Nakon što ste početkom srpnja izabrani za predsjednika Udruženja hrvatskih arhitekata (UHA), najavili ste suštinske promjene: kakvi su današnji problemi hrvatske arhitekture i kako struci kanite vratiti društvenu i kritičku ulogu?
Kriza koja traje već zamalo čitavo desetljeće na neki je način promijenila arhitekturu ili barem ono što nazivamo mišljenjem o arhitekturi. No iako se u tom periodu u Hrvatskoj formirala nova generacija arhitekata, naše institucije nisu doživjele nikakvu suštinsku transformaciju koja bi bila u stanju reagirati na tu promjenu. To je dovelo do problematične situacije unutar Udruženja hrvatskih arhitekata, ali i regionalnih društava koja ga čine. Nakon svega, dogodili su se izvanredni izbori, jer se shvatilo da se nešto mora radikalno promijeniti.
Talijanski teoretičar arhitekture Manfredo Tafuri još je 1970-ih godina zaključio da je kriza arhitekture zapravo kriza njezine nemogućnosti služenja kapitalizmu
U čemu se najbolje uočava promjena koju spominjete i kako ona utječe na mlade arhitekte?
Promjenu je najlakše uočiti u gospodarstvu. To znači da je količina gradnje naglo pala, posla je bilo sve manje, a cijene usluga su se srozale. Potom je uslijedila visoka nezaposlenost, kako u društvu tako i među mladim arhitektima. Nakon svega, postavlja se pitanje: kakvu predodžbu o arhitekturi, njezinoj društvenoj ulozi i institucijama koje bi je trebale provoditi imaju mladi arhitekti kojima se nekretninski sustav urušio pred očima pa iza ruševina prikazao svu proturječnost čiju je jasnoću skrivala upravo arhitektura? Sigurno se ta njihova predodžba razlikuje od one starijih kolega koji su taj sustav gradili, od njega živjeli i u njega vjerovali.
Pritisci na obali
Koliko je i na kakav način kriza ‘produhovila’ vaš naraštaj arhitekata, onaj koji zasigurno ima važne planove po pitanju društvene odgovornosti?
Očito je da je ekonomska kriza u najgorem mogućem obliku pokazala da je arhitektura previše vezana uz samo tržište te da je istovremeno zanemaren njezin društveni i umjetnički karakter. Udruženje arhitekata, kao neprofitnu i nevladinu organizaciju vidim zajedno s u njemu angažiranim kolegama kao potencijalni alat za nadilaženje takvoga stanja: kritika je svakako jedini mogući put za to. Ponajprije je riječ o kritici same arhitekture – njezinih estetskih načela, ekonomske funkcije, društvene odgovornosti… Ali svakako da ta pozicija uskoga strukovnog znanja mora iskoračiti u širu društveno-političku kritiku da bi se uopće mogla ostvariti. Naravno, kritici prethodi dug i mukotrpan razvoj teorijskog aparata koji je omogućuje i tu se zapravo mislimo najviše angažirati.
Pritom je važno imati na umu i odnos političkih snaga u zemlji, odnosno političke mijene uz koje je i arhitektura vezana: koliko vam politička datost ide naruku, odnosno kakva je kulturna, politička i društvena uloga arhitekture danas? I kakva bi ona zapravo trebala biti?
U odnosu na ostale umjetnosti, arhitektura ima jednu specifičnost, a to je da je neposredno vezana uz dominantni politički ustroj; je li to mana ili prednost, konstantno je predmet rasprave. Današnji politički sustav u svom je najopćijem obliku orijentiran na razvoj tržišnih kompetitivnih modela upravljanja u samoj jezgri javnog interesa kao što je to, na kraju krajeva, država. Razumijemo li arhitekturu kao domenu ljudskog djelovanja koja je u svojoj biti društvena, odnosno odgovorna za stvaranje javnog prostora određenog društva, postaje očitim da joj politika na koju se mora oslanjati da bi mogla djelovati zapravo nije naklonjena. Tu možemo posegnuti za riječima talijanskog teoretičara arhitekture Manfreda Tafurija, koji je još 1970-ih godina zaključio da je kriza arhitekture zapravo kriza njezine nemogućnosti služenja kapitalizmu. To se, naravno, ne odnosi samo na stanje u Hrvatskoj i na odluke pojedinaca koji trenutačno upravljaju tim stanjem.
Moramo pažljivo pratiti što se trenutačno zbiva u Barceloni, čija je nova i socijalno osjetljiva uprava pokrenula niz koraka kako bi ograničila turističku eksploataciju grada i špekuliranje njegovim prostorom
A kakav je u Hrvatskoj taj suodnos arhitekture i kapitalizma?
Složio bih se opet s Tafurijem da arhitektura vrlo malo služi kapitalizmu i da je to razlog njezine krize. Arhitektura, naime, ne podrazumijeva samo gomilanje kvadratnih metara nekretnina nego i oblikovanje zidova, izdvajanje iz okolice, stvaranje granica. Arhitektura tim sredstvima može i spriječiti cirkulaciju kapitala. S druge strane, arhitektura kao sredstvo reprezentacije i propagande daleko je skuplja od suvremenih tehnika reprezentacije spektakla, poput npr. led-rasvjete, pa se kapitalizam radije reprezentira privremenim efektima nego trajnom i tromom gradnjom. Hendrixov most u Zagrebu apsurdan je primjer toga.
Kazali ste već da UHA čine predstavnici regionalnih društava, a ona su, očito je, u svojim sredinama suočena s mnogobrojnim prostornim problemima, posebice ona na Jadranu. Možete li konkretizirati te probleme i načine na koje bi ih valjalo rješavati?
Budući da je turizam jedina gospodarska grana na koju se Hrvatska trenutačno oslanja, jasno je da su pritisci najizraženiji na obali. Najčešće se ispoljavaju u obliku prava na raspolaganje prostornim resursima – na primjer plažama, smještajnim kapacitetima, urbaniziranim terenima, ali i samom infrastrukturom, poput vode i prometnica. Naime, turizam je industrija koja je izrazito ovisna o lokaciji. Ona komercijalizira određenu lokaciju i njezinu specifičnost koristi kao podlogu za stvaranje monopola. Ne postoje dva dubrovačka Straduna na svijetu, pa onaj tko gospodari njime u principu ima monopol na njegovu eksploataciju. Tu je po meni srž problema, a on nadilazi pitanje arhitekture, pa čak i urbanizma. Kako se ti problemi mogu rješavati? Jedan od načina zasigurno je ograničavanje i kontroliranje razmjenske vrijednosti prostornih resursa. Mislim da moramo pažljivo pratiti što se trenutačno zbiva u Barceloni, čija je nova i socijalno osjetljiva uprava pokrenula niz koraka kako bi ograničila turističku eksploataciju grada i špekuliranje njegovim prostorom.
Pripada li toj problematici i pitanje plažnih i drugih koncesija na obali? Kako tumačite činjenicu da takvi zahvati u priobalnim mikrosredinama pridonose okupljanju i obrambenoj reakciji stanovništva, kojem država s jedne strane obećava revitalizaciju, a s druge ga različitim pravnim okvirima, poput Zakona o pomorskom dobru, stavlja u podređen položaj?
Druga strana problema na Jadranu, koja primjer Barcelone čini donekle neupotrebljivim, jest ta da je taj prostor, koji je pod najvećim ekonomskim pritiskom, zapravo izrazito rijetko naseljen, što dodatno povećava nesrazmjer između tržišnih procesa i lokalne sredine. Dubrovnik, Šibenik, Zadar ili Pula su izrazito mali gradovi, pa se komercijalizacija njihovih prostora još intenzivnije osjeća. Otoci su po tom pitanju u još nepovoljnijoj situaciji.
Za ilustraciju prostornih zahvata spomenimo apel dubrovačkog Društva arhitekata koje uz podršku UHA i Društva povjesničara umjetnosti zahtijeva da Ministarstvo kulture od rušenja zaštiti hotel Pelegrin u Kuparima, primjer racionalnoga i planski odgovornoga građenja u razdoblju socijalizma, koji je Milanovićeva vlada prodala ruskom milijarderu Sergeju Gljadelkinu da bi ondje investirao u luksuzne resorte i vile. Svemu je nemalo kumovao i Grad Dubrovnik promjenom urbanističkog plana, odnosno ukidanjem zaštite i za hotel i za okolne arhitektonske ‘suvenire’?
Ne bih se složio s time da je hotel Pelegrin primjer racionalnog građenja, ali u svakom slučaju se slažem da je riječ o izuzetnoj arhitekturi, čija estetska kvaliteta nadilazi namjenu objekta i epohu u kojoj je nastao. Međutim, dok god mi tu arhitekturu doživljavamo kao hotelske zgrade a ne kao monumente naše povijesti, ona će ostati unutar okvira turističke industrije – a ta se industrija vodi svojim standardima kao i svaka druga, pa je neminovno da se pedeset godina stari hoteli ruše radi izgradnje novih.
Politička dimenzija estetike
Slijedom dubrovačkog slučaja nameće se pitanje odnosa državne i lokalne vlasti prema neželjenoj ostavštini iz doba socijalizma koja, očito, još traži svrhu ili kojoj se, bolje rečeno, ta svrha ukida na sve moguće načine. Kakav je vaš odnos prema toj problematici i što bi trebalo učiniti s takvom baštinom, ponajprije radničkim odmaralištima i sličnim objektima?
Primjer hotela Pelegrin pokazuje kako je za spas reprezentativnih primjera arhitekture socijalizma ključno njihovo izdvajanje s tržišta – kojem, uzgred, nikad i nisu pripadali! – i to tako da postanu dijelom naše kulturne baštine. Po meni je ključno društveno i političko pitanje kako doći do toga da hrvatska država arhitektonske dosege socijalizma prizna kao svoju kulturnu baštinu. Bez odgovora na to pitanje i bez rješenja ostat ćemo zarobljeni u 1990-ima.
Kakva vi rješenja predlažete?
Teško je nešto predlagati dok politička vlast ne samo tolerira nego i unosno instrumentalizira razne crnokošuljaše, nasilnike i barabe kojima su palež i linč jedini poznati politički izrazi. U takvoj je protofašističkoj atmosferi doista neugodno pričati o arhitektonskim pitanjima.
Poznati ste i kao suosnivač Pulske grupe, s kojom ste nastupali i na Venecijanskom bijenalu, a projektirali ste i istarsku stanciju Brčevac, nagrađenu strukovnim nagradama. Član ste pulske inženjerske zadruge Praksa, strip-crtač i aktivist: što je za vas aktivizam i mislite li da ga danas kanaliziramo u pravom smjeru i na prave adrese?
To je vrlo široko pitanje na koje vam mogu odgovoriti samo iz vlastite, uske perspektive. Aktivizam je za mene politička odgovornost djelovanja koja se ne ograničava na stranačke metode bavljenja politikom, ali ni na instrumente javnog djelovanja civilnog sektora. Mislim da je politička odgovornost prisutna u svim oblicima ljudskog djelovanja, pa tako i u arhitekturi. Kako je arhitektura jedan vid oblikovanja koji spada u estetsku dimenziju djelovanja, smatram da je i to estetsko, oblikovno djelovanje u prostoru politički odgovorno. To je nešto što je potpuno zanemareno, ali svako društvo, pa i naše kapitalističko, stvara svoju estetiku prostora. Aktivizam u arhitekturi bio bi prepoznavanje političke dimenzije te estetike, raskrinkavanje ideoloških okvira koji leže u njezinoj pozadini i stvaranje novih eksperimentalnih formi koje će se moći suprotstaviti postojećem oblikovnom sustavu.
