Dvadesetogodišnja vladavina autoritarnog turskog predsjednika Recepa Tayipa Erdoğana na najboljem je putu da se nastavi, sudeći po rezultatima općih izbora održanih 14. maja. Doduše, drugi krug predsjedničkih izbora tek se treba održati 28. maja, no kao što je portal Novosti već pisao, u prvom je krugu Erdoğanu nedostajalo svega pola postotnih poena za izravnu pobjedu, za što se može pretpostaviti kako će lako osvojiti. Još važnije od toga, njegova koalicija Narodni savez je pobijedila na istovremenim parlamentarnim izborima, osvojivši prema dostupnim podacima više od polovice mandata. Erdoğanov AKP osvojio je 266 od ukupno 600 mjesta u parlamentu, dok je koalicijski partner MHP izborio još 50 mandata. Čak i ako opozicijski kandidat Kemal Kılıçdaroğlu uspije preteći Erdoğana u drugom krugu predsjedničkih izbora, parlamentarni poraz ih stavlja pred tešku situaciju, tim više što je jedno od obećanja opozicije povratak parlamentarnom umjesto aktualnog predsjedničkog političkog sistema. Oba rezultata – i predsjedničkih i parlamentarnih izbora – doduše otvaraju mnoga pitanja vezana uz regularnost. Organizacija za evropsku sigurnost i suradnju te Vijeće Evrope, koji su nadgledali izbora, zaključili su da su se održali u nepoštenim uvjetima. Vladajuće stranke uživale su veliku pomoć i potporu državnih organa, dok su pojedini opozicijski mediji i političari izloženi represiji i dugim zatvorskim kaznama. Osobito je to izraženo u odnosu prema političkoj stranci kurdske manjine HDP, odnosno savezu ljevičarskih stranaka i organizacija različitih manjina, koje već desetljećima na izborima nastupaju zajedno. Njihov kandidat na proteklih nekoliko predsjedničkih izbora Selahattin Demirtaş već je sedam godina u zatvoru i trenutno služi kaznu zbog "vrijeđanja predsjednika Erdoğana". Iako je Evropski sud za ljudska prava zahtijevao njegovo puštanje na slobodu, Turska je to odbila. Uoči ovih izbora, savez manjinskih i ljevičarskih stranaka morao je na izbore izaći u sklopu Stranke zelene ljevice, kako bi izbjegao najavljivanu zabranu sudjelovanja.
Represija političkih protivnika i izbori u neregularnim uvjetima nisu novost u toj zemlji. Turska Republika je prije stotinu godina osnovana kao jednostranačka diktatura. Iako je postojanje drugih stranaka tolerirano nakon Drugog svjetskog rata, one nisu imale jednake šanse. Također, hladnoratovska povijest zemlje ispresijecana je trima državnim udarima, koji su bili usmjereni primarno protiv socijalističkih pokreta, a koji su proizveli tisuće žrtava i desetke tisuća političkih zatvorenika. Danas zvuči gotovo paradoksalno da je početkom 2000-ih Erdoğan došao na vlast kao protivnik vojne diktature i političke represije. Kao islamist, Erdoğan je i sam bio izložen progonu, a također je u sklopu demokratizacije najavljivao i prekid šovinističkih politika prema Kurdima te uspostavu mira na stalno pobunjenom kurdskom istoku zemlje. U međuvremenu, taj je demokrat sklopio savez s vojskom, zloglasnim tajnim službama i ekstremnom desnicom, između ostalog na platformi beskompromisne politike prema kurdskom pokretu. Na posljednjim izborima 14. maja njegov Narodni savez uključivao je osim islamista i ekstremne nacionaliste poput Stranke nacionalističkog pokreta (MHP), poznate po svojim vezama s paravojnim grupama. S druge stranke i opozicijski Nacionalni savez koji predvodi Kılıçdaroğlu sastavljen je od Republikanske narodne stranke (CHP), ranije bliske vojnom establišmentu, pojedinih manjih islamističkih stranaka i odmetnute umjerenije frakcije MHP-a. Obje velike koalicije u osnovi su ideološke kaše čiji demokratski potencijali nisu osobito veliki. Unatoč tome, kurdske i socijalističke organizacije ovoga su puta jasno izrazile potporu opoziciji, između ostalog time što nisu kandidirale svog predsjedničkog kandidata. Kılıçdaroğlu je ostvario sjajan rezultat u većinski kurdskim krajevima, a tokom kampanje napravio je i nekoliko simboličkih koraka da se umili toj populaciji, na negodovanje dijela svojih nacionalističkih saveznika.
Unatoč tom dodatnom zbližavanju opozicije s kurdskim i socijalističkim strankama, opozicija je u osnovi rezultatski podbacila. Erdoğanu i njegovoj stranci već mjesecima pada popularnost zbog inflacije, srozavanja životnog standarda, ali i loše reakcije na nedavni katastrofalan potres. Opozicija je u tom kontekstu nešto ojačala svoje pozicije na štetu vladajućih osvojivši oko 220 mandata, a kurdsko-ljevičarski savez je unatoč svim poteškoćama uglavnom zadržao svoje pozicije sa standardnih desetak posto glasova i 62 mandata. Bez obzira na rezultate drugog kruga, ne izgleda osobito vjerojatno da će Turska uskoro naći rješenje za svoje ključne socijalne i političke probleme.
