Hrvatska se 2016. godine obavezala NATO-u da će do 2026., uz postojeću Gardijsku oklopno-mehaniziranu brigadu i Gardijsku mehaniziranu brigadu, formirati još jednu sličnu postrojbu, odnosno pješadijsku brigadu srednje težine. Pet i pol godina kasnije, Hrvatska još nije donijela ni odluku o vlastitoj ranijoj odluci da će tehničku kičmu te brigade, za početak, činiti šezdesetak Bradleyja M2A2 ODS, američkih pješadijskih borbenih vozila na gusjenicama starih oko trideset godina. Odluka će biti donesena u idućih nekoliko dana, najkasnije do kraja ovog mjeseca, no pitanje je da li bi bilo tako da temu nije javno pokrenuo predsjednik Zoran Milanović i da iz Pentagona u Zagreb nije stiglo pismo u kojem se Hrvatskoj daje okvirni rok do kraja siječnja za definitivni odgovor, budući da se bliži formalni kraj programima vojne pomoći i suradnje kroz koje je išao rečeni posao između Sjedinjenih Država i Hrvatske. Sva je prilika da će premijer Andrej Plenković ipak prelomiti u korist prihvata Bradleyja, usprkos naglo probuđenim sumnjama i unatoč proglašavanju američkih vozila neupotrebljivim krntijama u medijima i među analitičarima koji su bliski Ministarstvu obrane.
Prvo, Hrvatska se početkom 2017. - kad je ministar obrane bio Damir Krstičević, sadašnji premijerov vojni savjetnik, i kad je, kao i danas, premijer bio Plenković - obratila SAD-u s molbom da se ispitaju mogućnosti za pomoć u opremanju nove gardijske brigade borbenim vozilima koja imaju gusjenice, za razliku od vozila Patria koja imaju kotače. Hrvatska se, dakle, obratila Americi i Amerika je ponudila donaciju Bradleyja M2A2 ODS, donaciju koja nije besplatna – koštalo bi ukupno oko 120 milijuna eura da se šezdesetak vozila stavi u funkciju, dok bi dvadesetak vozila služilo za skidanje rezervnih dijelova – a Hrvatska ni u jednom času u ovih pet godina nije dala ni naslutiti da je nezainteresirana za ovaj vojni posao s Amerikom. Štoviše, časnici i stručnjaci iz Glavnog stožera HV-a odabrali su 2019. godine konkretna 84 Bradleyja M2A2 s lagera u Kaliforniji. Drugo, Hrvatska nema druge opcije mimo starih Bradleyja ako joj je namjera da do 2026. razvije treću motoriziranu gardijsku brigadu i da tako ispuni cilj koji je sama sebi postavila unutar NATO-a. Treće, što god se kurtoazno izjavljivalo, američko Ministarstvo obrane ne bi ostalo ravnodušno na hrvatsko povlačenje nakon petogodišnjih dogovora i usuglašavanja: u najmanju ruku, Amerikanci ne bi bili sretni što bi ostao dojam da su Hrvatskoj pokušali uvaliti isluženo i bezvrijedno željezo, mada nikako nije riječ o bezvrijednom željezu i mada najodgovorniji ljudi u Hrvatskoj vojsci cijelo vrijeme tvrde da im je potrebno to "željezo" kao tehnička jezgra nove gardijske brigade. I četvrto, opremanje Kopnene vojske Bradleyjima zapisano je, između ostalog, u programu Plenkovićeve vlade iz kolovoza 2020. godine.
Kako je onda uopće došlo do toga da se počne ozbiljno razmišljati o odbacivanju posla s najvažnijim hrvatskim obrambenim saveznikom i najvećim vojnim donatorom, posla koji je, podsjećamo, pokrenut na inicijativu i inzistiranje Hrvatske? Kako je došlo do toga da je iz ovogodišnjeg budžeta Ministarstva obrane odjednom i u potpunosti iščezla planirana relativno krupna stavka za nabavu Bradleyja? Osim što je PDV povezan s kupovinom rabljenih francuskih borbenih aviona Rafale nenajavljeno progutao ozbiljan komad obrambenog proračuna u iduće četiri godine, radi se o tome da se u jednom vojno-političko-poslovnom krugu, koji je uspio ostvariti utjecaj na ministra obrane Marija Banožića pa donekle i na premijera Plenkovića, rodila ideja da se otkloni američka donacija, koja bi Hrvatsku u iduće četiri godine, rekosmo, koštala ukupno oko 120 milijuna eura, e da bi se krenulo u nabavu potpuno novih borbenih vozila pješaštva, što bi u istom vremenskom razdoblju zahtijevalo najmanje šest ili sedam puta veće proračunsko izdvajanje. A kad se govori o novim borbenim vozilima pješaštva, onda se uglavnom spominju proizvodi njemačke vojne industrije: Lynx, koji još nije ni napravljen, i Puma, vozilo koje se proizvodi od 2009. godine. To je politički moment koji je mogao privući Plenkovića. Kao što je kupovina eskadrile francuskih borbenih aviona za milijardu i dvjesto milijuna eura u jednoj mjeri nesumnjivo motivirana dobivanjem podrške Pariza u priključenju šengenskoj zoni, tako bi eventualni vojni posao s Njemačkom – težak 700 ili 800 milijuna eura – imao političku funkciju kupovanja njemačke naklonosti i u vezi sa Schengenom i u vezi s drugim pitanjima unutar EU, a možda i u vezi s Plenkovićevim ličnim karijernim planovima za budućnost.
Ova ideja, međutim, manjkava je – uz ogromnu financijsku razliku – zbog toga što bi odustajanje od Bradleyja u ovom trenu učinilo nemogućim dostizanje ionako teško ostvarivog cilja o uspostavi nove gardijske brigade do početka 2026. godine, a teško da bi NATO – u kojem je Amerika ključni faktor – pristala na dvogodišnju ili trogodišnju odgodu radi toga što se Hrvatska u zadnjem času predomislila oko opremanja te brigade američkim borbenim vozilima. Pojavilo se stoga razmišljanje u istim onim vojno-političko-poslovnim krugovima da bi NATO mogao pristati na prolongiranje roka ako bi se Hrvatska, umjesto borbenih vozila, odlučila za veliku nabavu novih tenkova kao osnovnog borbenog vozila pješadije, a u tom kontekstu uglavnom se spominje njemački tenk Leopard. Hrvatskoj kopnenoj vojsci zaista jesu potrebni tenkovi: trenutno ih ima oko pedeset, radi se o moderniziranim tenkovima M-84, svi su više-manje isluženi i vrlo je upitno koliki je broj uopće osposobljen za iole zahtjevnije borbene zadaće. No opet se dolazi do problema ključne američke uloge u NATO-u i do najvažnijeg pitanja, naime, otkud Hrvatskoj novac za takvu obnovu oklopnih snaga. Ako novac nije problem, kao što je u kontekstu vojske više puta u posljednje vrijeme rekao premijer Plenković, zašto se 2017. nije krenulo u smjeru kupovine novih tenkova i najmodernijih borbenih vozila nego se o tome razmišlja u zadnji čas, naprasno, provizorno, mimo ikakvog ozbiljnog plana i doktrine koja bi podupirala enormnu državnu potrošnju na tu vrstu nabave? Nije valjda da je novac Vladi danas manji problem nego što je bio prije pet godina, kad nije bilo ni Covida ni potresa?
Prava tema koja se, ustvari, otvara pričom o Bradleyju jest formiranje nove gardijske brigade do 2026. godine. Sad je jasno da se u tom poslu u proteklih pet godina nije napravilo gotovo ništa, uključujući i one najmanje komplicirane radnje kao što je prihvat američke donacije u borbenim vozilima te kupovina barem dijela naoružanja i borbenih sustava neophodnih za osnivanje nove krupne postrojbe, primjerice, sustava protuzračne obrane i veze, opreme za obavještajnu podršku, logističkih vozila, sredstava za borbenu inženjeriju... Prema procjenama upućenih, na taj kompleksni projekt, ako se misli uspjeti, morat će se do 2026. potrošiti od 500 do 600 milijuna eura, što uključuje i onih 120 milijuna za Bradleyje. To je polovina iznosa koji će u iduće četiri godine biti plaćen za eskadrilu rabljenih Rafalea, ali sve u vezi s time prekriveno je šutnjom i potpunom netransparentnošću. Što sve treba kupiti, na koji način provesti nabave, kako osigurati da ne bude korupcije i pogodovanja? Kako i gdje, uostalom, u iduće četiri godine pronaći oko tri tisuće obučenih vojnika za popunjavanje nove brigade, a da se pritom znatno kadrovski ne oslabe dvije postojeće gardijske brigade i Zapovjedništvo specijalnih snaga? Tim postojećim formacijama, također, potrebna su hitna ulaganja od par stotina milijuna eura u moderniju tehniku te primjerene i funkcionalne objekte, što bi izdvajanje za Kopnenu vojsku u iduće četiri godine približilo iznosu od milijardu eura, uz najmanje milijardu i 200 milijuna eura za Ratno zrakoplovstvo.
Bit će, da rezimiramo, potrošeno oko dvije milijarde i 200 milijuna eura u iduće četiri godine, a da Hrvatska još uvijek nema strateške i doktrinarne dokumente iz kojih bi logično i transparentno proizlazila vrsta i svrha velikih vojnih nabava, niti ima jasnih procedura za kupovinu skupe obrambene opreme i oružja. Zahvaljujući Plenkovićevoj suštinskoj nezainteresiranosti za vojsku, izuzev u slučajevima kad vojska može poslužiti njegovim političkim interesima, i nesposobnosti ministra obrane Banožića da upravlja važnim i osjetljivim resorom s 15 tisuća profesionalnih vojnika, sve je prepušteno stihiji, utjecaju različitih lobija i neobjašnjivoj tajnovitosti, sve se svelo na odgađanje odluka do zadnjeg trena i na očekivanje da će se problemi riješiti sami od sebe. Što će se dogoditi ako Hrvatska ne uspije stvoriti i opremiti novu gardijsku brigadu do 2026.? Najvjerojatnije ništa, jer NATO nema ništa od toga da na bilo koji način sankcionira Hrvatsku, niti ima mehanizma za sankcioniranje država-članica zbog toga što ne ostvaruju ciljeve koje su same sebi postavile. Ali čemu onda i ti ciljevi i trošenje milijardi, ako to, zapravo, nikome nije naročito važno, ako o tome gotovo ništa ne ovisi, ako može i ne mora?
