još onda je bilo nekakvih negodovanja…
Moji kolege glumci Ecija Ojdanić i Milivoj Beader rodom su iz Drniša. Milivoj, koji je inače hrvatski branitelj, glumio je u filmu i povezao nas s lokalnim stanovništvom. S obzirom na to da je Beader srpsko prezime, tu će neki ilije čvorovići opet posumnjati u antihrvatsku djelatnost. Stanovništvu, koje je inače tradicionalno desno orijentirano, ništa nije smetalo. Neke ljude smo zaposlili, među njima dosta branitelja i stradalnika rata. Za vrijeme snimanja bilo je dosta publiciteta, a lokalno stanovništvo bilo je izrazito dobronamjerno i toplo. Nakon toga imali smo izvrsne reakcije publike na Pulskom i Zadarskom festivalu te dislociranu projekciju u Benkovcu koju su zajedno s festivalom organizirali tamošnji veterani. Bilo je stotinjak ljudi, reakcije sjajne. Nisam ni znao da je u to vrijeme pokrenuta kampanja protiv filma na nekim opskurnim portalima jer takve ne čitam, pa sam za tu činjenicu saznao tek na početku kinodistribucije, kad me jedan vaš kolega pitao da komentiram napade na film, a ja uopće nisam znao o čemu se radi. Međutim, film je u međuvremenu obišao svijet, obavio kinodistribuciju i onda se dogodilo ovo…
Zorica Gregurić, predsjednica jedne braniteljske udruge, ocjenjuje ga kao sramotnu komediju koja se ruga državi. Vašu umjetnost naziva moralno izopačenom, a difamira i one koji, kako kaže, za svoju umjetnost otimaju javni novac, a da nisu ni Hrvati.
Ja gospođu ne poznajem. Optužbe za moralnu nakaznost i prijetnje paklom podsjećaju me na egzorcizam. Hrvatska kultura je živa i vrijedna i ne trebaju joj egzorcisti. Mislim da je grijeh manipulirati najranjivijom društvenom skupinom i upotrijebiti je u svrhu osobnog političkog cilja, a koji je u potpunoj suprotnosti vrijednostima za koje su se borili branitelji. Naime, ti ljudi su dali svoje živote da bismo izgradili demokratsko društvo, a ne da obnavljamo tekovine boljševizma uz predznak – nacije. Nevjerojatno je da se takva hajka događa u zemlji koja je članica Europske unije. Javljaju se strani novinari i svi oni postupke huškača vide kao difamaciju Hrvatske. Ako voliš svoju zemlju kako je oni vole, kako je možeš tako sramotiti? I da, ako nekoga zanima, ja sam Hrvat, Zagrepčanin dalmatinskog otočkog porijekla, pomiješanog s austrougarskom krvi – ali sam u ovoj situaciji prije svega Europljanin i pripadnik civiliziranog svijeta.
Postoje li za filmskog radnika zabranjene teme, da ne kažemo teze? Gdje su, po vama, granice umjetničkih sloboda?
Mislim da zabranjene teme ili teze ne bi smjele postojati u umjetnosti fikcije. Kao dokumentarist imate drugačiju odgovornost – imate obvezu biti istinit do kraja, dok je fikcija izmišljena i izmaštana. Naravno, ne bismo smjeli slaviti zločin, promicati pedofiliju, govor mržnje, bacati životinje pod automobile i slične stvari. Međutim, te su stvari u načelu zakonski regulirane. Problem u Hrvatskoj je da je svijest o slobodi umjetničkog stvaranja na niskoj razini; demokracija je mlada, rane iz rata izgleda nisu zacijeljele, ne postoji nikakva demokratska tradicija, nego su preuzeti totalitarni modeli koji su preseljeni u nacionalistički koncept i tu onda dolazi do zlouporaba i nesporazuma svih vrsta. Mislimo da živimo u demokraciji, ali stalno se pojavljuje mentalni staljinizam. Ne postoji ni razdvojenost politike od kulture kao u nekim državama zrelijih demokracija. Uzmimo primjer Austrije, tamo je 1968. osnovan jedan od najznačajnijih festivala nove umjetnosti u Europi – Steirischer Herbst (Štajerska jesen). Festival je bio inovativan i subverzivan, a nastao je u konzervativnoj katoličkoj Štajerskoj, te je podupiran od tradicionalne demokršćanske vlasti Austrijske pučke stranke. Ako bi se u programu festivala dogodilo nešto skandalozno konzervativci bi se malo i naljutili pa bi se to onda odrazilo na sljedeću subvenciju, no zabrana nije nikad bilo, već se to smatra kulturom dijaloga. Kod nas ne postoji ni razdvojenost politike od kulture kao u nekim državama zrelijih demokracija. Koncept zapadnog svijeta glasi – kultura umjetnicima!
Kako procjenjujete budućnost filma i srodnih umjetnosti u Hrvatskoj s obzirom na sve češće intervencije u to područje onih koje ustvari zanimaju samo vlastiti partikularni interesi i koji pod krinkom domoljublja pokušavaju umjesto zdravog društva prodati maglu građanima Hrvatske?
Mislim da će se s pritiscima nastaviti i da dosta toga ovisi o Vladi RH te snazi i volji premijera da izađe na kraj s desnim radikalima. Trenutno je osjećaj slobode hrvatskih filmaša dosta velik, mislim da je postojanje HAVC-a to pospješilo, odnosno da je vjera da je filmski scenarij put u dobar filmski projekt, a ne politička intriga i ulizivanje moćnicima. Kao bivši urednik u HRT-ovom Dramskog programu, (otkaz je dao 2005., op.a.) mogao sam izbliza pratiti postupno otvaranje tema i jačanje samopouzdanja umjetnika. No, nekima to smeta pa su evo ga, prvo u mom slučaju, digli glas, ali dizat će buku i dalje ne shvaćajući da politika i kultura ne bi trebali ići pod ruku, nego bi međusobno trebali jedno drugom predstavljati izazov. Strani fondovi, Eurimages i Media, također su nam bliži i jasno je da tamo prolazi samo dobar, a ne podoban projekt.
Umjetnici i politika
Brine li vas činjenica da ovo nije prvi put da uvijek iste veteranske udruge i njihovi zaštitnici predvode hajku na umjetnost: napadan je kazališni redatelj Oliver Frljić, manifestacija Noć kazališta, zakuhalo se i oko filma ‘Ustav Republike Hrvatske’ Rajka Grlića?
Mislim da je riječ o različitim stvarima. Frljić radi izuzetno angažirane predstave čiji je smisao da promijene gledatelja, da ga isprovociraju. Reakcija gledatelja dio je samog umjetničkog čina. U zatucanoj sredini takve su reakcije očekivano snažne. Onaj tko ne želi ne mora kupiti kartu, ali prijetnje i govor mržnje upućen umjetniku nitko ne smije pokušati opravdati. Za razliku od kazališta, film je masovnija umjetnost. ‘Ministarstvo ljubavi’ u hrvatskoj je kinodistribuciji i na lokalnim festivalskim projekcijama imalo oko 15.000 gledatelja. To vam je kao da ste 80 puta napunili kazalište Gavella. To nije velika, ali ni zanemariva cifra. Publika koja kupi kartu u kinu, a pogotovo na festivalu, višeg je obrazovnog i imovnog statusa te vrlo otporna na manipulacije. Kad se film prikaže na nacionalnoj televiziji, on više nije proizvod namijenjen elitnijem potrošaču, nego svakome i upravo tu leži osnovni razlog ovih skandaloznih pritisaka. Njih je smetalo da bi film mogao doprijeti do najslabije informirane grupe ljudi i zatrovati ih svojim antirevolucionarnim idejama pa su zato bili spremni podignuti šator ispred HRT-a. U slučaju našeg filma, to je vjerojatno strah od osvještavanja privilegija koje su u nekim slučajevima i nezaslužene, ali i pritisak na slobodu filmskog izražavanja, koji nije od jučer.
Poznato je da ste snimili dokumentarni film o redatelju Lordanu Zafranoviću u koprodukciji HRT-a. No dosad ga u programu javnog servisa nismo imali priliku vidjeti?
Film ‘Okupacija, 27. slika’ nisam snimio u cilju rehabilitacije jednog važnog hrvatskog redatelja, nego zato da pokažem funkcioniranje kulturne politike na ovim prostorima, upravo u slučaju umjetnika koji u Hrvatskoj više ne radi iako bi to želio. U filmu, koji je baziran na stvarnim činjenicama, propitujem jesmo li zreli danas prihvatiti drugačije političko mišljenje i koliko umjetnika može koštati njegovo koketiranje s politikom. Kad sam ga radio, činilo mi se da smo zreli, a danas više nisam siguran. Postoji jedna slatka stvar u njemu: Zafranović naime govori o tome da ako film nije digao prašinu, onda ga zapravo nije trebalo raditi. Intimno sam se pitao hoću li uz svoju domobransku vudialenovsku estetiku ikad uskovitlati duhove, a kad tamo, nekoliko godina poslije, bijesni ljudi stoje ispred HRT-a, a ministar hrvatske vlade traži zabranu mog benevolentnog filma. Ukratko, film nastao u većinskoj češkoj produkciji je izašao 2013., na festivalu u Karlovym Varyma, obišao je još neke međunarodne i domaće festivale, ali za razliku od Češke televizije, nikad nije prikazan na HRT-u. Ondje su prvo izgubili film, da bi ga poslije uspjeli pronaći, ali – emitiran opet nije. Danas to više nema ni smisla jer je društvo toliko podijeljeno i zatrovano da bi ga mnogi shvatili kao političku provokaciju, a ne kao pokušaj dijaloga i uključivanja u demokratsko društvo onih koji se razlikuju. Što god netko mislio o Zafranoviću, radi se o značajnom hrvatskom filmskom autoru.
Pripremate novi film?
Da, zove se ‘Bosanski lonac’ i radit će se u većinski austrijskoj produkciji. Budžet za razvoj već je zatvoren, a film je dobio potporu europskog Podprograma MEDIA-e kao jedini austrijski dugometražni projekt. U svemu tome pomogao je i film ‘Ministarstvo ljubavi’. Glavnu ulogu trebao bi igrati Senad Bašić, koji će glumiti bošnjačkog pjesnika u egzilu i u borbi za izgubljenu dozvolu boravka. Naravno, radi se o fikciji, humornoj drami, ali bošnjački pjesnici odbijenih dozvola boravka neće postaviti šatore na bečki Trg heroja.
