Nakon što je tjednik ‘Nacional’ prije desetak dana objavio kako vlasti Republike Srpske terete potpredsjednika hrvatske vlade i ministra obrane Damira Krstičevića da je, kao ratni zapovjednik 4. brigade HV-a, odgovoran za ratni zločin koji se dogodio 13. rujna 1995. kod sela Bravnica u blizini Jajca, političari, udruge ratnih veterana i većina novinara ponovno su, kao i u slučaju hapšenja desetorice pripadnika HVO-a iz Orašja, stali na branik domovine. Ovaj put im je pomogla neviđena traljavost istražnih organa RS-a, kojima ni dvadesetak godina nije bilo dovoljno da precizno utvrde koja je brigada bila na tom području, pa su tako za zločin optužili pripadnike 4. brigade, koja se u vrijeme počinjenja zločina nalazila na odmoru u Splitu. Naravno, na tome je poentirao i sam general Krstičević, koji je u prvi mah zaboravio napomenuti da je, doduše, on sam u to vrijeme bio u Jajcu, pa je tako prisustvovao podizanju hrvatske zastave na jajačkoj tvrđavi, baš na dan 13. rujna 1995. Suočen s nepravednim optužbama, slavni je general kao glavnog krivca naveo tjednik u kojem je informacija objavljena: ‘Zašto taj tjednik vodi specijalni rat protiv 4. gardijske brigade, protiv mene, protiv Hrvatske? Ja to ne znam! Za koje interese on radi? Za kojeg vlasnika on radi? Ja to ne znam, ali poručujem mu da u tome neće uspjeti!’
Izjednačivši elegantno sebe s Hrvatskom, Krstičević je u novom ‘Nacionalu’ otišao i korak dalje: ‘Operacija Maestral bila je u potpunosti čista. Ne samo da moja postrojba nije počinila ništa protivno pravilima ratovanja, nego sam siguran da se taj događaj, koji se u tom opisuje, nije ni dogodio. To govorim nakon što sam se konzultirao sa svojim tadašnjim kolegama. Može se smatrati indikativnom činjenica da Tužilaštvo BiH od konca veljače 2007., dakle umalo punih deset godina, nije u tom predmetu podiglo optužnicu.’
Uf, sada nam je laknulo. Zločina uopće nije bilo. Nije bilo autobusa koji se kretao iz Donjeg Vakufa prema Jajcu tog 13. rujna 1995., on nije bio pun izbjeglica, nije bilo kolone automobila, traktora i zaprežnih kola pune srpskih civila koji su se panično pokušavali domoći Banje Luke, bježeći iz obruča Armije BiH, HV-a i HVO-a, vojski koje su upravo osvajale taj prostor. Lažu svjedoci događaja, lažu civili koji su preživjeli, lažu ljudi koji su tog dana izgubili članove svojih obitelji, pa tako očito laže i svjedok označen pod šifrom 715/95-13, koji je tada imao 61 godinu, a koji je svjedočio pred Komitetom za prikupljanje podataka o izvršenim zločinima protiv čovječnosti i međunarodnog prava SRJ. Iz svog sela u okolici Donjeg Vakufa svjedok je krenuo sa suprugom, dvije snahe i petero djece starosti od sedam do 17 godina. U Donjem Vakufu su ušli u autobus, koji je ubrzo bio sasvim popunjen.
‘Kada smo krenuli iz Srbobrana (Donji Vakuf, op.a.) u pravcu Jajca, autobus je preticao izuzetno dugu kolonu traktora, zaprežnih kola i pješaka koji su tjerali stoku, kao i mnoštvo teretnih vozila natovarenih stanovništvom, koje je bježalo u smjeru Jajca. Kada smo se približili Bravnici, u jednom trenutku je na autobus i kolonu, koja se kretala ispred i iza njega, otvorena strahovita vatra. Poubijan je veliki broj putnika u autobusu. Ja sam nekako uspio izići iz njega. Iznosili smo ranjene i poginule. Izvukao sam svoju suprugu, koja je bila ranjena u predjelu glave, unuka Borislava, koji je bio ranjen i poslije jednog sata je umro. Bila je ranjena i moja unuka Dijana. Izvukao sam snahu Anđu, koja je također bila ranjena i ostala je bez lijeve ruke. Iz autobusa sam izvukao i sina moje starije snahe Mire, koji je ranjen u desnu ruku. Prilikom otvaranja vatre, bile su pogođene moja snaha Mira i njena kćerka Danijela. One su mrtve ostale u autobusu na koji je u jednom trenutku ispaljena zolja i autobus je zahvaćen požarom buknuo. Pošto su tijela moje snahe Mire i njene kćerke Danijele ostala u autobusu, izgorjela su zajedno s njim. Koliko je ljudi ostalo u autobusu ja to stvarno ne znam, jer se tu nalazilo stanovništvo iz raznih sela, koje ja ranije nisam poznavao’, ispričao je svjedok.
Ovakvih je svjedočenja prikupljeno na desetine. Neka od njih objavio je i ‘Nacional’. Možda će jednog dana neki od tih ljudi u sarajevskoj sudnici opisati što su doživjeli i kako su preživjeli.
Ne znamo s kime je general Krstičević razgovarao i koje je ‘tadašnje kolege’ konzultirao. Možda bi bilo dobro da, ako već nije, konzultira recimo generala HVO-a Stanka Soptu, koji je također bio na tom području, i to kao zapovjednik 2. gardijske brigade HVO-a, koja se priključila akcijama oko Jajca 10. rujna. Evo što o djelovanju u borbama oko Jajca kaže sam Sopta u intervjuu novinarki Dubravki Vidak:
‘Tada prolazimo kroz borbeni raspored 4. gbr. Udaramo u bok i leđa neprijatelju, te nastavljamo napad smjerom Draganić Podovi, Strojice, Pribeljci, Vukovo i rijeka Vrbas i presijecamo komunikaciju Kupres-Šipovo. U nastavku operacije ide se k oslobađanju Jajca. Zapovjednik hrvatskih snaga general Ante Gotovina radi pregrupiranje, formira operativni pravac i određuje glavne snage na njemu koje čine 2. gbr. HVO, specijalna policija HRHB, bojna Jajce, ppn Gavran i 81. gb. HV. Zapovjednikom na tom pravcu imenuje mene, a zamjenikom generala Mije Jelića. Paralelno na lijevom boku napadna djelovanja predvodi 1. gbr Ante Bruno Bušić, 60 gb Ludvig Pavlović, 22. diverzantski odred, sts GS HV i 12. rujna u večernjim satima oslobađaju grad Šipovo, te nastavljaju napadna djelovanja prema selima Trnovo i Majdan. Nakon višednevnih danonoćnih borbi u jutarnjim satima 13. rujna 1995., 2. gbr. s ostalim postrojbama oslobađa hrvatski kraljevski grad Jajce, Podmilačje svetog Ive i cijelo Pougarje. U nastavku bojnih djelovanja postrojbe 2. gbr. i specijalne policije izbijaju na rijeke Ugar i Riku i s. Vinac, zauzimaju hidroelektrane Jajce 1 i Jajce 2, Barevo, Mile i zauzimaju dominantne objekte u odnosu na neprijatelja.’
Osim Krstičevića, u istom se dokumentu nalaze i imena Tihomira Blaškića, Marija Petrovića i Stanka Sopte. Sopta je, kao zapovjednik 2. gardijske brigade HVO-a, očito upućeniji u zbivanja oko Jajca 13. rujna 1995. Prema informacijama kojima raspolažu ‘Novosti’, istražitelji ratnih zločina u Banjoj Luci upravo pripadnike njegove brigade terete za zločin koji se dogodio u Bravnicama. Stanko Sopta se do sada nije oglasio, a nije poznato ni je li on jedan od ‘tadašnjih kolega’ koje je konzultirao Krstičević, nakon čega je zaključio da se zločin zapravo nije dogodio i da tridesetak civila, većinom žena i djece, 13. rujna 1995. nije pobijeno i izgorjelo u zapaljenom autobusu na cesti između Donjeg Vakufa i Jajca.
