U spletu izvrnute kronologije, umjesto da slijedi uobičajenu pravocrtnu vremensku putanju, umjetnički pseudonim Mangelos nadživio je svog autora, istaknutog jugoslavenskog povjesničara umjetnosti i kustosa Dimitrija Bašičevića. Tijekom 1950-ih, 1960-ih i 1970-ih, kada je Bašičević radio kao kustos u Gradskoj galeriji suvremene umjetnosti (današnjem Muzeju suvremene umjetnosti), potom kao voditelj Galerije primitivne umjetnosti, a zatim i voditelj Centra za film, fotografiju i televiziju (CEFT), Mangelos je radio tiho, privatno i povučeno, "isključivo za sebe", kako je Bašičević istaknuo u razgovoru što ga je 1982. s njime vodio Mladen Stilinović, i tek su rijetki bili upoznati s Bašičevićevim umjetničkim opusom.
Naknadna afirmacija Mangelosa, na umjetničkoj sceni doista oživljenog tek nakon autorove smrti 1987., zasjenila je samog Bašičevića, premda je riječ o jednoj od ključnih figura zagrebačke kulturno-umjetničke sredine u poslijeratnim dekadama, i na neki ga način "raspolovila" na dvojicu autora, dvije različite osobnosti. Njegovo će se djelovanje razmatrati ne samo kao dva razdvojena, nego i kao djelomično proturječna polja: tako će Bašičević kao kustos i kritičar biti u duhu tada aktualnih progresivnih umjetničkih aspiracija, pripadat će i podržavati krug okupljen oko manifestacije i pokreta Nove tendencije te pripadajućih programatskih postavki o integralnoj ulozi umjetnosti u izgradnji (novog) društva, dok će kao umjetnik Mangelos u svojim djelima radikalno propitivati, pa i negirati pozicije i stvarne društvene dosege umjetnosti, kao svojevrsni nagovještaj konceptualne umjetnosti i institucionalne kritike.
Izložba u Zbirci Richter, jednokatnoj vili koju je 1957. Vjenceslav Richter projektirao kao dom za sebe i svoju suprugu, da bi je supružnički par 1980. darovao Zagrebu kao zalog za valorizaciju i historizaciju jednog važnog razdoblja u domaćoj recentnoj kulturnoj povijesti – doba EXAT-a 51 i Novih tendencija – korak je prema sagledavanju umjetničkog opusa Mangelosa u suglasju s Bašičevićevim profesionalnim djelovanjem. Naslovljena "Dokumenti jednog eksperimenta", prema Mangelosovu radu sastavljenom od crnom bojom prebojanog kataloga grupe EXAT 51, retrospektivna izložba prema kustoskoj koncepciji Branke Stipančić okuplja brojna djela, ali i Bašičevićeve zapise, tekstove i arhivske fotografije koji pomažu osvijetliti njegovo djelo u cjelini. I u toj cjelovitosti jasnijim postaje da je njegov umjetnički rad, započet pejzažima smrti ("Paysages de la mort") i pejzažima rata ("Paysage de la guerre"), nastavljen ciklusima "Tabula rasa" te "Negation de la peinture" i zaključen serijom "manifesta" u kojima je njegova koncepcija vlastita rada kao "no-arta" zadobila formu čitavog filozofsko-estetskog sustava, tek naizgled definiran nihilističkim odustajanjem od umjetničkih paradigmi, tradicije, povijesti, pa čak i suvremenosti.
Kada Mangelos crnom bojom prekriva ili znakom "X" križa reprodukcije umjetničkih slika, kataloge ili imena antologijskih autora, to nije (samo) izraz sumnjičavosti prema umjetnosti, nego (i) razočaranje u idolatrijske strukture velikih povijesnih narativa, u nekritičku recepciju dominantnih ideologija. Kako je u radu "fenomen picasso" zapisao: "informacije / na osnovu kojih se for / miraju teorije i istorije / umetnosti su nepouzdane / radi toga teorije i istorije / gube upotrebnu vrednost". Na takvoj gesti posvemašnje sumnje Mangelos ipak gradi, konstruira, pa na precrnjenim stranicama stvara "tabulae rasae" – prazne ploče na kojima se, kako je sam ustvrdio u spomenutom intervjuu sa Stilinovićem, "moglo pisati nešto novo i nešto drugo". Iz ništavila, na crnilu prazne ploče izrasta polje mogućnosti za "drugi pravac kretanja", kako je zapisao u jednom od svojih manifesta – za stvaranje novog tipa mišljenja i znanja.
