Za svoju knjigu "Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove)", koju je lani objavila Fraktura, pjesnikinja i znanstvenica Evelina Rudan dobila je čak četiri važne književne nagrade: Ivan Goran Kovačić, Tin Ujević, Fran Galović i nagradu HAZU-a. Knjiga je doživjela i drugo izdanje, a u suvremenoj hrvatskoj poeziji dugo nije bilo djela oko kojega se toliko unisono složila publika, kritika i struka.
U "Smiljku" na prilično eliptičan način kružite oko vlastite prošlosti i sadašnjosti, ispreplećući sjećanje na zavičaj, djetinjstvo, djevojaštvo i odraslost. Svaka pjesma počinje pozdravom, domahivanjem s tajnovitim i sveprisutnim Smiljkom s kojim lirska protagonistica započinje razgovor kojim nas onda vodite u vrijeme prije tri desetljeća ili više ili naprasno vraćate u sadašnjost. U kojoj je mjeri ova knjiga svojevrsni talog proživljenog iskustva, svođenje računa s vlastitom prošlošću?
Vjerojatno u velikoj mjeri. Otuda vjerojatno i eliptičnost koju ste spomenuli jer su za obračune s prošlošću nužni različiti stupnjevi prerade da bi bili literatura. U nekom dalekom odzvuku, a to me podsjetilo između ostalog i zato što ovaj razgovor vodi i pitanja postavlja autorica "Moje dote", rekla bih da je barem jedan sloj teksta te knjige i jelitima. Jelitima je inače nužni nasljedni dio kojeg su se najčešće kćeri, ali i braća koja nisu ostajala doma, odricale u korist onog brata koji jest ostajao u kući i na imanju e da bi se brinuo za ostarjele roditelje. E sad, osim materijalne jelitime koju dobijemo ili ne dobijemo, postoje i emocionalne, psihičke, duhovne, kognitivne jelitime koje dobijemo, i one manje dobre i one jako dobre. Dobijemo i pejzažne, mirisne, zvukovne jelitime. Načine na koje pamtimo svjetlost koja se prelama nad nekom krošnjom, način na koji je u nas upisana neka stijena na čijem vršku smo se ljuljali isprobavajući vlastitu hrabrost. Dobijemo osjećaj neke neizrecive bliskosti s toplom kožom krave, sa zvukom neke priče koju su nam pripovijedali u djetinjstvu, sa sadržajem te priče, ali jednako tako i bliskosti s načinom na koji je bila oblikovana i izražena, gestama, mijenama intonacije, stankama na strateški narativnim mjestima (iako nećemo tada, naravno, znati da bi se to moglo zvati strateški narativno mjesto, samo ćemo osjećati da se tu, u toj priči, u tom trenutku pripovijedanja događa nešto što nam je lijepo, nešto što će nas presudno usmjeriti na to da budemo osjetljivi na svaku riječ, neki zamašnjak potrebe za estetskim), iskusimo i osjećaj neke gotovo ničim nadoknadive samoće, usamljenosti strašnije od kraja svijeta. S druge strane i dragocjena osamljivanja u nekom polju gdje je iznad tebe samo nebo, a u daljini pravilan kvadrat kiše kojem vidiš rubove, nekog takvog osamljivanja u kojem se sve preklopi tako da možeš, na, istog trena i umrijet' od miline. I onda strašne stvari i opet neizrecive stvari, nemogućnosti da razumiješ postupke i da se s njima prikladno nosiš, čvorove koji nam zavezuju jezik, jetra i pluća, zidove o koje udaramo i koji se čine bezizlaznima. Sav taj konglomerat je na neki način generator priče, kao i one naslage koje se talože s odraslošću. Ali naša je odraslost uvijek jednim dijelom određena i onim djetetom koje je u nama, a u meni je jedno neposlušno dijete koje teško podnosi da ga se na nešto nagovara ili da se mora činiti onako kako krugovi u kojima se kreće očekuju da se čini, a teško podnosi i banalnost umotanu u velike riječi. Pa je vjerojatno i to na neki način našlo odzvuka u knjizi. Kao što je našla odzvuka i neka potreba istodobnosti bivanja svih naših iskustava u nama, uvjerenje o tome da je za književnost važno da nekako uspije izraziti složenost svjetova u nama i složenost svijeta oko nas i to ne deklarativno nego načinom oblikovanja teksta. Zapravo u krajnjoj nekoj konzekvenci, ako se vratimo ovom neizrecivom više puta spominjanom, čini mi se da poezija ima najbolji alat za izricanje neizrecivog.
Na kraju svake od 40 pjesama nalaze se pripadajući glosari u kojima se, nerijetko humorno, objašnjavaju istarski izrazi, ali i tvori novi poetski sadržaj, oni su poput "eha pjesme". Koja je njihova uloga u dramaturgiji teksta?
Eto, jednim dijelom baš ta. Oni su i svojevrsni eho pjesme, način da se glas iskazivačice prelije u podrum pjesme, i da se pomiješa s autorskom instancom. Ali način da se kaže kako je svaka riječ za sebe cijeli jedan svemir. Ima okus, miris, značenje, mentalnu sliku koja je puno šira u našim osobnim rječnicima od šture leksikografske natuknice, a poezija operira riječima u smislu u kojem su one svemiri, a ne jednoznačni prijevodi.
U podtekstu ovog rukopisa naznačene su traume i strahovi i iznad svega tema smrti, no sve kroz zaigranost, zapričanost, brbljavost i smijeh. Zašto vam je bio važan takav postupak?
Najkraći odgovor bi bio zato što rijetko volim plačljive tekstove. I zato što mi se činilo da ako teškim temama budem pristupala bez tog dvostrukog filtra i odmaka koji računa i s nekim tipom humora i vedrine, neću moći stvoriti literarno dovoljno uvjerljiv tekst. A brbljavost glavne lirske iskazivačice je tu i zato što je to bilo moguće novo sredstvo za preispisivanje žanra balade koji, žanr, mora imati neki tip zatamnjenih mjesta, nečega što se samo naslućuje, ali ne izgovara. I onda mi se taj paradoks da se to postiže upravo stalnim govorenjem, brbljanjem činio zgodnim. No na čitateljima je da procijene je li to tako.
Pjesme su napučene stvarnim i izmišljenim osobama iz znanosti, književne teorije, popularne kulture. Terryja Eagletona, Mary Poppins, Walta Whitmana i druge tretirate kao svoje prijatelje, čak i kao članove obitelji. Kako se osjećate nakon što ih uvedete u prostor svog teksta?
Moćno. Šalim se malo, ali da, kad uvedem Eagletona, Derridu ili Foucaulta, ima tu neke potrebe da oni koji iz određene pozicije moći čitaju tuđe književne tekstove budu svedeni na polusporedne likove nekog književnog teksta, pritom od navedene trojice najdraži mi je Eagleton zato što je vidljivo da je sposoban nezafitiljeno vidjeti i razumjeti različite stvarnosti pa je ispao i zgodan tj. materijal za zaljubljivanje protagonistice. Derrida je kao zgodan djed koji je pred kraj znanstvenoga života došao tamo gdje se meni činilo da mu nešto nedostaje i kad sam se s njegovim radovima tek upoznavala na studiju. Samo tad sam bila mlada i opako samokritična i činilo mi se da onda možda nisam u pravu, odnosno da možda ne vidim dobro cijelu sliku. Pa kad na kraju čitam o njegovu bezuvjetnom daru via jednim dijelom i Emanuela Levinasa, on je tu i kao neka sitna privatna šala koja kaže: možda nisi bila baš tako bedasta u toj davnoj mladosti (ali čitatelji ne moraju znati za tu privatnu šalu, tekst bi morao moći funkcionirati i bez toga). Foucault je s druge strane sjajan pisac, ali baš pisac, znanstveno se ti uvidi gotovo pa mogu svesti na, čini mi se: Iskoni bje slovo, samo s društvenim reperkusijama, a ne teološkim jer naravno da imenovati znači i stvoriti. I ovdje je zato što ima nesreću (iako nisam sigurna da bi on to smatrao nesrećom) što je tako pogodan za različite trećerazredne epigonske upotrebe. Postaviš tezu na početku i znaš kamo te mora dovesti. Kad uvedem Whitmana, Dantea, Jesenjina, Sergija Endriga, Arva Pärta i druge pisce i pjesnike, pa i likove poput Mary Poppins, Dartha Vadera, Komandanta Marka, osjećam se prijateljski i druželjubivo, svijet koji napučuju jednako je moja izborna i stvarna jelitima.
